Koviljka Aškić diplomirala je 1986. na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu, gdje je završila i sveučilišni interdisciplinarni poslijediplomski studij Ekoinženjerstva.

U Puli je 2008. osnovala tvrtku Eko-Adria u kojoj radi i danas. Eko-Adria 2015. osniva Učilište Adria, prvo učilište u Hrvatskoj za edukaciju i obrazovanje u zaštiti okoliša i održivom gospodarenju otpadom.

Aškić je autorica niza znanstvenih i stručnih radova s područja zaštite okoliša i gospodarenja otpadom.

Prema Planu gospodarenja otpadom RH za razdoblje 2023.-2028. županije su dužne izraditi svoj Plan gospodarenja otpadom. Je li dosad nešto konkretno učinjeno u Istarskoj županiji i drugima?
Istarska županija odabrala je izrađivača Plana gospodarenja otpadom, a rok za izradu je kraj ove godine. Podržavam zakonsko rješenje kojim se županije obvezuju na izradu Planova gospodarenja otpadom umjesto jedinica lokalne samouprave (JLS) kao što je to bilo do sada.

Dosadašnji Planovi gospodarenja otpadom uglavnom su bili dokumenti koji su se izrađivali samo zato jer je to bila zakonska obveza i većina JLS-a nije ispunila ciljeve koje su naveli u svojim Planovima. Gradnja postrojenja (sortirnice, kompostane, bioplinska postrojenja i sl.) nije isplativa na lokalnoj razini i zato ih treba planirati na razini županija, a njihova gradnja trebala bi prethoditi gradnji i otvaranju centara za gospodarenje otpadom.

Centri za gospodarenje otpadom bez infrastrukture za recikliranje/oporabu korisnih frakcija otpada postaju malo uređenija, vrlo skupa odlagališta, a što se pokazalo na primjerima CGO Kaštijun i Mariščina. Zagovaram I zalažem se za postizanje dogovora svih JLS-a u Istarskoj županiji o mjestima, vrstama i kapacitetu takvih postrojenja.

Organizator i predlagač mogućih rješenja treba biti županija. Sada je idealan trenutak kada se treba razmišljati o otpadu kao sirovini i izvoru energije jer Istarska županija započinje s izradom novog prostornog plana u koji bi se trebalo uvrstiti lokacije za energetsku oporabu otpada, sortirnice i kompostane.

U isto vrijeme, Zakon o turizmu i “ekološka renta” koju taj zakon predviđa dodatni su poticaj da se napokon osmisli i uredi područje gospodarenja otpadom na razini Istarske županije, ali i svih drugih županija, osim Međimurske koja je i premašila ciljeve i planove o odvojeno sakupljenom korisnom otpadu.

Zagovarate uplinjavanje otpada tj. proizvodnju vodika za pogon, primjerice komunalnih vozila. Što je potrebno za izgradnju više takvih bioplinskih postrojenja?
Prvenstveno, potrebno je urediti uvjete za javljanje na natječaje Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost kojima bi se omogućilo da pristup sredstvima i prihvatljivi prijavitelji na natječajima Fonda budu i županije, a ne samo JLS-ovi kao što je to do sada bio slučaj.

U turističkim županijama treba razmišljati i o javno-privatnim partnerstvima za finaciranje i izgradnju bioplinskih postrojenja budući da je turizam gospodarska grana koja proizvodi velike količine biootpada. Cijene njegova zbrinjavanja su vrlo visoke, pa taj otpad najčešće završava u miješanom komunalnom otpadu jer je to jeftinija opcija.

U novom prijedlogu Zakona o turizmu koji bi trebao stupiti na snagu početkom 2024. navodi se da turistički ekološki doprinos plaćaju posjetitelji uz turističku pristojbu. Treba li donijeti jedinstveni plan na razini županija ili dopustiti da svaka jedinica lokalne samouprave sama donosi rješenja?
Kako imamo velik broj JLS-a, posebno onih koji su mali i nemaju financijskih, a ni kadrovskih kapaciteta za planiranje i realizaciju projekata, vrlo je bitno da se planiranje aktivnosti vezanih za zaštitu okoliša, održiva rješenja u planiranju prostora i procesi gospodarenja otpadom rade na razini županija. Samim time i da se na razini županije postave okviri (mjere, ciljevi i financijska konstrukcija) kojima će se ta financijska sredstva koristiti za unaprijeđenje očuvanja okoliša i gospodarenja otpadom.

