'Što god postao, netko od tvojih predaka je to već bio', rekao je Marijan Hanžeković, ministar financija u prvoj Vladi RH, svom sinu Marijanu Hanžekoviću, danas uspješnom odvjetniku i predsjedniku Hrvatske odvjetničke komore ( HOK) u dva mandata.
Sin se zato posvetio raznim karijerama. Vlastitu odvjetničku kancelariju vodi od 1978. i sudjelovao je u raznim zanimljivim procesima, pa tako sada, primjerice, zastupa tajkuna Roberta Ježića. S vremenom se s kaznenog sve više prebacio na civilno pravo. Danas Hanžeković vodi najveći odvjetnički ured u zemlji, sa 112 stalno zaposlenih pravnika, a otprilike pola svojih prihoda ostvaruje na ovrhama koje radi za velike korisnike kao što su HRT i HT. Bio je suvlasnik hrvatske podfranšize Dinersa, gdje je svoj udio prodao nakon četiri godine i pritom zaradio 40 milijuna eura. Dobiveni novac uložio je uglavnom u zagrebačku Generu, a veliki je ulagač i u Optima telekom i Quaestus fond Borislava Škegre, s kojim se burno razišao. U sportskom segmentu, Hanžeković je predsjednik Hrvatskog jedriličarskog saveza i Zagrebačkog zrakoplovnog saveza, bivši je predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza, dopredsjednik je KK Zagreb, član Upravnog odbora Atletskog saveza Hrvatske i skupštine Dinama.

Kako sebe doživljavate, kao odvjetnika ili poduzetnika?
Ja sam samo odvjetnik. Neke svoje ideje i kapital svjesno sam ulagao u projekte i kada sam iz njih polučio određenu imovinsku korist želio sam ju vratiti. Tu sam bio malo romantičan i novac sam investirao u Hrvatsku, u proizvodnju i u znanost.

U javnim istupima dobro baratate ekonomskim terminima, imate li kakvu formalnu ekonomsku naobrazbu?
Nemam, ali sam uvjeren da su pravo i ekonomija dvije umjetno razdvojene struke. Ne postoji niti jedna pravna norma iza koje ne stoji neki gospodarski odnos, i nema ni jednog gospodarskog odnosa koji ne morate pravno regulirati. Pravnik cijeli život uči ekonomiju, ja ne mogu napisati ozbiljan ugovor ako ne razumijem ekonomske odnose  i ako ne identificiram gdje su rizici od kojih moram zaštititi stranke. Ekonomisti s druge strane kažu da im pravnici samo kompliciraju život.

Zadržimo se zasad na vašoj pravničkoj dimenziji. Mediji vas ponekad nazivaju najmoćnijim hrvatskim odvjetnikom?
Mislim da takav ne postoji, a i sam termin zvuči mi kao nešto nezakonito, neprofesionalno, mafijaško i apsolutno nelegalno. Ima dobrih i loših odvjetnika o tome mogu govoriti samo stranke.

 
Ali možemo reći da ste – barem prema javno dostupnim poslovnim izvješćima- najuspješniji domaći odvjetnik. Kako poslujete?
Istina je da imam najveći ured sa 112 zaposlenih i da moj ured, vjerojatno, ima najveći prihod. U 2011. imali smo 49 milijuna kuna prihoda i preko 17 milijuna kuna bruto dobiti, odnosno 13 milijuna kuna neto dobiti.

Kancelarija se zove Hanžeković i partneri, koliko ima partnera?
Ima nas osam, a ja sam većinski vlasnik.

Prosječni vas građani najviše poznaju po ovrhama koje im pristižu iz vašeg ureda, i to obično zbog neredovitog plaćanja televizijske pretplate. Puno se pisalo o ovrhama za HRT koje radi svega pet odvjetničkih kancelarija, koje godišnje podijele 120 milijuna kuna. Zar ne bi javna televizija trebala za tu uslugu raspisati javni natječaj? 
Normalno je da stranke same procjenjuju uspješnost odvjetnika i odabiru za koga žele da im radi određeni posao.

Od kada ste angažirani na HRT-u i kako ste dobili taj posao?
Za HRT radim taj posao od 2006., kada sam im predložio suradnju – smatrao sam da jako puno novaca gube zbog neadekvatnog prikupljanja te pristojbe. Predložio sam im jedan sustav koji se kasnije pokazao kao dobar i za njih vrlo koristan. Dok je HRT ranije sam prikupljao 600.000 kuna godišnje, sada samo moj ured prikupi 30 do 40 milijuna kuna! Izgleda vrlo jednostavno iako to nije. A za HRT nitko ranije nije htio raditi jer je vrijednost pojedinačne ovrhe mala.

Koliko sada dobivate posla od HRT-a?
Moj udio je u zadnjih godinu dana tu zanemariv, HRT nam ne daje niti deset posto novih slučajeva.

 
Ostvarujete li vaš odvjetnički ured kroz ovrhe više od polovine prihoda?

Jasno da ne, one su dio poslovanja, ali ovrha ima i u svim drugim kancelarijama. Svi odvjetnici u Hrvatskoj rade ovrhe, odnosno ovršnim putem nešto naplaćuju.

