Postojeći sustav zapošljavanja stranaca u Hrvatskoj nije efikasan, no godinama se na Markovu trgu odgađa otvaranje teme prilagodbe starog režima novim potrebama. Raspravljati o zapošljavanju stranaca, uz istodoban odljev domaćih kadrova nakon ulaska u EU, sklizak je teren koji izbjegava svaka politička garnitura.

Hoće li se konačno prestati koristiti godišnje kvote za zapošljavanje radnika iz zemalja izvan EU i posegnuti za praksom fleksibilnijeg zapošljavanja, biti će raspravljano idući tjedan na sastanku radne skupine koju čine predstavnici Vlade, sindikata i poslodavaca. Umjesto kvota, poslodavci koji za iduću godinu traže višestruko veći broj radnika, posebno u brodogradnji, graditeljstvu i turizmu, traže da se primijeni praksa EU, u kojoj su režimi poput Hrvatskog odavno odbačeni i u kojima su procedure za zadovoljavanje potreba za radnicima kojih nema kod kuće kratke i jednostavne. Kritičari promjene kvotnog režima zagovaraju i manju otvorenost, zauzimajući se da poslodavci povećaju cijene rada. No, i u drugim zemljama EU poslove koje ne žele obavljati domaći radnici odrađuju strani. Plaće, kaže dobar poznavatelj "terena" Željko Ivančević, nekadašnji ravnatelj HUP-a i danas lobist u Bruxellesu, nisu jednake u svim zemljama EU i radnici migriraju birajući kvalitetu posla i okruženja.

Plaće, naravno, treba promatrati u kontekstu ukupnih troškova i opterećenja u pojedinoj državi, ali fluktuacija radne snage po Ivančeviću ne bi trebala biti bauk. Štoviše, pokazuje se da upravo zemlje koje su najotvorenije za radnike s drugih tržišta imaju niže stope nezaposlenosti, veću konkurentnost i gospodarski rast.  Posljednjih deset godina raste mobilnost radne snage u EU, najprije zbog ekonomske krize unutar članica, pri čemu su glavne emitivne zemlje bile Poljska i Rumunjska, dok u međuvremenu raste broj migranata, posebice prema top-destinacijama Njemačkoj i Velikoj Britaniji. Prije lanjskog vala emigranata u zemljama EU živjelo je i radilo više od 15 mil. stranaca nerezidenata, što je bilo 7% u odnosu na ukupni broj zaposlenih u EU.

Pri tom se nešto više od polovice odnosilo na radnike iz zemalja koje nisu članice EU. Rekorder u udjelu stranih državljana među zaposlenima je Luksemburg u kojemu 50,5% zaposlenih nisu njezini državljani. EU inače potiče migracije radnika, pa je Komisija osnovala i paneuropsku mrežu za povezivanje poslodavaca i tražitelja posla EURES. I statistički podaci otkrivaju velike razlike među članicama u dijelu migracija, a prema njima Hrvatska je lider u emitivnosti u odnosu na broj radnika, dok je s druge strane najmanje atraktivna za primanje radne snage. Upravo stoga, komentira Ivančević, i ima veće potrebe da dodatne potrebe pokrije radnicima iz zemalja izvan EU. Za razliku od nas Slovenija je nakon raspada bivše države brzo djelovala i nadomjestila gubitak radnika koje je uzimala iz drugih područja, pa je među ostalim regulirala odnose s BiH, zahvaljujući kojem se i danas, nakon ulaska Hrvatske u EU, koristi "izvozeći" Hrvatskoj svoje radnike iz BiH kroz poslove podizvođača za hrvatske tvrtke.

Slično rješenje Vladi sugeriraju i poslodavaci koji redovito prijavljuju potrebe za radnicima, dakle, odustajanje od godišnje kvote za pojedina zanimanja i uvođenje jednostavne procedure za nalaženje radnika izvan Hrvatske i EU ako ih ne mogu pronaći na tržištu. Zahtjev je i da se "kopira" slovenski sporazum s BiH, kojim se olakšava spajanje poslodavaca i radnika iz dvije zemlje.   Ivančević primjećuje da nije naišao na tako rigidan model zapošljavanja kao u RH. "U zemljama EU tom se pitanju pristupa kroz prizmu vrednovanja rada i cijene rada i nije neprirodno, problematično niti tragično da se za radnicima kojih fali na domaćem tržištu poseže iz drugih zemalja. Štoviše, osiguravanje radne snage, njezino kolanje jača dinamiku gospodarske aktivnosti i konkurentnost", kaže Ivančević.

