Nove presude Suda EU-a u spojenim predmetima C-775/21 Blue Air Aviation i C-826/21 UPFR u području autorskih i srodnih prava značajne su za sve članice EU-a pa tako i za Hrvatsku, ali u našem slučaju ne idu u smjeru promjene postojećih praksi.

Naime, presuđeno je da emitiranje glazbenog djela kao pozadinske glazbe u putničkom prijevoznom sredstvu predstavlja priopćavanje javnosti u smislu prava Unije.

Nasuprot tome, sama ugradnja opreme za ozvučenje u prijevozno sredstvo i, prema potrebi, računalnog programa koji omogućava emitiranje pozadinske glazbe, kaže Sud, ne predstavlja takvo priopćavanje.

Odobrenje od ZAMP-a
No, tu je ključno da je pravu Unije suprotan nacionalni propis kojim se utvrđuje oboriva presumpcija priopćavanja javnosti utemeljena na postojanju navedenih sustava ozvučenja u prijevoznim sredstvima, što može dovesti do “naplaćivanja naknade samo za postojanje tih sustava ozvučenja u tim prijevoznim sredstvima, čak i ako ne postoji priopćavanje javnosti”.

Hrvatska, kako se pokazuje u pojašnjenju profesorice zagrebačkog Pravnog fakulteta Romane Matanovac Vučković, s tom presumpcijom nema problem.

U ovom slučaju dvije rumunjske organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskih i srodnih prava u području glazbe, protiv zračnog prijevoznika Blue Air, odnosno protiv rumunjskog društva za željeznički prijevoz CFR, podnijele su svoje tužbe radi isplate preostalih dugovanih naknada i kazni za priopćavanje, bez licencije, glazbenih djela javnosti u zrakoplovima i putničkim vagonima.

Nacionalni sud pred kojim se vodi ti postupci – to je žalbeni sud u Bukureštu – zastao je s postupanjem te se obratio kroz institut prethodnog pitanja na Sud EU-a. Nakon odluke Suda na nacionalnom je sudu zadatak da predmet riješi u skladu s tom odlukom, a i drugi su sudovi dužni postupati jednako postavi li im se slično pitanje.

U konkretnom slučaju, pitali su predstavlja li priopćavanje javnosti emitiranje glazbenog djela ili fragmenta glazbenog djela pomoću općeg sustava ozvučenja unutar komercijalnog zrakoplova u kojem se nalaze putnici. Pitali su i provodi li isto priopćavanje javnosti željeznički prijevoznik upotrebom željezničkih vagona u kojima su postavljeni sustavi za ozvučenje namijenjeni obavještavanju putnika.

Prema komentaru odluka Suda profesorice Pravnog fakulteta u Zagrebu Romane Matanovac Vuković, presude imaju implikacije u svim državama članicama EU-a. I to na način, kako pojašnjava, da svaki sud u svakoj od država članica mora poštovati stajalište da “prije priopćavanja glazbe u avionima i vlakovima putnicima, zračni i željeznički prijevoznik mora od autora unaprijed zatražiti odobrenje za takvo korištenje glazbe i platiti naknadu”.

Dodaje i da se taj način iskorištavanja autorskih glazbenih djela najčešće ostvaruje putem udruga za kolektivno ostvarivanje prava, kao što je Hrvatsko društvo skladatelja – ZAMP. Tako se odobrenje, kako navodi, treba tražiti od takve udruge i platiti naknadu prema tarifi.

Koristi li se glazba ili ne?
No, skreće pozornost i na to da je Sud EU također rekao da sama činjenica da je u prijevoznom sredstvu neki aparat pomoću kojeg se glazba priopćava javnosti ne može stvoriti presumpciju da se glazba uistinu i konzumira. Stoga je, “u svakom slučaju potrebno utvrditi koristi li se zaista glazba ili ne”.

“Mislim da u RH ta presuda neće imati utjecaj na promjenu prakse jer u Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima nemamo presumpciju da ako netko ima aparat za priopćavanje glazbe to znači da on glazbu i priopćava. Utvrdi li se pak na licu mjesta da se glazba “pušta”, onda tek nastaje obaveza plaćanja naknade”, izričita je Matanovac Vučković.