Rast kamatne stope na kredite od samo dva postotna boda donijela bi šok građanima kao nedavni skok švicarskog franka, a bankama novi val loših kredita. Nakon ranijih upozorenja guvernera Borisa Vujčića da je to samo pitanje vremena, HNB je predložio tri konkretna rješenja bankama kako izbjeći posljedice vezivanja kredita za povijesno niski euribor, a ideja je prezentirana i ministru Borisu Lalovcu.

U središnjoj banci smatraju da bi prije svega naglasak trebalo staviti na stambene kredite čije su mjesečne rate znatno opterećenje kućanstvima i time predstavljaju najveći rizik za banke. Od 31,6 milijardi kuna stambenih kredita vezanih za euro imalo bi smisla intervenirati kod njih oko 25 milijardi kuna roka jer im je dospijeće dulje od godine dana, razmatra HNB u novoj Financijskoj stabilnosti, dok to nema smisla kod kraćih dospijeća jer se tada vraća uglavnom glavnica. Za taj portfelj banke mogu ponuditi fiksiranje kamatnih stopa, opciju koju je nedavno ponudila Erste banka. U tom scenariju klijent bi plaćao punu cijenu zaštite od kamatnog rizika ili bi banka i klijent podijelili troškove.

Da na sebe preuzmu kompletni kamatni rizik postojećih dugoročnih stambenih kredita što je naizgled najjednostavnija zaštita od socijalnog udara (i u očima politike vrlo primamljiva nekoliko mjeseci prije izbora), fiksiranje kamatnih stopa bankama bi već sada povećalo zahtjeve za kapitalom, a u slučaju materijalizacije kamatnog šoka donijelo gubitke bankama od gotovo tri milijarde kuna, izračunao je HNB. Drugi način je uvođenje raspona oscilacije kamata (engl. floor i cap) kojim bi klijenti imali stalno raspoloživu mogućnost zaštite putem ugovora o zamjeni novčanih tokova od kamata ili definiranjem dozvoljenog raspona kamatnih stopa. Ta bi opcija otvorila nižu cijenu nego fiksiranje kamata za što bi u zamjenu klijenti snosili dio rizika. Iako se ideja da klijenti sudjeluju u preuzimanju rizika ne sviđa Ministarstvu financija, za razliku od fiksiranja kamata bi klijenti mogli profitirati od eventualnog pada kamata.

Na klijentu je konačni odabir želi li se zaštititi od rizika, a zadržava se doza fleksibilnosti. I treća alternativa koju predlaže HNB je fleksibilno upravljanje maržom čime bi se bankama dozvolilo da ju snižavaju i povisuju, ali samo do inicijalne marže. Iako plivajuće  marže ne bi u biti smanjile izloženost kamatnom riziku, umanjila bi se kolebljivost kamate i banke bi tako mogle privremeno spuštati maržu bez straha da će zbog toga i u budućnosti ostvarivati gubitak. Posljednja opcija zahtijevala nove izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju jer njegova trenutna verzija ne dozvoljava da se jednom snižena marža kasnije ponovno diže. "Namjera nam je ovim prijedlozima poticati javnu raspravu, potaknuti banke da klijentima ponude tržišne modele zaštite od kamatnog rizika, odnosno mogućnost izbora za klijente. Smatram da je dobro kad privatni sektor može ponuditi modele za upravljanje kamatnim rizikom", rekao je Poslovnom dnevniku viceguverner Vedran Šošić.

Paradoksalno, kamatni rizik prije 2013. nije ni postojao jer su banke mogle samovoljno mijenjati kamate. Potom je Zakon o potrošačkom kreditiranju transparentno odrezao da se kamata mora sastojati od marže i varijabilnog dijela te bankama dao nekoliko izbora, a većina objeručke odlučila za kombinaciju povijesno niskog euribora i visoke marže koju su pravdale visokom premijom rizika države. Tako se u praksi dogodilo da se kamata kod kredita vezanih za euribor svodi uglavnom na maržu (primjerice, euribor je 0,2 i marža 5,5 bodova) koju (opet) isključivo određuje banka. Kod kredita vezanih uz Nacionalnu referentnu stopu (NRS) marža jer nešto niža, prosječno oko 3,5 posto i NRS oko 2,2 boda.

Koliko je točno kamatni rizik za bankarski sustav nemoguće je precizno  izmjeriti, ističe HNB. Banke bi on zahvatio izravno kroz potencijalne gubitke u bilancama, te neizravno putem vala koji bi se na njih prelio od klijenata koji bi imali poteškoća s otplatom. Dva postotna boda više kamate na izvore već bi sada bankama odnijele 3,5 posto jamstvenog kapitala, većinom zbog zakonskog fiksiranja kamatnih stopa na kredite u švicarskim francima. Usto, dovele bi do rasta udjela loših kredita, za 0,3 posto kod stambenih te 3,2 kod potrošačkih kredita , što bi još povećalo gubitke. Autori analize upozoravaju da ti izračuni podcjenjuju stvarni rizik, koji je još i veći jer bi građani i tvrtke razročili dio depozita u potrazi za višim kamatama. 

HNB-ova tri konkretna rješenja za banke, predstavljena su i ministru financija Lalovcu

1. Fiksiranje kamatnih stopa za portfelj od oko 25 milijardi kuna stambenih kredita jer im je dospijeće dulje od godine dana
2. Uvođenje raspona oscilacije kamata kojim bi klijenti imali raspoloživu mogućnost zaštite putem ugovora o zamjeni novčanih tokova od kamata ili definiranjem raspona stopa
3. Fleksibilno upravljanje maržom čime bi se bankama dozvolilo da ju snižavaju i povisuju, ali samo do inicijalne marže