Iako ruska agresija na Ukrajinu predstavlja niz izazova i opasnosti za čitavu globalnu zajednicu, činjenica je da obični građani najveće posljedice osjećaju po pitanju enormnog rasta cijena energije, prije svega nafte i plina, a sve se više govori i o redukcijama koje su zadnjih pola stoljeća na Zapadu nešto nezamislivo.

Gotovo čitavo stoljeće, od 1856. kada je službeno zabilježena prva prerada i korištenje nafte, pa sve do današnjih dana nafta je strateška sirovina koja pokreće svijet. Iako je od 1970-ih sve više kapaciteta u nuklearnoj energiji, a zadnjih desetak godina i u obnovljivim izvorima, činjenica je da nafta i benzin i dalje pokreću 99 posto vozila u svijetu, uključujući i njih oko 2,8 milijuna u Hrvatskoj, a plin veliki dio komunalne infrastrukture i industrije.

U proteklim desetljećima je napravljeno više studija kojima se pokušalo procijeniti kolike su rezerve nafte na svjetskim nalazištima te se upozoravalo na skori nestanak te sirovine i nužnost prelaska na nove tehnologije, prije svega nuklearne. Sadašnje procjene su da bi to moglo biti oko 2050.

Pitanje Plomina i Krškog

No, iako i dalje ima “stručnjaka” koji zagovaraju da je nafta nastala na fosilnim ostacima dinosaura i da su njezine rezerve pri kraju, većina je ipak stava da se radi o geološkom procesu u zemljinoj utrobi koji i dalje traje te da nafte ima dovoljno i da će je biti i dalje.

Pitanje je samo cijene tehnologije za njezino vađenje jer se ona već i sada razlikuje s karikiranih dva dolara po barelu u Saudijskoj Arabiji do 20-ak dolara u SAD-u ili 40 dolara po barelu na nekoj morskoj platformi. Tradicionalno najveći proizvođači nafte su zemlje Bliskog istoka, SAD, Rusija te dijelovi Srednje i Južne Amerike. Od samih količina i zaliha, puno veće pitanje su dobavni pravci, cijena te zelene agende.

Situacija s energijom je posebno zabrinjavajuća na starom kontinentu jer Europa, odnosno Europska unija za koju postoje službeni podaci, uvozi gotovo 55 posto energije u godišnjoj vrijednosti od oko 250 milijardi eura. I dok većina europskih zemalja uspijeva direktno ili indirektno proizvesti dovoljno struje za svoje potrebe (ako su im elektrane na uvozni ugljen, mazut ili plin onda je i to upitno), po pitanju plina i nafte je ovisnost o uvozu skoro pa potpuna.

To je posebno došlo do izražaja sada tijekom oružane ekspanzije Rusije prema Zapadu. Ni Hrvatska ne odstupa bitno od prosjeka EU jer uvozimo oko 50 posto naše energije u vrijednosti i do 12-ak milijardi kuna, odnosno skoro dvije milijarde eura. Od toga uvozimo 100 posto ugljena, 90 posto nafte, oko 70 posto plina (s tendencijom rasta uvoza) te oko 40 posto struje. I mi najbolje stojimo po pitanju električne energije gdje zadovoljimo oko 60 posto domaćih potreba.

No, naša specifičnost je preovisnost vlastitog energetskog sustava (HEP-ovih hidroelektrana) o hidrološkoj situaciji. Konkretno, kada ima dosta padalina i riječni tokovi su puni, proizvodimo puno struje. No, kada je padalina manje, elementarne nepogode popu suše ovdje nećemo za sada niti razmatrati), udio domaće proizvodnje struje rapidno pada.

Osim hidroenergije, barem za sada možemo računati još na termoelektranu Plomin, koja je na ugljen, a ima instaliranu snagu od 300 MW. Tu je i veliki broj elektrana iz segmenta obnovljivih izvora energije (OIE), uglavnom vjetroelektrana, a čija ukupna snaga ne prelazi 1000 MW. Iako nije baš “domaća”, sudskim odlukama nam je priznato suvlasništvo u nuklearnoj elektrani Krško u Sloveniji koja nam je dužna isporučivati 50 posto proizvodnje energije iz svojeg reaktora ukupne snage 700 MW.