Kad sam vas zvao u ured, javila se telefonska centrala koja kaže- "za HRT pritisnite 1, za T- com pritisnite 2", zvuči kao pravi biznis…
Jasno da po broju predmeta ovrha ima više nego klasičnih predmeta, no u prihodu u tu negdje, čak mislim da je više onih drugih predmeta. Mi radimo sve vrste trgovačkog prava, od arbitraža i parnica do transakcija, gdje uopće nema parničenja.

Od tvrtki u državnom vlasništvu, dosta vas angažira i HAC, što je također izazvalo neke polemike?
Nemam običaj govoriti o svojim strankama, mogu samo reći da su Hrvatske autoceste stranka srednje veličine.

Javno ovršitelji – čiju struku Vlada ovih dana ukida i prije nego što je zaživjela – prozivaju vas da lobirate protiv njih. Tvrde da ne želite konkurenciju, jer godišnje navodno imate po 55.000 ovrha, pa uz brojne zaposlenike angažirate i studente koji samo lupaju pečate na ovrhe?
Ne znam napamet koliko ovrha imam godišnje, ali je blizu to brojke. Htio bih nešto raščistiti- javni ovršitelji odvjetnicima ne uzimaju posao, pa nemam zašto protiv njih lobirati. Danas su ovrhe jako ubrzane naplatom putem Fine, što je veliki iskorak. Naplata putem Fine je nešto najbolje što se u 20 godina u ovrhama dešavalo.

Javni ovršitelji su kao jedna dodatna služba sada potpuno nepotrebni i ne pripadaju našem sustavu. Oni su iz pravnog sustava Francuske i Nizozemske, a pravni sustavi koje mi moramo slijediti su samo Austrija i Njemačka, sva druga rješenja su teško uklopiva. Po njima smo napravili Zakon o trgovačkim društvima i Zakon o porezima, preko kojeg je jedan njemački profesor eksperimentirao na nama i uveo neke novine koje niti Nijemci nemaju, iako ni sam ne znam koliko je to bilo dobro.
 

Zašto mislite da javni ovršitelji nisu potrebni?
Zapravo ne znam čemu bi oni uopće služili. Dobra je što sud kontrolira kod ovrhe na nekretninama, Fina je postala izuzetno efikasna kod naplate financijskih sredstava, dok naplate pokretnina gotovo i nema jer je to preskupo a i zakon je nedorečen. Ovršitelji bi prije svega poskupljivali ovršni postupak dužnicima. Prema prijedlogu Zakona o javnim ovršiteljima, o sredstvima ovrhe odlučivali bi oni, a ne vjerovnik, kao što je bilo do sada. Vjerovnik ne bi odmah dobio novac, već bi on išao na račun javnih ovršitelja koji bi se prvi naplatili, a ono što ostane bi se raspoređivalo, uz jednu tarifu koja je potpuno nedorečena. Odluka da se od te službe odustane bila je razumna i u korist prije svega dužnika.

Ovršitelji tvrde suprotno, da bi oni bili brži i jeftiniji?
To nije točno, jer kod nekretnina postoji procedura koju moraju svi poštivati. Prijedlog ide na Finu i odmah se izvrši prijenos sredstava, dakle ne mogu biti efikasniji od same Fine- to je dezinformacija, samo bi usporili i poskupili cijeli postupak. Ja javno iznosim to mišljenje pa su se na mene obrušili, no to je i mišljenje HOK-a. Od proljeća 2011. u pismenom smo obliku slali ministarstvu pravosuđa sve te primjedbe koje ja sada samo prepričavam- to je zapravo stav cijele jedne struke.

Ipak, stanovit broj vaših kolega odvjetnika, odazvao se na državni natječaj za javne ovršitelje, položili su i prisegnuli, zatvorili su svoje odvjetničke urede, a sada im država ne da da postanu javni ovršitelji?
Ma nitko nije zakinut niti izgubio, zatvaranje ureda je obična dezinformacija, jer oni koji su tražili raskid odvjetništva to su povukli, dakle nastavili su biti odvjetnici. Ako odvjetnici tako dobro zarađuju na ovrhama, zašto idu u javne ovršitelje? Očito su mislili da bi im ta služba puno više donijela.

Ali nije li država koja smišlja pa ukida zanimanje šlampava?
Šlampavo je bilo Ministarstvo pravosuđa u vrijeme dok ga je vodila osoba koja nikada nije imala veze s pravosuđem. Došao mu je jedan Francuz i uvalio dvije stvari iz svog pravnog sustava koje su nekritički primljene- prvi su javni ovršitelji, druga je pravosudna akademija. Ta je institucija kopirana a da nisu shvatili da je francuski pravni sustav bitno drugačiji od našeg. Pravna akademija u Francuskoj je namijenjena ljudima koji nemaju pravni fakultet, i kad to završe oni su suci nižeg stupnja. Kod nas morate završiti pravo i imati pravosudni fakultet da bi razmišljali o daljnjem doškolovavanju. Nije se shvatilo čemu služi pravna akademija, nekritički se prihvaća svaka strana ideja.

