Kako odmiče vrijeme jasno je da će cijena ekonomije koja je stavljena na pauzu biti astronomska. Vlada koja zasad ne izlazi (bar javno) s projekcijama pada BDPa-a, rasta duga ni deficita, sramežljivo najavljuje rezove u proračunu što je već naelektriziralo sindikate.

Gdje pronaći 75 milijardi kuna, hoćemo li se nepovratno pozdraviti s eurom, ali i pristati na ‘upotrebu’ mirovinske štednje samo da preživimo posljedice pandemije, razgovaramo s ekonomistom Goranom Šaravanjom.

Neko vrijeme govorilo se o osnivanju gospodarskog savjeta, po uzoru na zdravstveni stručni stožer. Kako komentirate da nije zaživio i je li to greška u koracima?

Prilikom osnivanja zdravstvenog stručnog stožera bilo je vremena za pripremu – još početkom siječnja znali smo za koronavirus koji se pojavio u Hrvatskoj tek krajem veljače. Nakon uvođenja karantena i samoizolacija u Europi i SAD-u učinci za gospodarstvo postali su trenutni i loši. Osnivanje gospodarskog savjeta ne bi doprinijelo ničemu bitnom, a sigurno bi se izgubilo vrijeme, a uz to i fokus i energije što nam definitivno nije trebalo u trenucima iznimne neizvjesnost, tako da njegovo osnivanje smatram nepotrebnim. Naime, u ministarstvima financija i gospodarstva te HNB-u ima sasvim dovoljno kvalitetnih stručnjaka. Najbitnije je da se komunicira s gospodarstvenicima i ostalima dionicima jer je ključno u ovoj situaciji zaštititi proizvodne kapacitete što je više moguće i osigurati najranjivije građane.

Kako ocjenjujete dva paketa gospodarskih mjera Vlade dosad? Jesu li po vama dovoljne ili preekstenzivne, kako pak neki smatraju?

Dva paketa mjera gledam kroz prizmu izražene neizvjesnosti u kojima su donesene. Jasno je da ukoliko veliki broj poduzeća propadne, porezna baza postaje znatno manja, tako je meni sasvim logično da su HNB i Vlada išli maksimalistički s mjerama. Naime, bez porezne baze nemate fiskalnih kapaciteta, odnosno osnove, za budući proračun tako da je briga o visini deficita u ovom trenutku nije na prvom mjestu. Logično mi je da su mjere evoluirale i zapravo mi je jako drago da su poslušali gospodarstvenike, velike i male i, primjerice, u drugoj iteraciji mjera uveli instrument otpisa poreznih obveza za tvrtke s osjetnim padom prihoda. Također, mjere su u skladu s onim što se radi u Americi i Europi i mislim da je za svaku pohvalu što je Vlada prepoznala da gospodarstvu treba pomoći, a ne ga pustiti da se samo bori ili, još gore, opteretiti novim porezima.

U oči bode da paket mjera nije popratila analiza financijskih učinaka, tek se spominje iznos od 65 -75 milijardi kuna potreba za financiranjem. Koliko Hrvatska može računati na sredstva iz EU i treba li rezati plaće i radna mjesta u javnim i državnim službama te smanjivati masu povlaštenih mirovina?

Mislim da nije bilo vremena za takve analize. Dok bismo dočekali dovoljno podataka kako bismo ispunili nekakvu formu, bez brze i oštre reakcije još više bi se štete nagomilalo u ekonomiji što bi dugoročno prouzročilo još veće proračunske rupe. Teško je napraviti analizu o potrebnim sredstvima kada realno ne znamo koliki će biti gubitak jer sve ovisi o virusu. Jednaka logika vrijedi za pomoć iz EU; sve se odvija u hodu, sama EU ne zna što će biti za mjesec dana. Evidentno je da će doći do dodatne pomoći u raznim oblicima. U situaciji gdje je neizvjesnosti oko trajanja krize i razmjera štete za gospodarstvo izraženo, sasvim je jasno da će javni sektor morati podnijeti dio tereta. Čak bih otišao dalje i rekao da je direktnim korisnicima proračuna u interesu da se zahvati u rashodnu stranu proračuna, jer će na taj način doprinijeli zaštiti porezne baze, odnosno dugoročno osigurati privatnom sektoru prostora za stvaranje dodane vrijednosti i poreznih prihoda.

