Mirko Babić (61) je podrijetlom iz Gunje kod Županje s iskustvom rada u Njemačkoj. Po struci elektromehaničar i tehničar za telekomunikacije, Mirko je nekoliko godina radio u Njemačkoj. Vratio se u svoju Gunju, i sad poručuje mladim ljudima željnima njemačkog života da neka se ne zanose „idealnim“ jer “nije sve onako kako na prvu izgleda”, prenosi RTL.

"Ne može čovjek opisati, pa ni sjetiti se, odmah svih situacija u kojima se nađe, nekad vlastitom krivnjom, neznanjem ili stjecajem nesretnih okolnosti. Moje osobno najgore iskustvo je kad sam radio u Ettlingenu. Sam sam plaćao krevet u prašnjavoj sobi s četiri kreveta, s jednim ormarom za četvoricu ljudi, s garderobom za rad u ormaru bez vješalica. Tu je bila i kuhinja od 3 metra kvadratna koju je koristilo još troje ljudi iz druge sobe, i to u stanu na četvrtom katu zgrade. Sretna okolnost je što nam se radno vrijeme nije poklapalo, pa nije bio problem s kupaonicom u isto vrijeme", kazao je Babić za Fenix magazin. 

"Uvijek su stanovi za radnike u potkrovlju ili u vlažnim podrumima. U mojoj sobi su bili Rumunj, Poljak, Bugarin i ja. S Bugarinom sam se mogao nekako i sporazumijeti, Poljak je hrkao gore nego motorna pila, ali srećom otišao je nakon mjesec dana. Takav smještaj sam plaćao 270 eura", kaže Mirko.

Njegova njemačka priča je počela u ljeto 2016.godine. Pronašao je oglas za posao električara za rad u Njemačkoj na montaži robota u autoindustriji.

Uvjeti rada su bili solidni za početak; firma je plaćala troškove stanovanja, automobil i gorivo su bili na trošak firme, satnica je bila 9 eura netto, tjedan dana odmora u mjesecu kod kuće na trošak firme. To je bilo oko 1900 eura netto mjesečno. Od toga trošak hrane i telefona bili su oko 300 eura. U nedjelju 01.08.2016., sastali smo se u Zagrebu na autobusnom kolodvoru, gdje nas je bilo sedmero odsvud iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Nas dvojicu novih su odveli u Maribor kod direktora na potpis ugovora i zadužiti alat, odnosno radno odijelo i ostalu HTZ opremu. Pri potpisivanju ugovora bio je i prvi nesporazum. Radilo se o firmi sa sjedištem u Bratislavi, u Slovačkoj a ugovor je bio na slovačkom jeziku.

Ugovoreni iznos plaće je bio 400 eura brutto?? Stari radnici kažu nije to ništa, formalnost neće biti problema oni rade više od godine, i nakon njihovog uvjeravanja sam potpisao, priča Mirko Babić. On i novi kolega su dobili automobil i karticu za gorivo te krenuli u Njemačku, u mjesto koje se zove Teublitz, gdje se pravi limarija za BMW.

"Na prvoj benzinskoj postaji već je bio problem – kartica za gorivo nije prolazila i kolega je platio iz svog džepa i tako još jednom do odredišta. Poslije su mu uredno vraćeni ti  troškovi. Našli smo adresu stanovanja i smjestili se u stan koji je bio uredan", govori dalje Babić.

Ujutro su kontaktirali njemačkog poslovođu i našli se s njim na poslu. Trebalo je za tjedan dana položiti 40 kom. kablova po stotinjak metara, uvući u ormar, pospajati motore i senzore a prije toga pripremiti limene kanale za kablove.

"Ukratko, nismo dobili prolaznu ocjenu, nije posao završen u predviđenom roku, a poslovođa je morao na teren u Meksiko. Kolega i ja smo prebačeni na posao bravara jer je Nijemac dao dobru ocjenu za moje radove na policama za kablove za montažu robota u Daimler AG, u njihovu tvornicu u Rastattu. Mislio sam možda je i bolje. Međutim,  posao je bio dosta naporan i puno se radilo s teškim bušilicama. A bilo je i bučno. Razgovarao sam sa starijim kolegama i svi su mi rekli kako plaća nije upitna i da se ne brinem.

Više o temi pročitajte ovdje.