Prije dvije godine ste u jednom intervju spomenuli da je pravosuđe naš najveći problem. Kako je danas?
Napravljeni su neki pomaci, ali to je premalo. I dalje mislim da je pravosuđe jedan od bitnih preduvjeta razvoja hrvatskog gospodarstva. Sada je ono jedan od kočničara, dokle god će sudovanje tako dugo trajati naše se gospodarstvo ne može razvijati. Niti jedno gospodarstvo ne može podnijeti da se parniči pet ili deset godina, to je neprihvatljivo.
Ako u roku od godine ili dvije nemate drugostupanjsku presudu vi ste opljačkani- ako vam uzmem robu, ne platim i potom se sudimo deset godina, ja sam vas opljačkao.

Koji je najveći problem?
Imamo previše sudova prvog stupnja- općinskih sudova ima čak 68. Imamo i previše sudova drugog stupnja- županijskih je sudova 15. Optimum je 10 do 12 sudova prvog i maksimalno četiri suda drugog stupnja- u Rijeci, Splitu, Osijeku i Zagrebu. Mi danas imamo, primjerice, drugostupanjski sud i u Zagrebu i u Velikoj Gorici, udaljenoj 20 kilometara. Brine me i bitno sužena uloga revizije i utjecaj Vrhovnog suda, jer imamo situaciju da se u pojedinim županijama jako različito sudi, trebalo bi objediniti praksu na teritoriju RH.

Rješenja?
Efikasno pravosuđe s manjim brojem velikih sudova. Uvođenje novih sudova, kao što se ponovno uvode sudovi za radne sporove, neće ništa riješiti. Čim se sudovi zovu općinskim i županijskim, želi ih svaka općina i županija- treba ih preimenovati u prvostupanjske i drugostupanjske. Ukinuo bih i trgovačke sudove- unutar velikih sudova bili bi suci specijalizirani, primjerice za trgovačko pravo i radno pravo. Takav je sustav neusporedivo jeftiniji i efikasniji, a kroz veliki sud se može i puno bolje kontrolirati rad sudaca.

Znači, monitoring EU nije puno pomogao?
Pomogao je utoliko što su nas prisilili da izmijenimo neke stvari, primjerice ministar pravosuđa više ne imenuje predsjednike sudova, što je bio direktan utjecaj izvršne vlasti na sudbenu. Promijenio se i način biranja sudaca, smanjio se utjecaj na pravosuđe ali fale mehanizmi kontrole sudačke vlasti. Ako date preodriješene ruke a u toj slobodi nema kontrole, neće biti dobro. Ne treba smanjivati samostalnost pravosuđa, ali treba uvesti konzekvence za suce koji imaju preko 50 posto ukinutih presuda ili pak premalo sude, imaju puno zaostataka…

Treba li za efikasnije sudstvo zaposliti nove ljude?
Uz bolju organizaciju, dovoljni su i sadašnji suci, jer nije stvar u broju- osim toga, po nekim kriterijima imamo i previše sudaca. Svuda u svijetu je pravosuđe efikasno ako je sudovanje skupo. Zato se ljudi boje ii na sud zbog svake sitnice i draže im se nagoditi da ne bi plaćali velike troškove, a postoji i kazneni efekt za stranku koja izgubi da mora platiti sudske troškove. Mi bi htjeli imati jeftino pravosuđe, a tu imate puno obijesnog i špekulativnog sudovanja. Bilo bi dobro da država financira materijalni dio pravosuđa- zgrade, opremu, a da se suci financiraju iz sudske takse. I to bi povećalo efikasnost jer bi suci postali  direktno zainteresirani da se predmeti brže vrte nego danas.

Kakav učinak na pravosuđe imaju mediji?
Neki sporovi se vode više u javnosti nego na sudu. Kada se predmet vodi u javnosti, dolazi na neprofesionalni teren, radi se nešto što je u suprotnosti odvjetničke etike. Na sudu možete kontrolirati situaciju, ali u javnosti ne. O tome može onda pisati svatko, novinar koji je pravno obrazovan i onaj koji to nije, i javnost počne o tome raspravljati- umjesto da se događaji odvijaju na sudu pa da to javnost kasnije, kad se donesu presude, eventualno komentira.
Često čitam u novinama ono što će tek biti i to se obično obistini. Novinar već ima optužnicu, ili presudu, a ja ih kao direktan sudionik nemam. To je sigurno loše, ali jasno je da javnost ima pravo znati kako funkcionira pravosuđe i kako se bilo tko unutar pravosuđa ponaša. Loše je ako stranke imaju svoje novinare, po njihovim imenima već znate iz kojeg izvora što dolazi. Ipak, neke afere bi bile zataškane da ih novinari nisu iznijeli u javnost i utjecali na pokretanje postupaka, ali tu je teško povući granicu. Što se mene tiče, nikada ne diskutiram o svojim predmetima s javnošću, odnosno s novinarima.

