Petrokemija je u iščekivanju rješenja,a pod hitno im treba svježi kapital jer kutinska industrija posluje u začaranom krugu u kojem se uvlači u sve dublje dubioze zbog kojih joj je sve teže ugovarati isporuke plina. Pokušaj dokapitalizacije kojim bi država potpuno izašla iz vlasničke strukture nije propao, ali je odgođen jer su svi ponuditelji postavili uvjete državi. Oni uključuju smanjenje cijene plina, nižu cijenu transporta plina, otpis dijela dugova odnosno da država preuzme na sebe jedan dio obveza.

Večernji list i Poslovni dnevnik na prvom okruglom stolu koji je dio projekta Energetski summit 2018. okupili su predstavnike institucija koji mogu riješiti problem kutinskog diva te ljude iz tvrtke. U raspravi su sudjelovali predsjednik Uprave Petrokemije Đuro Popijač, v. d. predsjednika Sindikata EKN-a i zamjenik predsjednika NO-a Petrokemije Željko Klaus, neovisni stručnjak za energetiku Davor Štern, savjetnik predsjednika Uprave Plinacra Darko Pavlović te pomoćnik ministrice gospodarstva, poduzetništva i obrta Zvonimir Novak. U dinamičnoj raspravi zaključilo se da je Petrokemija strateški interes države, da bi se država trebala aktivirati da zadrži petrokemijsku proizvodnju u Hrvatskoj s obzirom na to da bez nje nema ni proizvodnje hrane, ali i da je nužno smanjiti cijenu plina kako bi Petrokemija poslovala profitabilno. Da su potencijalni ulagači u Petrokemiju postavljali uvjete priznao je Novak koji je otkrio i da bi država mogla sudjelovati u dokapitalizaciji.

"Svi ponuđači uvjetovali su svoje ponude za dokapitalizaciju Petrokemije tražeći da država dio dugova preuzme na sebe kao i da država pokuša povećati profitabilnost poslovanja kroz smanjenje nameta. Postoji model i način da se pomogne Petrokemiju, ali ga moramo detaljno dogovoriti. Svi koji su dostavili svoje ponude i dalje su za stolom, jer ih je ministarstvo ponovno pozvalo na pregovore, a država ozbiljno razmišlja o sudjelovanju u određenom iznosu", kazao je Novak.

Stručnjak Štern pak drži da privatizacija uopće nije dobra ideja te da država mora stati iza Petrokemije. "Država mora stati iza nje iz tri razloga: zato što je ona strateški interes Hrvatske, zbog Kutine koja njezinim gašenjem postaje novi Sisak te zbog poljoprivrede.  Tu je četiri do pet varijabli na koje se može utjecati, a među kojima je i cijena transporta. Ako država ne stane iza Petrokemije mogu vam garantirati da će priča s dokapitalizacijom završiti kao Ina-MOL. Ako je nešto strateško, onda mora biti u državnom vlasništvu jer ako subvencije dajete državnim tvrtkama onda pomažete neku drugu industriju, ali ako ih dajete privatnom vlasniku onda zapravo financirate njegov profit", kazao je Štern koji je još 1999. predlagao da se Petrokemija, Ina i Janaf udruže u konzorcij koji bi kupio mađarski MOL, ali ideja nije naišla na plodno tlo.

Podatak koji govori dovoljno o tome da je Petrokemija, koja inače troši trećinu ukupnih potreba za plinom u Hrvatskoj, ovisna o cijeni plina je i da su u deset godina poslovanja imali 24 milijarde kuna prihoda, 17 milijardi kuna izdataka za plin te milijardu kuna platili Plinacrou za transport plina. Zato je čelni čovjek kompanije Đuro Popijač više puta istaknuo da se na cijeni plina može uštedjeti oko 70 milijuna kuna godišnje, na transportu oko 25 milijuna kuna, na kamatama oko 50 milijuna kuna. "Svi proizvođači u Europi bore se s konkurencijom, ali većina petrokemije u Europskoj Uniji radi kao dio velikih kemijskih koncerna, poput Borealisa koji je tek jedna od šest tvrtki u sustavu. Međutim mi smo pritisnuti kamatama, ma platili smo milijarde kuna kamata, plaćamo preskup transport plina, nevjerojatno skup i nepovoljan plin i u smislu cijene i u smislu uvjeta kupnje. Mi plaćamo prijevoz plina 22 eura, a Borealis 2,8 eura. To je neodrživo.

