Hrvatska je zemlja visokih energetskih potencijala prirodnog plina i nafte, ali i vode, no ti potencijali nisu dovoljno iskorišteni.

U vremenima kada cijena nafte nezaustavljivo raste na više od 77 dolara po barelu a gorivo se prodaje po cijeni višoj od 10 kuna po litri, investicije su ključ održanja. Već godinama bilježimo pad proizvodnje iz vlastitih sredstava i rast uvoza, pa je akademik Mirko Zelić nekoliko puta upozoravao da će za desetak godina Hrvatska više od 90 posto ovisiti o uvozu energenata. Ipak, više od činjenice da Hrvatska troši dvostruko više primarne energije nego što proizvodi zabrinjava trend pada proizvodnje energije.

Tako se bilježi prosječni godišnji pad proizvodnje nafte od 10-ak posto, a pad proizvodnje plina je i brži, oko 15 posto godišnje, te će se potpuno ugasiti do 2035. godine ako se ne osiguraju investicije u istraživanja i novu proizvodnju.  Hrvatska uvozi i do 40 posto električne energije, oko 47 posto prirodnog plina te više od 76 posto potreba za sirovom naftom, ali do 2050. godine proizvodnja nafte past će ispod 2500 barela, a potrošnja će i tada biti oko 15 tisuća barela dnevno.

Cijene plina na svjetskim tržištima još su niske, ali počinju rasti pa bi iduće godine računi za plin za građane i poduzetnike mogli porasti. Kako plinsko tržište uvijek kaska za naftnim, i to pola godine, cijena plina u 2018. mogla bi vrhunac dosegnuti na jesen. Tako se, unatoč zalihama dostatnim za neovisnost, predviđa stabilna potrošnja prirodnog plina na razini od 2700 do 2800 milijardi kubika, ali bi se proizvodnja do 2050. mogla svesti na samo 250 milijuna kubika plina, odnosno bila bi zanemariva.

Stručnjaci tvrde da potencijalne rezerve energenata iznose oko 830 milijuna tona ekvivalentne nafte, od čega se čak 53 posto odnosi na naftu, a već je dokazano pridobivo oko 130 milijuna tona nafte i 70 milijardi kubika plina. S obzirom na potrošnju, samo su te zalihe dovoljne za relativnu samodostatnost u idućih 30-ak godina, odnosno njihovo iskorištavanje dovelo bi Hrvatsku u poziciju da uvozi samo 20-ak do 30-ak posto energenata. Ipak, ti podaci govore samo o potencijalima, ali politika, odnosno državna energetska strategija koja se priprema, dat će odgovor jesmo li kao država te potencijale sposobni iskoristiti.

Strategija će se temeljiti na sigurnosti opskrbe energijom te će se fokusirati na tri cilja, a to su fleksibilna i održiva proizvodnja energije, smanjenje uvoza, jača povezanost energetske infrastrukture razvojem nove infrastrukture i alternativnih dobavnih pravaca energije te bolja energetska učinkovitost. 

EU ima jasno postavljene ciljeve energetske politike

Neke smo premašili, ali čeka nas dosta posla
Europska Unija je u okviru energetske politike definirala pet glavnih stupova energetskog razvoja, a to su sigurnost opskrbe, integracija u jedinstveno EU tržište, smanjenje potrošnje energije, smanjenje emisije CO2 iz energetskog sektora te poticanje istraživanja i razvoja. Ujedno, postavljeni su i konkretni ciljevi koji se moraju postići do 2020. godine, a koji podrazumijevaju da se barem 20 posto bruto neposredne potrošnje ostvaruje iz obnovljivih izvora energije, da se za 20 posto smanji ukupna potrošnje energije provedbom mjera energetske učinkovitosti te da se za 20 posto smanji emisija stakleničkih plinova. Prema zadnjim Eurostat podacima Hrvatska je neke od tih ciljeva već ispunila s obzirom na to da je udio obnovljivih izvora energije u potrošnji energije u EU nastavio je rasti do gotovo 17 posto, ali je Hrvatska uslijed visokih hidropotencijala iznad prosjeka s 28 posto energije proizvedene iz obnovljivih izvora. Švedska je apsolutni lider u Europskoj Uniji jer oko 54 posto energije koju proizvodi dobiva obnovljivim izvorima energije. Međutim solarna i vjetroenergija u ukupnoj proizvodnji zauzimaju nizak udio pa se na njih tijekom 2016. odnosilo svega 6 posto proizvodnje električne energije. Hrvatska je tada imala instalirano oko 50 megavata fotonaponskih postrojenja, Slovenija ima pet puta više, a Njemačka koja je znatno ulagala u solarne elektrane ima oko 41 tisuću megavata.