Tko je slaba karika u lancu, odakle najviše cure informacije?
To je teško reći. Jednom kad se navučete na javnost pa ste svaki dan u novinama i ako vas dva dana nema onda se zabrinete i provocirate da ponovno budete u javnosti. Ja sam protiv odvjetnika- zvijezda jer mislim da to nije dobro za njihove klijente, a koliko je dobro za njih same u to ne bih ulazio. Vrlo je važno za sve profesije da, kad su u žaru svojih aktivnosti, zamisle da li bi voljeli da to njima netko radi- i klijent ima obitelji i djecu i svaki je napis novi šok, a to koji put utiče na sud.

Vaš ured zastupa i neke strane ulagače. Što oni misle o Hrvatskoj?
Imam puno inozemnih klijenata, koji kažu da Hrvatska nije zemlja otvorena za investicije. Kao prvo, zato što imamo najmanje tri stupnja odlučivanja- općinski, županijski i državni. Kad se radi o nekoj većoj investiciji puno je prepreka, a korupcija je velika na svim nivoima. Imamo skupu i nekvalificiranu radnu snagu. Iako stalno govorimo da smo obrazovani mi to nismo, imamo samo šest posto ljudi s fakultetom a Englezi ih imaju  36 posto – i naravno svi govore engleski.

A što mi imamo?
Imamo neke resurse, iako smo i resursima siromašna zemlja. Imamo neke prirodne ljepote, no turizam je grana korisna uglavnom da se zaposli puno nekvalificirane radne snage, kao što je neko bila tekstilna industrija. Zemlje koje imaju samo turizam uglavnom nisu jako bogate- to treba biti nadogradnja, nešto pored. Mi smo industriju dosta uništili, propala su i neka od naših ranijih tržišta a problem što je država ostala veliki vlasnik koji poduzećima upravlja politikom. Javna poduzeća se pune s dodatnim stranačkim kadrom. Isto je s javnom upravom od 250.000 službenika, što je puno previše. Imamo javna poduzeća koje trebaju otpustiti pola radne snage jer sa svojom nelikvidnošću i inertnošću pritišću cijelo gospodarstvo. Velike tvrtke trebaju biti pokretači malih, svojih kooperanata, a ne obratno.

Zalažete se za privatizaciju? Pritom spominjete šume, vode?
Jedini put da se stanje promijeni je privatizacija. Država treba imati u vlasništvu nacionalna dobra i infrastrukturu, a sve drugo treba privatizirati.
Šume i vode ne treba prodavati, jer je to nacionalno blago, nego dati u koncesiju. Njih se sada na potpuno neprimjeren način koristi, a kroz koncesiju bi svi imali nešto i vjerojatno bi se upravljalo ekonomičnije. Sa šumama i vodama treba upravljati, a ne samo eksploatirati. Primjerice u Zagrebu se 40 posto vode gubi jer su cijevi stare. Rasipnici smo, jer mislimo da to nije naše.
Također, mislim da država nigdje gdje u manjinski vlasnik dugoročno nema šanse ostati u tome. Privatizirati treba i npr. Podravku- ona se tretira kao da je državna, iako država ima samo 26 posto dionica i ponaša se kao da je njezino, a ostalo je većinom u vlasništvu mirovinskih fondova koji su u nekoj čudnoj simbiozi s državom. Na žalost svaka politika lupa po Podravci na svoj način i kroz to je načinjeno puno štete. Jasno da je Podravka važna za cijeli kraj, ali ne mogu niti Podravci više govoriti  'nije važno tko je vlasnik, ona je naša'.
Tvrtku treba gledati kao neki klub. Iako koji puta menadžer gurne nekog tko nije najbolji, normalni je sustav da tvrtke rade s optimalnim brojem zaposlenih, stvaraju profit i plaćaju porez državi, a da država tim novcem kroz radne socijalne programe zbrinjava one potrebite koji nisu tako dobri. Kad imate suprotan slučaj- dakle da potrebite stavite da rade u poduzeća, ona stvaraju  gubitak i to je raspad sustava. Ja sam socijalno vrlo osjetljiv i to pokazujem privatno na način koji smatram najboljim, ali socijalna komponenta se ne može implementirati u rad tvrtke i proizvodnju. Mora se omogućiti da se proizvodni proces ne ometa s viškom radnika, lošim i nestručnim upravama. Osim toga, imamo vrlo glasne sindikate koji su prisutni samo u javnim poduzećima i državnim službama. Radnici koji rade kod privatnika su potpuno obespravljeni. Oni podnose najveći  teret svih naših pogrešaka i lutanja svih ovih godina i zapravo su vrlo uviđajni. Dok se to ne reorganizira, mi ćemo sve dvostruko plaćati.