Može li se kriza prebroditi bez posezanja za novcem građana ušteđenom u drugom mirovinskom stupu? Ili, nekoj alternativnoj upotrebi’poput prodaja državnih tvrtki fondovima da Vlada pribavi likvidnost i zatvori proračun?

Ne samo da se može, već se mora. Mirovinski drugi stup treba čuvati kao oči u glavi iz više razloga. Kada bi država sada de facto otuđila privatnu imovinu stvaranu zadnjih 18 godina, zabila bi si autogol epskih razmjera. Hrvatska ionako ima loš imidž kao investicijska destinacija, i kad bi otuđila privatnu imovinu radi jednokratnog krpanja rupe u proračunu dodatno bi taj imidž dotukla. Kvalitetne politike se dugoročno grade i razvijaju, kao što je slučaj s drugim stupom. Osim toga, zadiranjem u drugi stup država ne bi ništa postigla jer bi stvorila obvezu prema svim korisnicima drugog stupa: mirovine bi se svim tim ljudima trebale isplatiti, ali dio sredstava za to bi nestalo. U kontekstu starenja stanovništva i ionako nepovoljnih demografskih trendova to bi bila velika strateška greška koja bi samo dugoročno smanjila proračunske resurse za zdravstvo, školstvo i sve ostale javno financirane inicijative. Hrvatska ima sasvim dovoljno akumulacije preko mirovinskih fondova, HNB-a i pristupu sredstvima iz EU tako da zapravo ni ne mora razmišljati o zadiranju u drugi stup. Jako mi je drago što je HNB dogovorio valutni swap s ECB-om u visini od 2 milijarde eura. Osobno, veselilo bi me kad bi Hrvatska poput Poljske 2009. dogovorila Flexible Credit Line s MMF-om. Tada je Poljskoj stavljeno 5 milijardi eura na raspolaganje. Sa spomenutim swapom ECB-a, dodatna sredstva od MMF-a bi ojačale devizne na raspolaganju HNB-u. To je bitno jer bi otvorilo prostor da središnja banka djelomično monetizira ovogodišnji deficit, a da ne dovede stabilnost tečaja u pitanje. Usput, kupnjom gotovo 4,3 milijarde kuna državnih obveznica u ožujku već je prešla taj Rubikon. Dalje, sve centralne banke koje mogu (uključujući ECB) kupuju državne obveznice tako da to nije bauk. Veća je prijetnja trenutno deflacija nego inflacija pa ni to nije argument protiv. Ono što je ključno, je zapravo ne dovesti stabilnost tečaja u pitanje. Zato se zalažem i za FCL aranžman s MMF-om kako bi HNB mogao dio ovogodišnjeg deficita financirati. U svakome slučaju, ovakav pristup mi je mnogo prihvatljivi od bilo kakvog zadiranja u drugi mirovinski stup.

Za razliku od drugih država, poput Slovenije primjerice, ni Vlada ni HNB nisu još izašle s procjenama/scenarijima pada BDP-a, deficita i javnog duga. Kako to objašnjavate, je li to kalkulacija zbog nadolazećih izbora?

Mislim da su trenutni vidici ministara i HNB-a daleko kraći od izbora, odnosno, vrte se isključivo oko pitanja kako zaštititi ekonomiju i izgraditi što širi opseg instrumenata financiranja i svih mogućih izvora, s obzirom na to da je trenutno kapacitet privatnog sektora za generiranjem poreznih prihoda bitno oslabljen. Javnosti je evidentno da će udarac krize biti velik. Svi su izravno pogođeni na neki način. Više prognoza već je u opticaju u javnosti i nisam siguran da bi službena prognoza iz Vlade ili HNB-e pridonijela mjerama zaštite gospodarstva.

Što prognozirate za BDP, proračunski manjak i visinu javnog duga do kraja ove godine? Prijeti li Hrvatskoj pad rejtinga i skok cijene zaduživanja? Može li RH izbjeći taj scenarij?