Definitivno bi po njemu trebali odustati od modela godišnjih kvota i olabaviti "uvoz" radnika. Protivljenje "uvozu" on vidi kao odgađanje suočavanja države s činjenicom da ima disfunkcionalan sustav, ali i sindikata koji se ne brinu za nova radna mjesta.  "U Hrvatskoj sindikate nitko ne pita za njihovu ulogu u osiguranju zaposlenosti, već je opće prihvaćeno da je to posao poslodavca. Takav pristup posve ruši gospodarski razvoj, jer posao poslodavaca nije da brinu hoće li na tržištu biti radnika. Oni plaćaju poreze državi kojoj je osiguravanje sustava edukacije i brze prilagodbe potrebama gospodarstva. A u tom segmentu država zapravo ne obavlja svoju funkciju i ne omogućuje poduzetnicima potrebne i kvalificirane radnike", zaključuje Ivančević.

Danska

Pozitivne liste
Danska ima sustav Pozitivne liste, tj. popis raznih profila kadrova, od akademski obrazovanih stručnjaka (liječnika, pravnika, projekt menadžera, inžinjera,…) do građevinara, hotelskog i restoranskog osoblja, menadžera, kadrova u IT i sektoru komunikacija, transporta, trgovine i obrazovanja. Ako radnik iz "trećih" zamalja, uključujući i osobe koje su podnijele zahtjev za azilom, ima potrebne kvalifikacije, procedura ishođenja radne dozvole je kratka. Uvjet je da plaća za strance mora biti u skladu s danskim propisima i standardima, dok se u pravilu mora dobiti i autorizacija dokumenata o obrazovanju od nadležnih danskih institucija. Dozvole vrijede koliko i ugovor o radu, plus šest mjeseci.

Slovačka

Plave karte
Za zapošljavanje radnika iz "trećih" zemalja potrebno je ishoditi prethodnu radnu dozvolu na temelju provedenog snimanja tržišta, tj. poslodavac mora oglasiti potrebu za radnikom najmanje 14 dana prije podnošenja zahtjeva za radnu dozvolu. Nadležni ured za rad, socijalna pitanja i obitelj kojemu se predaje zahtjev, odobrenje mora dati u roku od 30 dana, a dozvola se izdaje na najviše 2 godine. Slovaci imaju i sustav Plave karte, dokument kojim policijski ured strancima ne-EU zemalja daje pravo boravka i rada do 2 godine.

Poljska

Decentralizirano odlučivanje
Sustav zapošljavanja stranaca posve je decentraliziran; zahtjev tvrtke podnose uredu vojvodstva (županije) na čijem je području registrirano. Zahtjev se podnosi minimalno 30 dana prije planiranog početka rada, a dozvole se u uredu odobravaju na najviše tri godine, osim za menadžere. Uredi, koji brinu i o zapošljavanju, provjerava ima li na burzi potencijalnih domaćih radnika, a uvjet za odobrenje je i da u ugovor o zapošljavanju bude unesena cijena rada, koja ne može biti niža od plaće za poljskog zaposlenika na sličnom poslu.

Slovenija

Poseban režim s BiH
Slovenski poslodavci najprije nadležnom uredu za zapošljavanje moraju prijaviti slobodno radno mjesto. Slijedi provjera ima li radnika tih kvalifikacija na domaćem tržištu, uključujući i radnike izjednačene sa slovenskim državljanima. Ako ih nema, radnika migranta predlaže poslodavac. Slovenija ima i poseban ugovor o zapošljavanju s BiH, pa se slobodna radna mjesta oglašava i u BiH, iz koje se dostavlja popis potencijalnih kandidata, a po potrebi organizira i intervju. Administrativna procedura zapošljavanja traje do 30 dana.