Zalažete se i za poreznu reformu?
 Kao mala i skupa zemlja moramo shvatiti da poreze trebamo smanjivati, a ne dizati. S ovim porezima nećemo privući strani kapital. Paralelno primjerice u Srbiji je porez na dobit 16 posto i imaju puno jeftiniju radnu snagu. Naše okruženje je puno konkurentnije nego mi. Dizanjem poreza se neće polučiti i veći prihod.
Nekad je porez na nekretnine bio 46 posto i po par kupnji za redom ne bi se uopće registriralo. Kad ga je moj otac kao ministar financija smanjio na tri posto- kasnije je dignut na pet posto- za 12 puta je povećan prihod iz prometa nekretnina! Osim toga, kod nas fale ozbiljni makroekonomisti. Ja ne znam niti jednu hrvatsku vladu da je imala nekakav krug ozbiljnih makroekonomista koji bi svaku mjeru koja bi se donijela prije toga projicirala. Makroekonomija je ozbiljna znanost, može vam se vrlo precizno prikazati hoćete li smanjenjem ili povećanjem poreza imati više prihoda.
Dodatni je  problem što povećanje poreza jako širi sivu i crnu ekonomiju. Ljudi se skupe, ne vjeruju državi i jedan drugoga štite. Ako odete u bilo koje malo mjesto račun ćete teško dobiti, a kartice uopće ne postoje, na to se domaćini uvrijede.

Kako komentirate nedavno podizanje PDV-a?
Trebalo bi poticati da svatko može svaki svoj trošak prijaviti i da mu to na kraju godine u poreznoj prijavi ide kao odbitak i kod zubara i kod odvjetnika, pa bi tada i prihod od PDV-a bio puno veći. A mi umjesto toga smanjujemo listu, velika je greška što kupnja automobila više nije odbitna stavka PDV-a. Uveo bih da se sva reprezentacija može odbiti, ali onda nikome ne bi palo na pamet izvlačiti novac iz tvrtke kroz dobit i onda plaćati račune u gotovini. Stalno bih širio krug obveznika PDV-a, jer se time briše siva ekonomija. Tada bi obrtnici počeli urednije izdavati račune. Desilo se da se na tisuće obrtničkih radnji moralo zatvoriti jer su bankrotirali, no oni i dalje rade i nelojalna su konkurencija i uništavaju ove preživjele jer izbjegavaju PDV.
Slika od 350.000 nezaposlenih bitno bi se promijenila. Ona nije realna, jer takva slika bi izazvala socijalne nemire. Mnogi ljudi koji primaju neke beneficije kroz burzu uredno rade, iako nemaju puno. Bilo bi najbolje da PDV i porez na dobit izjednačimo i uvedemo jednu flat stopu između 18 i 20 posto.

Pređimo s ekonomske teorije na praksu. Prvi ozbiljni novac van odvjetništva zaradili ste na Dinersu, hrvatsku podfranšizu prodali ste Erste banci?
Dionice Dinersa počeo sam kupovati 2003., a priča se završila 2007. Uložio sam skoro 10 milijuna eura i dobio sam 51 milijun eura, dakle zarada je bila 40- tak milijuna eura. Prva je ideja bila da ostanem u Dinersu, a ne njegova preprodaja. Moja je ideja bila spojiti se s nekom malom bankom. Kartično je poslovanje uz banku sasvim druga kategorija. Diners je u ono vrijeme imao promet svojih članova od jedne milijarde eura godišnje, zamislite da kroz neku malu banku prođe toliki novac. Međutim, obzirom da su tu bila još dva suvlasnika, Žarko Kraljević i Tomaž Lovše, nikako se nismo mogli dogovoriti i na žalost, morali smo prodati Diners. Bilo je nekih nerazumijevanja i osobnih inata, no to sada više nije bitno. Mi smo hrvatsku podfranšizu prodali skuplje nego što je kasnije prodana cijela franšiza, jer je u međuvremenu izbila kriza.

Koliko bi danas dobili za Diners?
Ne znam, ali danas ga niti ne bih prodavao. Erste banka je napravila ono što sam ja planirao, dobili su jednu sjajnu sinergiju. Bez obzira na visoku cijenu koju su platili, napravili su sjajan posao jer Diners donosi sjajnu klijentelu i vrlo velik promet.

Tim ste novcem kupili 51 posto farmaceutske tvrtke Genera, kojoj ste kasnije priključili Veterinu, nekadašnju Plivinu tvrtku čijih ste 70- tak posto dionica kupili na burzi. U taj ste biznis uložili 25 milijuna eura, kako danas posluje Genera?
Ja sam jako zadovoljan, odradili smo dobar posao. Kad smo počinjali Veterina je bila jedna zapuštena tvornica bez razvoja, da sam čekao dvije godine kupio bih za deset posto, bankrotirala bi u međuvremenu. Trebalo je napraviti reorganizaciju, okupiti stručne mlade ljude. Bile su zapuštene registracije koje su u  farmaceutskoj industriji vrlo važne, i trebalo je uvesti odgovarajuće standarde u proizvodnju. To je veliki posao, jer u farmaceutskoj industriji za svako tržište i za svaki pojedini proizvod morate imate registraciju, i taj postupak traje po najmanje godinu dana.  Čak i u EU registraciju morate tražiti za svaku zemlju posebno.
Imamo vrlo razvijen farmaceutski dio, pogotovo cjepiva- u cjepivima za piliće smo jedan od pet najvećih proizvođača na svijetu. Paralelno smo ušli i u humanu, u generičke lijekove s kojima ćemo sredinom ove godine krenuti u prodaju, a jedan dio ćemo raditi sa Pfizerom. Treći dio je  dragulj gdje nikada ne znate što će biti- tvrtka Genera istraživanja, koja ima 22 patenta dr Slobodana Vukičevića, koji je s Ivanom Drpićem stvorio Generu. Imat ćemo snage za još možda dva ili tri patenta, ostalo ćemo rasprodati.
Genera istraživanja je dobila od EU šest milijuna eura za treću fazu istraživanja lijeka Osteogrow?
Da, u taj projekt se ulaže već šest godina, ispitivanja se vrše u 11 raznih klinika, a rezultati su u vlasništvu Genere. To je veliko priznanje ekipi i nešto čime se osobno ponosim, iako je to u Hrvatskoj neprepoznato. Ovo je prvi put u regiji od EU da netko dobije toliko koliko smo mi dobili a trebaju još tri ili četiri godine da s tim lijekom izađemo vain. Od Hrvatske međutim nismo dobili niti lipe.