Zašto Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost ne sufinancira prikupljanje plastike, a što bi trebao raditi?
Fond je temeljem Zakona o gospodarenju otpadom dužan sufinancirati prikupljanje reciklabilnog otpada komunalnim tvrtkama, međutim to se odgađa iz godine u godinu. S druge strane, komunalne tvrtke tjera se u nezakonito prikazivanje troškova poslovanja i nezakonit obračun cijene usluge prikupljanja komunalnog otpada budući da je zakonodavac odredio da trošak prikupljanja reciklabilnog otpada ne smije biti sastavni dio cijene usluge.

Vrlo apsurdna situacija jer te iste komunalne tvrtke trebaju, temeljem Zakona o gospodarenju otpadom, cjenike za uslugu dostavljati Ministarstvu gospodarstva i zaštite okoliša na ocjenu zakonitosti! Dakle, svi znaju da se krši zakon, ali forma je ispunjena i građani i tvrtke plaćaju veću cijenu za uslugu, a Ministarstvo svjesno prelazi preko tih nezakonitosti.

Prikupljanje reciklabilnog otpada za svrhu bi trebalo imati proizvodnju novih proizvoda iz otpada, a ne izvoz tih sirovina i tu je još jedna prilika za gospodarstvo u RH ukoliko Fond svojim natječajima potakne tvrtke na ulaganja u obradu otpada (prvenstveno plastike) i stvaranje nove dodatne vrijednosti iz otpada.

Za sada gotovo sve što odvojeno prikupimo odlazi u izvoz, a RH je jako daleko od kružne ekonomije. Prvo i osnovno je, da bi se dogodila ozbiljna proizvodnja iz otpadne plastike, treba imati otpadnu plastiku (I druge vrste reciklabilnog otpada) a mi to nemamo jer u Hrvatskoj imamo samo nekoliko manjih sortirnica.

U kružnoj ekonomiji vidim mogućnost za gospodarski rast i mogućnost pokretanja gospodarskih aktivnosti kako bi se izbjeglo ono što imamo danas u Istarskoj županiji gdje nam je cjelokupno gospodarstvo u turističkim djelatnostima.

Zbog smjene direktora dali ste ostavku na mjesto predsjednice NO-a Kaštijuna, istarskog županijskog centra za gospodarenje otpadom. Međutim, Kaštijun ima i niz drugih problema, prije svega financijskih?
Ostavku sam dala u trenutku kada je direktor Kaštijuna Fabio Giacometti smijenjen, budući da sam ga ja predložila na to mjesto i imala sam potpuno povjerenje u način njegovog vođenja tehnološkim procesima.

Od početka preuzimanja Kaštijuna govorila sam da u Upravi trebaju biti dva člana, jedan koji će se baviti tehnologijom, a drugi koji bi trebao upravljati financijama. To se nije dogodilo iz više razloga i žao mi je zbog toga jer i danas mislim da smo mogli urediti da taj centar bude funkcionalan.

Kaštijun ima nedostatke od samog puštanja u rad – tu prije svega mislim da se nije postigla čistoća metalne frakcije koja je zadana projektom. Taj nedostatak kompenzirao se strojem koji je “poklonjen” Kaštijunu i koji je potrebno instalirati kako bi se odvojena metalna frakcija mogla tržiti i biti sirovina.

Osim toga, u prošlosti su se dizali krediti kako bi se povećao kapacitet Kaštijuna umjesto da se ulagalo u infrastrukturu (postrojenja) koja bi omogućila da na Kaštijun dolaze manje količine otpada u ljetnim mjesecima. Od samog puštanja u rad Kaštijun gomila gubitke koji sada već prelaze iznos temeljnog kapitala.

Nažalost, lokacija Kaštijuna je potpuno krivo odabrana i u ljetnim mjesecima događa se da se smrad širi u dio naselja Pule i Medulina. I dalje se grade ovakvi ili slični centri u Hrvatskoj koji su krivo odabrano rješenje u samom začetku.

Naime, gorivo iz otpada koje je rezultat procesa u takvim centrima trebalo bi imati mali udio vlažnosti i klora, a veliki udio gorive komponente (plastike i papira), pa je potpuno suludo otvarati takve centre kada imamo za cilj odvajanje plastike i papira u što većem postotku!