Projekt termoelektrane Plomin C snage 500 MW, iako nikad službeno nije ukinut, prestao je postojati sam od sebe. Nakon nedavno završenog klimatskog Sumita COP26 u Glasgowu, na kojem je i naš premijer Andrej Plenković bio jedan od sudionika i gdje je dao obećanje da će Hrvatska do 2033. prestati koristiti ugljen za energiju, a možda i prije, izvjesno je da će novi projekt u Plominu biti definitivno pokopan.

No, kao što kaže stara poslovica, nikad ne reci nikad jer je ista situacija prije koju godinu bila i s nuklearnom energijom koja danas, ne samo da doživljava svoju renesansu, nego je čak svrstana u red poželjnih zelenih tehnologija.

Izvjestan izlazak Rusije iz trgovačkih i energetskih tokova Zapadnih zemalja na dulje vrijeme će donijeti zasigurno i drastične promjene energetskih strategija gdje više ekologija neće biti primarni postulat već će to postati cijena, dostupnost i samodostatnost.

Kako bilo, u Plominu se radilo o projektu vrijednom oko milijardu eura, a koji bi Hrvatskoj dao sigurnost energetskog miksa, a uz to bi bio jači, sigurniji i ekološkiji od postojeća dva bloka koja u Plominu postoje, a koji bi se postepeno ugasili. O gospodarenju otpadom gdje bi vlastito smeće sanirali i na njemu zaradili izgradnjom energana (spalionica) koje bi ujedno grijale i davale struju velikim gradovima, i gdje bi u konačnici još i zaradili stotine milijuna kuna ili eura, je danas u Hrvatskoj blasfemično i spominjati – za sad su u planu dvije i to uglavnom za internu uporabu samih investitora.

Jedna u Sisku, a druga u Kutini. U energetskoj strategiji Grada Zagreba planirana je i energana na području oko pročistača otpadnih voda na Žitnjaku. No, kako je u Zagrebu lani došlo do promjene vlasti, pitanje je koliko je taj plan još aktualan. Uz sve dnevne probleme koje mora rješavati, gradska uprava se još ne bavi strategijama.

Iako mnogi nisu vjerovali da će se ikad realizirati, projekt LNG terminala Krk je pod američkim pritiskom lani pušten u rad. Na čuđenje mnogih kritičara, kapaciteti terminala su i bez rata u Ukrajini bili gotovo u potpunosti zakupljeni te se već i prije 24. veljače ove godine počelo razmišljati o njegovoj ekspanziji prema fiksnom kontinentalnom projektu. Činjenica je da je energija burzovna roba i da je po nekoj cijeni uvijek ima na tržištu.

Solidarnost EU

No, što u slučaju krize, energetske, prirodne ili neke političke – aktualna Rusija-Ukrajina-Zapad ili pak one izvjesne Iran-SAD, Turska-Zapad itd., a koje mogu svakog časa buknuti u otvorene sukobe i prekid svih energetskih tokova? Hrvatska jest članica EU i svih uključujućih mehanizama, uključujući i mehanizam Energetske unije EU, a što bi trebalo značiti da možda možemo biti i veći katolici od pape te štititi svoju prirodu i rijeke kad za tim i nema realne potrebe odbijajući bilo kakve energetske projekte, a da će nam energija kroz neki od EU mehanizama solidarnosti uvijek stizati. No, što u slučaju krize u EU?

Primjer migrantske krize od prije koju godinu, a koja ima implikacije još i danas te zatvaranja u doba korone, pokazuje da stvari u EU i nisu baš tako “homogene”. Usprkos Schengenu, mnoge EU zemlje su ponovno uvele granice, a neke od njih se i ogradile bodljikavom žicom, policijom i vojskom od svojih “schengenskih EU susjeda”.

Iako je to protivno svakoj pravnoj stečevini, a i samoj logici EU-a, tijela Unije su na to reagirala blago ili retorički. Za sad još EU djeluje manje-više jedinstveno prema Rusiji po pitanju energenata, iako je prošli tjedan prekinuta opskrba Poljske i Bugarske plinom.