Kako to?
To vam je dosta interesantno. Ministarstvo znanosti svake godine ulaže 500 milijuna kuna u znanost. Možda je ružno reći, ali je od toga dosad nisam vidio niti jedan rezultat. Naši svi patenti su registrirani u Bostonu za cijeli svijet, EU je dala ogromno priznanje profesoru Vukičeviću, njegovoj ekipi i zagrebačkom Medicinskom fakultetu koji nam je partner u nekim projektima.
Kod registracije lijeka morate ići na razne neovisne institucije, koje vrše ispitivanja lijeka na zdravim ljudima, a to kontroliraju posebne agencije. Do prve registracije prođe 10 do 12 godina. Prednost je što smo mi jedan dio ispitivanja proveli u Hrvatskoj, inače bi do sada nekoliko desetaka milijuna eura to istraživanje bilo skuplje. Hrvatska ipak ima stanovit broj znanstvenika koji su jeftiniji i konkurentniju nego što su na zapadu.

Koja su vam glavna tržišta? Lani ste u Sarajevu otvorili predstavništvo Genere, i to tijekom Sarajevo film festivala, širite li se na regiju?
Otvorili smo predstavništvo i u Srbiji. Uglavnom idemo prema većim tržištima, veliki smo izvoznici u Iran, gdje držimo preko 30 posto tržišta, potom Egipat. Otvaramo se prema Rusiji i Ukrajini, idemo i dalje na istok ali generalno se okrećemo prema zapadu. Želimo napraviti ozbiljan prodor u Europu i veselimo se ulasku u EU s 500 milijuna ljudi. Cijene takvih proizvoda na zapadu su neusporedivo više, a mi imamo prvoklasan proizvod s kojim smo konkurenti.

Kada ćete biti zadovoljni poslovanjem Genere?
Najveća je vrijednost Genere što je na izvoz u početku otpadalo deset, a sada otpada 54 posto naše proizvodnje. Onih 46 posto otpada na domaće tržište koje se raspada, jer su mnoga jata pilića kao i mnoga stada nestala. Možemo reći da će Genera biti jaka i stabilna firma kad će 10 posto otpadati na domaće, a 90 posto na inozemno tržište. Ozbiljan profit očekujemo 2013. ili 2014.

Vaša kći je članica Uprave Genere, zbog menadžerske karijere napustila je odvjetnički posao u vašoj kancelariji?
Ne može istovremeno biti i odvjetnica i menadžer pa je izabrala da bude član uprave Genere. U njoj je prevladao taj ekonomski dio, a zanat je prethodno pekla u upravi Dinersa.

Dakle, i ostali članovi obitelji se lome između prava i ekonomije?
Da, ali i predsjednik uprave Genere, Marko Smetiško, po profesiji je liječnik a bio je menadžer, i to odličan, u Plivi, Luri, Atlantic grupi; izuzetno sam sretan s njime.
Mlađa kći je vježbenik u mojoj kancelariji, radi s velikim žarom i mislim da će kod nje prevladati taj dio odvjetnički.

U zadnje vrijeme se puno piše o investicijskom fondu Quaestus nekretnine, gdje ste također dosta uložili, a čijem je osnivaču Borislavu Škegri Hanfa oduzela pravo da upravlja fondom zbog sumnji u nezakonito poslovanje?
Vjerujem da će se stanje nakon Škegrinog odlaska stabilizirati. Quaestus je dobio novi NO u kojem sam i dalje ja, jer sam uložio u taj projekt dva milijuna eura, ali i fondovi koji su puno uložili, te odvjetnik Rusović kao predstavnik obitelji Lukšić.

U Optima telekomu, gdje ste uložili pet milijuna eura, bili ste najveći dioničar, no više vas nema na popisu. Prebacili ste na skrbnički račun?
Da. Sve mi je u skrbničkim računima. Svatko može odlučivati želi li imati dionice na svoje ime, a meni je komotnije da je preko skrbničkih računa.