Ove godine očekujem dvoznamenkasti pad BDP-a, proračunski deficit preko 10% BDP-a, a javni će dug znatno porasti s time da bi trebao ostati ispod 100% BDP-a. Skok cijena zaduživanja se već dogodio što je bilo neizbježno jer nismo u eurozoni. Hrvatska je proteklih pet godina išla u kontra smjeru većine svijeta utoliko što je bitno smanjila inozemnu zaduženost, deficite u tekućem računu platne bilance i proračunu pretvorila u suficite i tako bitno smanjila izloženost. U ovoj krizi Ina i Petrokemija više nisu prijetnja proračunu kao ni dobrim dijelom ni brodogradilišta. Agrokor je restrukturiran bez troškova za porezne obveznike dok su vremena bila dobra. Ona poduzeća koja su preživjele prethodnu recesiju su smanjila zaduženost. Da smo kojim slučajem ušli u 2020. s istim trendovima kao 2008. veća sada bi euro vrijedio više od deset kuna i srednji bi sloj pretrpio ogromnu štetu, kao u Srbiji 2008./09. Tada nismo bili ni u NATO-u ni u EU, a sada jesmo, što je dodatni štit. Izvjesno je da će razna sredstva u raznim oblicima iz EU Hrvatskoj pomoći u ovoj krizi. Već sada su razmjeri pomoći koje Hrvatska prima u odnosu na one zemlje regije izvan EU osjetne. Rizik od pada rejtinga postoji. Međutim, Vlada i HNB krenuli su odlučno u zaštitu ekonomije i najnoviji primjer deviznog swapa s ECB-om upućuje na razvoj alata za upravljanjem krizom. Izbjegavanjem velikih grešaka, kao što bi bilo zadiranje u drugi mirovinski stup, smanjili bismo rizik od pada rejtinga. Na koncu, hrvatski pristup u borbi protiv koronavirusa pokazao je da se vrlo dobro snalazimo u kriznim situacijama, tako da bi nam jednaka odlučnost uz neupitnu stručnost morala dati vjeru u sebe da možemo izaći na drugu stranu ove krize uz što manje štete.

Da je izvjesna odgoda ulaska u tečajni mehanizam i uvođenje eura? Ako da, na koji rok?

Mislim da se vjerojatnost odgode ulaska u tečajni mehanizam povećala. Ključno će pitanje biti kako ECB gleda na Hrvatsku, primjerice, ako uzmu stanje 31. prosinca kao mjerodavnim, i utjecaj virusa na ekonomiju kao izvanredni šok, moguće je da uđemo u tečajni mehanizam u skladu s planovima Vlade i HNB-e.

Je li ova kriza prilika za, kako često volimo reći, preokretanje modela rasta, ima li snage odmaknuti se od pretjerane ovisnosti o turizmu i rentne ekonomije?

Mislim da nećemo imati izbora. Naime, Hrvatsku, kao i većinu mediteranske Europe karakteriziraju visok udjel turizma u ekonomiji i vrlo visok udjel zaposlenih u malim i srednjim poduzećima. Osim što zbog strukture turističkih kapaciteta i zaposlenosti, turizam značajno utječe na raspoloživi dohodak stanovništva, oko 75% zaposlenih u privatnom zaposleno je u segmentu malih i srednjih poduzeća, pod izrazitim negativnim utjecajem Covid krize. Pitanje je koliko malih poduzeća uopće može preživjeti, u kojoj mjeri se preživjeli mogu vratiti ako u međuvremenu izgube kvalitetnu radnu snagu, klijente, ispadnu iz dobavnih lanaca ili pak istope kapital… sve to može značajno oštetiti godinama stvarnu ponudbenu stranu ekonomije. S druge strane, ulazak u EU je rezultirao bržim rastom robnog izvoza od turizma i kako se glavne ekonomije EU oporave, to će pomoći manjim ekonomijama EU, poput Hrvatske, da se brže oporave.

Kako će po vama izgledati život poslije korone? (Tu mislim na svakodnevicu, EU, radne navike nas građana, radnika, javna uprave, školstvo,…)

Svijet bit će drugačiji nakon korone. Tek što smo počeli uživati u benefitima stabilnog gospodarskog rasta, sada nas, i naše saveznike u Europskoj uniji, čeka jedan dug i neizvjestan oporavak. Lanci opskrbe bit će kraći i sigurnost opskrbe bit će važnija od financijske efikasnosti ‘just in time’ pristupa. Tu zapravo vidim priliku za Hrvatsku jer kraći lanci opskrbe nam otvaraju vidike s obzirom na to da smo blizu industrijski jakih zemalja poput Njemačke i Italije.