Pojačana digitalizacija i fleksibilnost radnog mjesta omogućila je pojavu sve većeg broja digitalnih nomada, što je Hrvatska prepoznala kao priliku za razvoj cjelogodišnjeg turizma.

Javnost je krajem prošle godine pozdravila inicijativu Jana de Jonga, nizozemskog poduzetnika s hrvatskom adresom, o uvođenju vize za digitalne nomade, koju je podržao i premijer Andrej Plenković.

Cilj inicijative je pojednostaviti preseljenje digitalnih nomada u Hrvatsku, ukloniti administrativne zapreke i porezne troškove, koji bi ih mogli odvratiti od preseljenja u Hrvatsku.

Izmjena zakona

Stupanjem na snagu novog Zakona o strancima i uvođenjem vize za digitalne nomade, kojom je strancima omogućen status digitalnog nomada, došlo je i do izmjena Zakona i Pravilnika o porezu na dohodak.

Paralelno s time važno je zakonski urediti i pitanja poput obveze prijavljivanja i plaćanja poreza na druge vrste prihoda koji se ostvaruju u inozemstvu, te mogućnosti stvaranja oporezive prisutnosti u Hrvatskoj za poslodavce i tvrtke digitalnih nomada.

Izmjenom je naime digitalnim nomadima omogućeno oslobođenje od plaćanja poreza i poreznog izvještavanja za djelatnost po osnovi koje su dobili vizu za digitalne nomade u Hrvatskoj, što je otvorilo nova pitanja o kojima smo razgovarali s Kristinom Grbavac, direktoricom u Poreznom odjelu KPMG-a u Hrvatskoj, koja je lani na prvoj konferenciji digitalnih nomada u Hrvatskoj, održanoj u Dubrovniku, prezentirala porezne implikacije digitalnih nomada.

“Iako se u praksi najčešće koristi termin viza za digitalne nomade, u biti se radi o privremenom boravku. Novi zakon u pravilu mijenja status nomadima iz trećih zemalja jer im je na ovaj način olakšan dolazak i produžen period privremenog boravka u Hrvatskoj.

Digitalnim nomadima koji su državljani zemalja Europske unije, Norveške, Islanda, Lihtenštajna i Švicarske ove izmjene nisu donijele promjenu, jer već imaju slobodu boravka i rada u Hrvatskoj. Hrvatska je izmjenom poreznih propisa digitalnim nomadima značajno pojednostavnila poreznu administraciju i smanjila porezne troškove.

Međutim, oslobođenje od plaćanja poreza i poreznog izvještavanja moguće je samo za djelatnost po osnovi koje je dobivena viza za digitalne nomade. Stoga se digitalni nomadi mogu naći u obvezi prijave i plaćanja poreza u Hrvatskoj na druge vrste prihoda, koje ostvaruju u inozemstvu.

Rad digitalnog nomada isto tako može proizvesti porezni rizik za njegovu tvrtku ili inozemnog poslodavca, s obzirom na to da se može stvoriti oporeziva prisutnost (tzv. oporeziva stalna poslovna jedinica), što ovisi o načinu i obimu poslova koje obavljaju”, pojašnjava Grbavac.

U slučaju ostvarenja druge vrste prihoda digitalnog nomada koji je postao hrvatski porezni rezident, taj će prihod biti oporeziv.

“Riječ je, primjerice, o dodatnim poslovima koji nisu pokriveni vizom, prihodima od dividendi, kapitalnim dobitcima, prihodima od najma, a koje ostvaruju u matičnoj ili nekoj drugoj zemlji. Jedno od ključnih pitanja je – gdje je digitalni nomad porezni rezident, s obzirom na to da država porezne rezidentnosti ima pravo oporezivati tzv. svjetski dohodak, dok ostale države imaju pravo oporezivati samo dohodak koji je stečen unutar njihovih granica.

Sukladno hrvatskim poreznim propisima, porezni rezident je fizička osoba koja ima prebivalište ili boravište u Hrvatskoj, što među inim uključuje one koji u dvije kalendarske godine više od 183 dana u Hrvatskoj borave i/ili imaju stan u vlasništvu ili posjedu”, navodi Grbavac.

Kako u hrvatskom zakonodavstvu ne postoje posebne odredbe o poreznoj rezidentnosti digitalnih nomada, Grbavac je obrazložila kako bi se spomenuto pravilo za poreznu rezidentnost primjenjivalo i na digitalne nomade pa bi i oni u Hrvatskoj mogli plaćati porez na svoj ukupan svjetski dohodak.

“Važno je da digitalni nomad provjeri ima li Hrvatska sa zemljom iz koje dolazi u primjeni Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Naime, digitalni nomad, koji bi postao porezni rezident Republike Hrvatske, a koji je pri tom već porezni rezident države s kojom Hrvatska ima potpisan Ugovor, trebao bi na osnovi Ugovora utvrditi gdje se u konačnici smatra poreznim rezidentom”, pojašnjava Grbavac koja je u kontaktu s Janom de Jongom kako bi ga uputila u daljnju poreznu problematiku i kako bi zajedno razmotrili koja su potencijalna rješenja.

Regulacija boravka

Digitalni nomadi zahvaljujući vizi mogu u Hrvatskoj boraviti do godinu dana, dakle više od već spomenutih 183 dana. Digitalni nomad može u Hrvatskoj regulirati privremeni boravak najduže na godinu dana, nakon čega mora imati prekid od najmanje šest mjeseci, kako bi ponovno mogao regulirati privremeni boravak po istoj osnovi.

Pitanje dužine boravka digitalnih nomada ovisi o ciljevima koji se žele postići. Većina drugih zemalja koje su uvele neki oblik vize za digitalne nomade, ograničile su boravak digitalnim nomadima na šest mjeseci do dvije godine, stoga je hrvatsko ograničenje privremenog boravka na najduže godinu dana u skladu s pristupom većine zemalja.

“Trenutno je već 20-ak zemalja svijeta, među kojima je dosta manjih otočnih država, uvelo neki oblik vize za digitalne nomade. Važno je naglasiti da je Hrvatska reagirala dovoljno rano, što je važna prednost u privlačenju digitalnih nomada.

Ako Hrvatska uspije privući veći broj digitalnih nomada, s obzirom na dužinu njihova boravka u Hrvatskoj, to bi imalo određenog utjecaja na produženje turističke sezone. Neosporno je kako su digitalni nomadi prihod hrvatskom gospodarstvu, a ujedno nisu konkurencija našem tržištu rada, s obzirom na to da mogu raditi isključivo za inozemne tvrtke.

Zbog svega navedenog digitalne nomade pokušava privući sve više zemalja. Hrvatska je već napravila velike korake kako bi privukla digitalne nomade, a hoće li u tome dovoljno uspjeti, ovisit će i o kvaliteti globalnog marketinga Hrvatske kao destinacije za digitalne nomade, ali i o povratnoj informaciji koja će dolaziti od hrvatskih digitalnih nomada.

Povratkom u matične zemlje digitalni nomadi mogu biti ambasadori naše zemlje, na što će, osim turističke ponude utjecati i rješavanje spomenutih poreznih pitanja te efikasnost i ujednačenost prakse obrade zahtjeva viza za digitalne nomade”, zaključuje Kristina Grbavac.