Veliki ste dioničar Optime, a paralelno kao odvjetnik zastupate HT. Niste li u sukobu interesa?
To nema veze. Niti ja kao mali dioničar imam utjecaj na rad Optime, niti ja kao osoba koja zastupa HT imam bilo kakav utjecaj na tu kompaniju.
Optima je jedan vrlo potencijalno dobar projekt koji ima možda premalo zraka za razvoj, ali je vrlo važan operater na ovom tržištu, ima respektabilnih 260.000 korisnika i odlično se razvija, EBITDA joj raste. Kad bi imala komotniji obruč banaka oko vrata bilo bi joj lakše, ali vjerujem da će se njezina vrijednost prepoznati. To je firma koja je u ovom trenu jako podcijenjena, ali puno je takvih u Hrvatskoj a to je više odraz siromaštva dioničara nego realnog stanja. Tržište kapitala bilo je jako propulzivno kad su strani fondovi došli ovdje, a kada su oni otišli više nitko, osim mirovinskih fondova, nema novaca. Znam barem 50- 60 tvrtki na burzi koje su debelo podcijenjene, neke imaju više na računu nego što je ukupna tržišna vrijednost njihovih dionicama. Svojedobno je nastala histerija zbog građana koji su uložili neki mali kapital na burzu i mislili su da od toga mogu živjeti kao od rente. Međutim, mali ulagači nikad od toga ne mogu živjeti i uglavnom izgube sve pare. Veliki su se povukli i došla je kriza i sada je pitanje tko ima dovoljno snage živaca i novaca da to izdrži jer će prave tvrtke ponovno ići gore. U Hrvatskoj će se pad zaustaviti najranije 2013., dakle prije 2015. nema realne mogućnosti oporavka. Krize, kao i ratovi, traju u prosjeku pet godina. Sve drugo nije realno.

Suvlasnik ste i male zrakoplovne tvrtke H-air?
Vlasnici smo moj bivši zet Krešimir Čorak i ja, imamo mlazni avion CJ 2 koji je u eksploataciji. Ove godine očekujemo nulu u poslovanju, tu nema dobiti, zarada se ostvaruje kad ga otplatite i prodate. Sve dok pokriva leasing, odlični ste, tu nema zarade u poslovanju. Ima sedam mjesta, koriste ga domaći i stranci, dosta Rusa. Ima domet do Moskve, Helsinkija, Londona i Tripolija, dok su naši građevinari bili aktivni u Libiji dosta smo tamo letjeli.

U zadnje ste vrijeme osnovali još dvije nove tvrtke, Euro poticaji i Info iz Bruxellesa? Nakon časopisa Tvrtka, s kojim niste uspjeli, ponovno ste postali izdavač?
Info iz Bruxellesa je već krenuo kao newsletter, tjednik, za njega piše Ines Sabalić a Ratko Bošković ga uređuje. Pokrenuo sam ga jer me impresionira u kakvom neznanju živimo. Kao nekoć Beč, Budimpešta i Beograd, sada nam je Bruxelles glavni grad u kojem se dešavaju izuzetno bitne stvari koje imaju reperkusije na Hrvatsku. O tome mi ne znamo ništa. Isto tako, to je šansa za mlade odvjetnike da se upute u jedno potpuno novo pravo, pravo EU, koje postaje i naše pravo. Imamo propise koji su nadnacionalni, svojom voljom ih prihvaćamo kao naše a o njima ne znamo ništa. Vrlo brzo će se i odvjetnici i suci morati obrazovati da shvate da hrvatski propisi nisu jedini izvor prava po kojima moraju pisati tužbe i suditi. Za sada se uhodavamo, šaljemo besplatno a kasnije će se taj newsletter plaćati. I tu se nastojimo ravnomjerno baviti pravom i ekonomijom.
Newsletter šaljemo na 4000 adresa, svim odvjetnicima, sada idemo prema svim članovima HGK, niih je 36.000, pa obrtnicima- na kraju ćemo slati na preko 100.000 adresa. Ako dva posto ljudi kasnije počne plaćati projekt će se održati, iako ovdje nije motiv želja za zaradom nego korist zajednici.
Što se tiče tvrtke Euro poticaju, slažem ekipu koja će raditi projekte za EU. Moći će se javiti općine, tvrtke gradovi, županije. Imat ćemo svega nekoliko zaposlenika, za sve ostalo angažirat ćemo ad hoc stručnjake po pojedinim projektima.

Jedan ste od utemeljitelja zagrebačkog Rotary cluba, koliko su vam te veze pomogle u biznisu?
Najveća vrijednost Rotary cluba su novi prijatelji i poznanstva koja nemate gdje steći, jer se svi mi krećemo u relativno zatvorenim krugovima, Nije mi pomoglo u poslu, a ja sudjelujem u svim akcijama i s veseljem doprinosim. To su tjedna druženja, tu sam dosta aljkav, nisam redovit. Klub smo osnovali u ratno doba, prikupljali smo pomoć za hrvatske izbjeglice, tijekom rata se skupilo nekoliko desetaka milijuna dolara. Taj žar je kasnije malo popustio, ali smo stekli puno prijatelja u inozemstvu. Bilo je dirljivo gledati Velšane, s kojim žarom su prikupljali pomoć i dovozili ju u Hrvatsku.

