Zvjezdani uspjesi Infobipa, Rimca ili Nanobita koji unatoč krizi nižu uspjehe za uspjehom, privlače stotine milijuna eura ulaganja i pokazuju su da se u Hrvatskoj može uspjeti, i dalje su iznimka, a ne pravilo.

Uspješni su jer su njihovi lideri uglavnom bili tvrdoglavi odbijajući sugestije da posao presele van, a ne zbog sustava benevolentnog prema poduzetništvu.

Redom to ilustriraju istraživanja o konkurentnosti, uključujući i najnoviju analizu Tidea o najboljim europskim zemljama za pokretanje biznisa. Prema njoj najlakši život poduzetnicima čini Velika Britanija, slijede Irska i Nizozemska. Hrvatske nema ni blizu top 10, za razliku od susjedne Slovenije (8.) te Rumunjske (10.).

Analizirajući podatke Svjetske banke o BDP-u, zaposlenosti, porezima i praktičnim aspektima pokretanja posla britanski Tide, inače institucija za elektronički novac, rangirala je 27 članica EU i Veliku Britaniju, procjenjujući najprivlačnije lokacije ovisno o brojčanim kriterijima.

Da ne bude zabune, istu stvar (na možda manje blogerski način) rade velike kompanije važući prednosti i mane pojedinih tržišta za svoj biznis i upravo je komparativna analiza najvažnija poruka svake ljestvice – zemlja nije otok pa uspjehe (kojima se politika redovno hvali) treba promatrati prema odrađenom poslu drugih zemalja, konkurenata za privlačenje tvrtki, znanja i kapitala.

U Europi najprivlačnije mjesto za poslovanje je Velika Britanija što će posvjedočiti i brojni domaći startupovi. Velika ekonomija, niska nezaposlenost, lakoća pokretanja posla u samo 5 dana te niski troškovi, prednosti su koje nadmašuju i posljedice Brexita.

Rame uz rame je i Irska gdje je nezaposlenost 4,9 posto, zahvaljujući razvijenoj ekonomiji i “razumnim” porezima. Na trećem mjestu je Nizozemska zbog kombinacije visoke tržišne kapitalizacije što odražava vrijednost tamošnjih kompanija, jednostavnost pokretanja tvrtke i vrlo niske nezaposlenosti.

Prema Tideu, najveće iznenađenje je Estonija, peta na ljestvici najpoželjnijih zemalja za biznis, jer ju indikatori oslikavaju kao razvijenu zemlju visokog dohotka gdje je lakoća poslovanja dobila 81 od 100 bodova.

Nije zgoreg spomenuti ni e-prebivalište, da bilo tko preko interneta može pokrenuti posao i financije u toj baltičkoj državi. Upravo digitalna infrastruktura potencijalno otvara vrata valu poduzetnika da baš tamo posluju (i plaćaju poreze) po svim pravima koja imaju estonski državljani.

Domaća ‘formula’

Hrvatska, međutim, ne mora gledati toliko daleko. Dovoljno je pogledati Sloveniju gdje je pokretanje poslovnog pothvata ne nosi troškove ili Rumunjsku u kojoj je razlika plaća muškaraca i žena najniža među prvih deset zemalja, tek 3,3 posto u usporedbi s 21,7% u Estoniji ili 7,9% u Sloveniji.

Iako se na prvu za poslovanje može činiti da je trošak pokretanja posla ili dugotrajnost procedura neizmjerno važnije, uzak ‘gender pay gap’ može sugerirati da je zemlja postigla veću ravnopravnost spolova održavajući njezine vrijednosti, stavove i prioritete, napominje se u istraživanju.

Da Hrvatska ima “love-hate” odnos prema poduzetništvu i poduzetnicima nije tajna. Posljedica je to to niza faktora; od privatizacije, tranzicije i dubokih nejednakosti, izbjegavanja reformi, klijentelističke ovisnosti o državi, mentaliteta do čvrste šape politike nad ekonomskim resursima…

Nije idealno ni u drugim zemljama, no domaća “formula” dovela je do emigracija, izostanka inovacija, zaostajanja u razvoju i anemičnih stopa rasta BDP-a. Indikativno je da ni migranti (ili izbjeglice) u Europu ne biraju Hrvatsku kao finalnu destinaciju, a predstojeći popis stanovništva, koji ni sam ne može izbjeći politizaciju, ogolit će razmjere izazova ljudskog kapitala, ključnog i za budućnost domaćeg poduzetništva.

Na pitanje da može, koju bi prepreku promijenio da napredak poduzetništva u Hrvatskoj, predsjednik Udruženja stranih investitora Mladen Fogec ne razmišlja puno. “Mentalitet.

Mi nismo poduzetnički orijentirani niti smo brzi u odlučivanju. Brzina je ključna, brzina odlučivanja, brzina reakcije. Ovdje je sve deset puta sporije nego vani”, kaže Fogec čije Udruženje godinama iznosi preporuke poslovanju koje tvrtke vide u praksi. Njihove se primjedbe pristojno saslušaju, a potom publikacije pospreme u ladicu. I tako iz godine u godinu.

Stoga ne iznenađuje da je Hrvatska ove godine na 59. mjestu od 64 zemlje na ljestvici konkurentnosti Instituta za razvoj poslovnog upravljanja (IMD) iz švicarske Lausanne.

Stagniranje, ili kako je rekao Ivica Mudrinić iz Nacionalnog vijeća za konkurentnost, “marginalno” poboljšanje u odnosu na prošlu godinu, prisutno je zadnjih pet godina jer je tijekom tog razdoblja redni broj minimalno varirao, između 59. i 61. mjesta.

I Rumunjska nam ‘odmaglila’

Ekonomski analitičar Andrej Grubišić smatra da bi se najveći napredak postigao promjenama pravosuđa kojima bi “država imala proaktivnu ulogu da kroz sudstvo vodi računa o provedbi ugovora”. “Da u slučaju spora proces ne traje godinama jer to stvara strašno nepovjerenje”, precizira.

“S dodatna dva poteza, ukidanje ovisnosti o “crony” kapitalizmu te da predominantnu ulogu ima privatni sektor, a ne da ekonomska lokomotiva bude providnost partijskih vođa neovisno o provenijenciji, vjerujem da bi se promjene spontano počele događati”, zaključuje Grubišić.

Nakon češljanja 334 kriterija Hrvatska je zauzela uvjerljivo posljednju poziciju u Europi. Slabije u svijetu Mongolija, Bocvana, Južna Afrika, Argentina i Venezuela. Gore je, međutim, što su nam susjedi u regiji, poput Slovačke, Mađarske i Rumunjske i najveći konkurenti u privlačenju ulaganja i stvaranja novih radnih mjesta, bitno odmaglili.

Slovačka je skočila sedam (50.), Mađarska pet (42.), a Rumunjska tri mjesta (48.). Neke su i pogoršale konkurentnost, poput Poljske, Slovenije i Bugarske, ali su unatoč nazadovanju svejedno bile bolje rangirane.