Radikalan nacrt prijedloga Plana gospodarenja otpadom 2016.-2022. (PGO) koji je prezentirao Slaven Dobrović, ministar zaštite okoliša i prirode, izazvao je kritike među dijelom struke. Glavne kritike usmjerene su na njegovu neprovedivost, prvenstveno financijsku, ali i navodno zaustavljanje izgradnje planiranih 13 reginalnih centara za gospodarenje otpadom. O Dobrovićevom smo planu razgovarali s Marijanom Galovićem, stučnjakom za gospodarenje otpadom. 

Treba li vlada prihvatiti ovakav Plan gospodarenja otpadom?
Predloženi plan predstavlja svojevrsni civilizacijski napredak u planiranju razvoja ovog sektora, jer se konačno naslanja na više hijerarhijske stupove u gospodarenju otpadom. Nije potrebno previše naglašavati kako je odvojeno prikupljanje i recikliranje te kompostiranje ekološki najprihvatljiviji postupak zbrinjavanja otpada, međutim javnost mora biti svjesna kako je to upravo i ekonomičniji način gospodarenja otpadom od onog koji je zamišljen prije više od deset godina, a nije implementiran do danas. Vlada bi trebala prihvatiti ovaj plan, između ostalog i iz razloga što se ovim planom potiče lokalno gospodarstvo, stvaraju prilike za velike industrijske investicije u proizvodnji i reciklaži u RH, i u konačnici čuvaju radna mjesta, jer u takozvanom do nothing scenariju (koji je zapravo ekvivalent ranije predloženom planu ministra Mihaela Zmajlovića), u slučaju gdje se odlaganje sa trenutnih 144 odlagališta samo prebacuje na 13 novih, dolazimo u situaciju da će zaposlenici  na trenutnim odlagalištima postati svojevrsni višak.

Oponenti tvrde da je EK poslala dugačak popis primjedbi na ovakav PGO, i to gotovo identičan primjedbama domaće udruge Hugo?
Europska komisija zaista je poslala određene sugestije, ali valja isto tako uzeti u obzir kako se kritike odnose isključivo na sugestije za popravak nacrta plana gospodarenja otpadom, i ne predstavljaju službeno mišljenje EU. Naravno, da bi se analiziralo čitav dokument potrebno je detaljno proučiti te komentare, što smo sa stranim stručnjacima i učinili, te zaključili kako se radi o opaskama tehničke prirode koji ničim ne komentiraju sam planirani sustav. Čitatelji tog dokumenta EK, mogli su između ostaloga i vidjeti kako se pozivaju na dokument smjernica za razvoj nacionalnog plana gospodarenja otpadom u RH koji je od stranih konzultanata izrađen u siječnju ove godine, a taj dokument zapravo prepoznaje činjenicu kako sa starim sustavom i starim planom nije moguće dostići Europske ciljeve. Podsjećam, kako je nedostizanje Europskih ciljeva izuzetno štetno i opasno. Smatram da će EK prepoznati ove napore da se konačno maknemo sa odlaganja i spaljivanja i počnemo voditi rasprave oko razvoja reciklažne industrije u Hrvatskoj.

Tvrde i da je takav nacrt prijedloga u suprotnosti sa Strategijom gospodarenja otpadom RH te da- usvoji li se PGO- Hrvatska neće moći povući sredstva iz EU idućih par godina?
Da, ovaj je nacrt u suprotnosti sa strategijom, ali valja napomenuti  da je strategija izuzetno nazadna te ne uključuje nijednu izmjenu EU zakonodavstva od 2005. naovamo. Samim time, poštivanjem strategije bi sami pilili granu na kojoj sjedimo. Naravno da se ovim planom otvaraju vrata strukturnim i kohezijskim fondovima, a nikako ne zatvaraju. Osobno sam 2012. i 2013. radio na dvije studije koje su povezivale EU fondove sa sektorom gospodarenja otpadom, i upozoravao sam na ovu situaciju danas. Nijedna od proteklih vlada nije se uhvatila u koštac s kohezijskom politikom i shvatila ex-ante uvjete za početak korištenja EU sredstava u ovom sektoru. Još je 2012 Europski parlament donio Rezoluciju kojom se podcrtava kako potrebe za financiranjem iz EU fondova moraju dati prioritet aktivnostima koje se nalaze na vrhu hijerarhije gospodarenja otpadom, kako je i navedeno u okvirnoj direktivi o otpadu, gdje se prioritet daje recikliranju iznad odlaganja otpada. U skladu sa time, ali i činjenicom da se ti ex-ante uvjeti zadovoljavaju usvajanjem plana, tek nam ovaj plan otvara EU fondove. Neusvajanje plana produžuje blokadu.

