Nova Europska komisija polako preuzima mandat, a usprkos željama i porukama koje je poslao dobar dio birača o potrebi usporavanja klimatskih politika i njihovog posljedičnog učinka na brojne sektore, poput poljoprivrede, sve nam je jasnije kako se to neće dogoditi. Dapače, slijedi njihovo ubrzavanje, u svojevrsnoj kockarskoj utakmici s Dalekim istokom.

Je li takav hazard moguć bez jeftinih i dostupnih tranzicijskih goriva, poput plina i nuklearne energije, vidjet ćemo u sljedećih desetak godina. Promatrat ćemo ga u kontekstu brojnih prednosti koje projekti s Dalekog istoka imaju pred Europom – poput lakše dostupnosti financijskih instrumenata u državnim bankama, ili onima s bliskom kontrolom vladajućih ili pak ne toliko striktnih pravila u pogonjenju industrije i energetike, u financiranju zelene tranzicije, u vidu goriva koje imaju veći otisak na atmosferu.

Dva atoma u jedan

Vijest od prije desetak dana daje nam svojevrstan razlog za zabrinutost. Naime, početna faza projekta fuzijskog reaktora ITER prolongirana je za 2034. godinu, javio je projektni tim projekta, iako se testna faza planirala za sljedeću godinu. Kašnjenje projekta uzorkovano je pandemijom, ali i novim ratnim žarištima koji su prouzročili kašnjenje isporuke brojnih dijelova reaktora.

Planirani reaktor trebao je smanjiti ukupni trošak proizvodnje nuklearne energije, oponašajući procese na Suncu, fuzijom vodika, grijući ga na 150 milijuna stupnjeva Celzijusovih. Reaktor bi trebao proizvoditi deset puta više energije nego li je troši. U projektu sudjeluju Europska unija, SAD, Rusija, Kina, Indija, Japan i Južna Koreja, a cijena mu je viša od dvadeset milijardi eura. Međutim, izmjena planova prouzročit će povećanje troškova projekta, procjenjuju analitičari, za najmanje deset posto.

Koliko će ovo kašnjenje usporiti zelenu tranziciju kakvu je shvaćamo na Zapadu ostaje za vidjeti, no činjenica je kako ovakvi projekti mogu osigurati neiscrpan izvor klimatski prihvatljive energije, što bi, doduše, mogle i elektrane iz obnovljivih izvora energije, no razvitak njihove tehnologije obiluje brojnim izazovima.

Upravo radi toga je važno to što hrvatska nuklearna znanost sudjeluje u jednom sličnom projektu sa španjolskim kolegama, kojima bi se trebali pridružiti znanstvenici iz brojnih drugih zemalja i međunarodnih organizacija.

Zagovornici projekta nadaju se da će nuklearna fuzija osigurati klimatski prihvatljiv, gotovo neiscrpan izvor energije. Kritičari pak tvrde da su ITER već prestigli obnovljivi izvori energije. Radi se o projektu IFIMIF-DONES (International Fusion Materials Irradiation Facility – Demo Oriented NEutron Source) kojim, dominantno zemlje Europske unije, žele izgraditi elektranu u kojoj bi se proizvodila fuzijska električna energija, spajanjem dva atoma vodika u jedan, pri čemu se oslobađa velika energija.

Proizvodilo bi se više struje nego li u nuklearnim elektranama sadašnje generacije, ali uz niži rizik za okoliš, uz manje radioaktivnog otpada. Naime, u takvim reaktorima gorivo bi bili litij i deuterij, koji se dobivaju iz vode, što ne proizvodi toliku radioaktivnost. Takve materijale to čini manje radioaktivnima.

Još je jedna prednost ovoga procesa, koja je važna u kontekstu novih geopolitičkih prilika. Nuklearna energija sadašnje generacije za razliku od projekata koji se razvijaju, pogoni se uranijem koji je ograničen resurs, koji je samo što može nestati daljnjim crpljenjem, nego je izložen geopolitičkim rizicima.

Ispitivanje novih materijala krenulo je 2021. godine u hrvatsko-španjolskoj suradnji 2021. godine, u blizini Grenade. Početna faza toga projekta stoji nešto više od 700 milijuna eura. Hrvatska bi trebala svoj dio proračuna ispuniti dostavljanjem dizalica, izmjenjivača topline i vode za hlađenje litija. Opremu bi trebala isporučiti do kraja 2029. godine.

Velika prilika za EU

Tijekom ovoga ljeta nastavljaju se građevinski radovi, a uskoro bi trebale biti završenje znanstvene i tehnološke instalacije. Radi se o imitaciji nuklearnog reaktora u zgradi u kojoj će se nalaziti cijev dugačka 100 metara, s promjerom 30 centimetara. Kroz nju će prolaziti kuglice velikom brzinom, čiji je zadatak prilikom udarca proizvesti energiju. Simulacija je to događaja u nuklearnom reaktoru.

Cilj je početi s testnom fazom projekta do 2035. godine. Na projektu bi u testnoj fazi trebalo raditi tri stotine inženjera, tehničara, znanstvenika i administratora. Ova bi faza trebala proizvesti uvjete za gradnju reaktora do 2040. godine, što je uvod u završni projekt fuzijske nuklearne elektrane.

Uspjeh ova dva projekta od ključne je važnosti za nastojanja postizanja niskougljičnog gospodarstva i energetike bez ugljičnog otiska na gospodarstvo, ne samo u klimatskom nego i u financijskom smislu. Ali i prilika za Europsku uniju, koja je povijesno gledano siromašna resursima, postati važna energetska sila, pa i izvoznik energije.