Vaša tvrtka Eko-Adria, uz sudjelovanje u izradi brojnih studija procjene utjecaja zahvata na okoliš, elaborata zaštite okoliša, akcijskih planova i lokalnih strategija razvoja bavi se i edukacijom o zaštiti okoliša. Kakvo je zanimanje za te edukacije?
Zanimanje za edukacije je veliko, a tvrtka smo koja je prva započela sa edukacijom komunalnih redara u Hrvatskoj. Naime, komunalni redari dužni su postupati po 20-ak zakona i podzakonskih akata, voditi prekršajne i upravne postupke, a nisu imali nikakav program edukacije. Rezultat naših edukacija je sve češće postupanje komunalnih redara kada je u pitanju započinjanje bespravne gradnje na poljoprivrednom zemljištu i postupanje po pitanju komunalnog reda u naseljima i na plažama.

Udruga gradova preuzela je od moje tvrtke održavanje seminara, izdali su priručnik čija sam i ja koautorica uz još niz stručnjaka s područja rada komunalnog redarstva, a Eko-Adria nastavila je s održavanjem dvodnevnih radionica za komunalne redare. Na taj dio programa naših edukacija smo najponosniji jer se vide rezultati našeg višegodišnjeg rada.

Nažalost, učilište sam zatvorila jer Agencija za obrazovanje odraslih vrlo teško daje dopusnice za edukacije koje su nove i inovativne, a što su naše bile. Nekoliko godina pokušavala sam registrirati edukacije kojih kod nas nije bilo i od strane Agencije niti za jednu nisam dobila pozitivno rješenje dok se slične edukacije bez problema obavljaju u Sloveniji, Njemačkoj, Italiji I drugim zemljama zapadne Europe.

Sve edukacije koje sam željela raditi u učilištu sada provodimo kao seminare u tvrtki Eko-Adria, a polaznici, nažalost, ne mogu nova znanja i vještine upisivati u radnu knjižicu.

Zašto ste napustili stranku Možemo! i što želite postići povratkom u Županijsku skupštinu Istarske županije kao neovisna vijećnica?
Prije svega, razišla sam se s lokalnom grupom u Puli zbog različitog pogleda na način sudjelovanja u “vlasti”. Naime, biti u koaliciji iziskuje puno pregovaranja i nuđenja vlastitih rješenja za ono što svaka od stranaka smatra bitnim i tu politički interes treba podrediti javnom interesu, odnosno, funkcioniranju koalicije. Isto tako, za pojedina područja unutar grada trebalo je preuzeti odgovornost i mislim da je to jedini ispravni put.

Tu ne mislim na kadroviranje u smislu da stavljaš nestručne, ali podobne ljude nego da na natječajima za određena radna mjesta biraš stručne ljude koji će provoditi politike zbog kojih si dobio glasove na izborima.

Od prvog dana potpisivanja sporazuma o koaliciji međusobna suradnja SDP-a, Možemo! i NLFZ-a nije funkcionirala. Naravno, postoje stvari koje su temelj svake stranke i tu nema kompromisa. Za stranku Možemo! to je javni interes, odnosno, kako privatna ulaganja i profit ne pretpostaviti javnom interesu. Tu prvenstveno mislim na gradnju hotela na području Lungomare, ali ta tema tada, kada smo se razišli, još nije bila u fokusu. Naime, protiv gradnje hotela na području Lungomara sam se zalagala i nakon razlaza s Možemo!

Što se tiče mog povratka u županijsku skupštinu, vratila sam se jer sam smatrala da se na sjednicama ne otvaraju teme koje su vrlo bitne u ovom trenutku – prostorno planiranje, zaštita okoliša, proizvodnja energije iz otpada i proizvodnja hrane. Istra ima fantastičnu priliku postati energetski samoodrživa, a i u poljoprivredi ima veliki potencijal, i to ne samo u maslinarstvu i vinogradarstvu kao što je to sada slučaj.

U ove preostale dvije godine mandata vijećnice u Županijskoj skupštini predlagat ću određena rješenja za navedena područja i nadam se barem djelomičnom prihvaćanju tih prijedloga od strane župana i IDS-ove većine u Skupštini.