Trošak rada, unatoč 1600 zaposlenika, u ukupnim rashodima sudjeluje s jedva devet posto. Cijena plina nas ubija. Do 2012. godine imali smo zakonski ograničenog samo na jednog dobavljača plina, a nakon liberalizacije već smo bili u problemu s plaćanjima. Tako je u 2015. godini cijena plina bila dvostruko veća od cijene plina na Baumgartenu. U marži plina je sadržan problem Petrokemije. Trošak financiranja na sebe su preuzeli plinari i u cijenu plina ugrađivati i taj kontekst pa je odgoda plaćanja plina za 90 dana koštala kamate od 9 posto. Sto milijuna kuna godišnje platimo Plinacrou za prijevoz plina. Dokapitalizacijom bi mogli refinancirati dugove, doći u poziciju da plaćamo na vrijeme i ne plaćamo kamate, ali i da više ne prodajemo isključivo avansnom prodajom koja znači osiguranje prodaje, ali i manju cijenu proizvoda", pojasnio je Popijač.

S njim se složio i čelnik sindikata u Petrokemiji Željko Klaus koji je nekoliko puta isticao da država treba pomoći da se riješi problem plina. "Petrokemija je kolateralna žrtva privatizacije Ine. To što je nama Ina radila i što još uvijek radi je zločin. Plinari ne znaju što će od novca, transporteri zarađuju i novac im leži na računima, država ima suficit.. Moj je zaključak da od Petrokemije svi jako dobro zarađuju dok ona grca u dugovima. Platili smo i pet milijuna kuna konzultantima A.T,Kerney da bi nam rekli da je problem Petrokemije skupa cijena plina. Ali kad se govori o Petrokemiji treba znati da ona nije samo Kutina kojoj puni polovicu proračuna i plinska industrija već i da nosi petinu prometa HŽ Carga, 30 posto Luke Ploče", poručio je Klaus koji je dodao da sindikati nisu protiv privatizacije kompanije, ali da misle kako bi bilo dobro da je se prvo osnaži, a potom krene u privatizaciju. 

Darko Pavlović iz Plinacroa poručio je kako je struktura cijene plina za industriju u Hrvatskoj takva je da mrežna komponenta, odnosno trošak transporta i distribucije, u ukupnoj cijeni sudjeluje s 19 posto, od čega Plinacrov udio, odnosno trošak transporta, iznosi tek 7 posto. "Trošak nabave plina, tržišna je i ključna komponenta, jer na nju otpada čak 60 posto, a preostalih 20 posto čine porezi i pristojbe. Kad se to ima u vidu, česte prozivke sa strane Petrokemije, odnosno isticanje kako je Plinacrova regulirana tarifa jedan od glavnih razloga nezavidne financijske situacije u kojoj se Petrokemija našla, nisu prihvatljive", istaknuo je Pavlović. 

Dodao je kako je u prošloj godini Petrokemija u ukupnim prihodima Plinacra sudjelovala s 13 posto, odnosno, 71,7 milijuna kuna, što je gotovo 30 posto manje od često spominjanih brojki i postotaka. Odgovarajući na česte usporedbe situacije u Hrvatskoj i susjednim zemljama, a koje imaju prihod i od tranzita plina, iznio je podatak kako je nabavna cijena plina, kao sirovine za proizvodnju ključne za ukupne troškove Petrokemije, u Austriji niža za čak 17 posto nego u Hrvatskoj. Složivši se kako je Petrokemija strateški bitna tvrtka, zaključio je da su trošak nabave plina i komponenta poreza i pristojbi one u okviru kojih se otvara prostor za djelovanje u smjeru olakšavanja Petrokemijina poslovanja, dok je Plinacrova tarifa neusporedivo manje bitna stavka.

"Znam samo da imate operativnu dobit od 60 posto i da vam na računu leži 600 milijuna kuna gotovine, a nama ste preko noći digli cijene za 35 posto i uzeli novih 25 milijuna kuna godišnje. Za što mi plaćamo 22 eura umjesto 2,5 eura koliko plaća Borealis? Država mora prestati razmišljati tako da je samo važno napuniti državnu blagajnu. Ona sebi više ne može priuštiti da svaki put kad joj padne napamet digne cijenu proizvodnje ulaznim troškovima i nametima", poruka je Popijača koji je naglasio da bez Petrokemije neće biti ni proizvodnje hrane u Hrvatskoj. 

Petrokemija ovih dana obilježava 50. obljetnicu proizvodnje prvog mineralnog gnojiva u Hrvatskoj. U pedeset godina proizvodnje Petrokemija je proizvela 50 milijuna tona mineralnih gnojiva, stvorila 10 milijardi eura prihoda prodajom svog proizvoda u cijeli svijet, a to znači da je 100 teretnih kamiona svakog dana odlazilo iz tvornice. Radi u četiri smjene, trenutno s kapacitetom od 1,2 milijuna tona godišnje. Tržište u Hrvatskoj se prepolovilo u odnosu na razdoblje prije rata pa se umjesto 800 tisuća tona u Hrvatskoj troši oko 400 tisuća tona mineralnih gnojiva. Petrokemija drži 75 posto tržišta, odnosno na domaće tržište plasira oko četvrtine svoje proizvodnje, dok ostatak izvozi.