Iz obitelji ste nacionalno svjesnih ljevičara, koji su nastradali u Drugom svjetskom ratu?
Otac mi je bio jedan od tajnika Vladka Mačeka, predsjednika HSS-a, i zato su ga vlasti NDH bacil u Jasenovac i Lepoglavu gdje je obolio od pjegavog tifusa su ga pustili, a on je s mojom majkom pobjegao u partizane, gdje je opet uhapšen kao Mačekov tajnik… Kasnije je postao profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, i to šef katedre za financije. Od 1990. do 1992. bio je prvi hrvatski ministar financija, i to izvanstranački, a iz vlade je izašao 1992. zbog bolesti.
Stric Bojan stradao je u Jasenovcu, djed je za vrijeme NDH kao mason bio zatočen u Staroj Gradišci, jedva su ga pustili.

Majčina strana?
Djed je bio veliki župan, ban Hrvatske i Slavonije, vlasnik rudnika Majerovica, a pradjed je bio osnivač Farmakološkog fakulteta i rektor zagrebačkog sveučilišta. Sestrična po majčinom strani mi je Ljerka Mintas Hodak, ona je profesorica i potpredsjednica vlade, a bila i ministrica za euro integracije- taj je ured ona i osnovala. Zajedno smo išli u klasičnu gimnaziju i kasnije studirali pravo. Nikad nitko od mojih nije bio u partiji.

Vi ste ipak stranački angažirani?
Bio sam član HNS-a, istupio sam a od 1994. sam u HSLS-u, gdje me pozvao Dražen Budiša. Član sam predsjedništva i sponzor stranke, no nisam previše aktivan.

Ovih je dana u Zagrebu otvorena najveća striparnica u Hrvatskoj, Lastan, a nalazi se u vašem prostoru na Radničkoj cesti, u istoj zgradi gdje je i vaša odvjetnička kancelarija?
Ja obožavam strip, odrastao sam na stripu. U moje doba je televizija bila senzacija. Obožavali smo Princa Valianta, Modesty Blaise, Alan Ford je jako puno utjecao na sve nas. Bio sam sretan da mogu dečkima koji su otvorili striparnicu pomoći, dao sam im prostor. Naš zajednički prijatelj koji je aktivan u udruzi Strip forum- Ante Obuljen, nekadašnji šef pravne službe na HTV-u, me zamolio za pomoć i ja sam sa zadovoljstvom to učinio. Pokraj striparnice se nadam za mjesec i pol otvoriti galeriju u kojoj će autori koji izlažu moći i prodavati svoje slike. 

Imate funkcije u nekoliko sportova- jedriličarstvo, košarka, atletika, nogomet?
Predsjednik sam Hrvatskog jedriličarskog saveza. Bio sam predsjednik Košarkaškog saveza Hrvatske, sada sam dopredsjednik KK Zagreb, prije sam i tamo bio predsjednik. Na žalost više nemam puno vremena, pa otkad je Davor Jelavić postao predsjednik ja sam ostao moralna podrška. Predsjednik sam Zagrebačkog zrakoplovnog saveza i Upravnog odbora Atlet saveza Hrvatske, a član sam skupštine Dinama. Predsjednik gordo zvuči ali to znači da ste prosjeka, stalno morate negdje moliti novce.

Da li ste uključeni u organizaciju Memorijala Borisa Hanžekovića, nazvanu po vašem stricu i istaknutom atletičaru?   
Boris Hanžeković bio je prvak Balkana na 110 metara s preponama. Kao domobranski časnik pomagao je partizanima, uhićen je i ubijen u Jasenovcu. To je manifestacija grada Zagreba koji i financijski pomaže, nisam organizacijski uključen jer posao jako dobro vodi Ivana Brkljačić. To je druga najstarija atletska manifestacija u svijetu.

Vaše prvo jedrenje bilo je ono preko Atlantika, zar ste izgubili neku okladu?
Goran Štrok me pozvao da idemo preko Atlantika ja sam to sa zadovoljstvom prihvatio zato što tada nisam imao pojma o čemu se radi. Tada sam prvi put stao na jedrilicu i tada sam se zarazio, to je prekrasan sport koji traži znanje i autodisciplinu. To je bilo 1987. I od tada već 25 godina jedrim.

 
Imate li jedrilicu?
Dvije, jednu regatnu a drugu za uživanje, obje držim u Splitu, u Labudu odnosno ACI-ju. Split je zgodan jer ste vrlo brzo na Braču, Hvaru i Visu. Nekoć sam bio u marini Ičići pa u Puntu i onda sam shvatio što je centralna Dalmacija. Nemam nikakve planove, kako puše tako jedrim. U tome iskreno uživam.

Koliko vremena godišnje provedete na jedrilici?
Bilo je dobrih i loših godina, nekad sam jedrio i po tri mjeseca, lani 15 dana, a ove godine za sada pet dana za Uskrs. Ove mi je godine nešto gušći raspored, čeka me Olimpijada, pa moram ići u London.