Navodno projekti odvojenog prikupljanja otpada, poput onog u gradu Krku, stvaraju znatne financijske gubitke, a u Prelogu lokalne vlasti navodno ne znaju gdje bi s dobivenom plastikom? 
Krk je probijao led u Hrvatskoj i sigurno da su kroz svo ovo vrijeme morali učiti na vlastitim greškama. Postoji više tumačenja financijskog rezultata nekog komunalnog poduzeća, pa bi za neku točniju ocjenu isplativosti sustava trebalo izraditi točne analize. Međutim, čak i ako je sustav na Krku uzrokovao određene gubitke – valja naglasiti kako su oni svoj sustav morali uvesti zbog nedostatka odlagališnog prostora, pa nam ostaje samo nagađati koliki bi bio iznos izgradnje novog odlagališta na otoku i u konačnici ukupnu bilancu tog sustava. Ekonomika gospodarenja otpadom je u Hrvatskoj na izuzetno niskim granama jer se zapravo umjetno održavaju "socijalne cijene" usluge za građane dok zatim sanaciju odlagališta mora sufinancirati država značajnim sredstvima. Naša je generacija – pa su tako i građani otoka Krka, zapravo u nezavidnom položaju jer moramo plaćati trostruke troškove; grijehe prošlosti (sanacije starih odlagališta), grijehe sadašnjosti (usluge prikupljanja i zbrinjavanja otpada), te grijehe budućnosti (izgradnja novih odlagališta). Danas je Krk primjerice u prednosti u odnosu na druge gradove i općine Primorsko goranske županije jer već ima uhodan sustav i znatno će lakše preživjeti otvaranje CGO-a Marišćina jer da nisu uveli sustav, morali bi na godišnjoj razini odlaganje plaćati dodatnih 4.5 milijuna kuna. 

Iz svega navedenog, vjerujem kako u konačnici bilanca koja obračunava sve eksternalije nije negativna.
Što se tiče Preloga, točno je samo ovo "navodno". Prelog nema problema sa plasmanom 60 do 70 posto odvojeno prikupljene plastike. Sa ostalih 30-40 posto postoji problem što u našoj blizini nema postrojenja koje bi tu određenu količinu plastike lošije kvalitete moglo preraditi. Ta je činjenica zapravo dodatni motiv za fokusiranje plana na odvojeno prikupljanje i sortiranje jer će, nakon što se stvori kritična masa dostupnih materijala kod komunalnih poduzeća, investitori moći krenuti u izgradnju tvornica za reciklažu plastike, papira, stakla i slično. Da sam ja investitor nikada ne bih gradio tvornicu za recikliranje u Hrvatskoj jer su do sada dostupne količine materijala za recikliranje premalene, dostupni materijali su loše kvalitete, imaju visok udio nečistoća, obaveze odvojenog prikupljanja se ne poštuju i slično. Ovaj plan mora i investitorima jamčiti da će se u bliskoj budućnosti na području Hrvatske poraditi upravo na svim ovim parametrima, a moje je mišljenje da smo na dobrom putu.

Znači li prihvaćanje ovakvog PGO-a da će se ukinuti, odnosno prestati graditi planiranih 13 regionalnih CGO?
Ovaj plan ne brani niti ukida centre, samo skreće fokus sa istih i prebacuje na odvojeno sakupljanje obradu i recikliranje otpada.  Nije mi jasno odakle dolaze tvrdnje da plan prestaje graditi centre. Centri se prema planu grade, ali se revidiraju količine otpada koji će u iste ulaziti te eventualno tehnologija kojom će se taj otpad obrađivati. Štoviše, za centre je rezervirano 200 milijuna eura, pa je bespredmetno govoriti o tome kako će ministar Dobrović zatrti postupke obrade prije odlaganja. Zapravo, točna formulacija je kako će se u originalnom dizajnu graditi još CGO Biljane donje i BIkarac, a kako će se za ostale ići u revizije. Podsjećam kako su postupci za izgradnju Marišćine i Kaštijuna krenuli pred više od devet godina, a ti centri još dan danas ne rade. Očekivati da ćemo do 2020. ili 2023. izgraditi preostalih 10 ili 11 centara je znanstvena fantastika, zato moramo graditi sustav od početka kroz male decentralizirane projekte i nadati se da ćemo kumulativno uspjeti dostići europske ciljeve.

Nije li rok za javnu raspravu o PGO-u d svega četiri radna dana bio prekratak, pa taj materijal ima 500 stranica?
Procedura je vjerojatno najveći nedostatak plana, no isto tako napominjem da je strateška procjena utjecaja plana na okoliš već bila jednom na raspravi i kako je javnosti prezentirana samo verzija u kojoj je vidljivo koji su dijelovi studije dorađeni prema komentarima iz listopada 2010. Međutim, ni ovo nije novost jer primjerice plan za razdoblje 2007.-2015. uopće nije bio na javnoj raspravi. Ne želeći ulaziti u problematiku dužine trajanja javne rasprave, moram spomenuti kako me šokira niska razina komentara stručne javnosti, a prvenstveno me pogađaju argumentacija o ukidanju EU sredstava i navodne skupoće predloženog sustava. Iskustvo projektantske kuće sa kojom radim protekle tri godine (ESPER SRL) pokazuje kako su sustavi sa većim udjelom odvojenog prikupljanja u pravilu značajno jeftiniji od onih gdje se većina otpada obrađuje u MBO ili spaljuje. Međutim moramo također biti svjesni da pričamo o EU kontekstu gdje je današnja praksa zabranjena, tako da će se u nekim sredinama osnovna cijena morati podići, ali je to i dalje manje od situacije gdje se otpad transportira na obradu u MBO. Uostalom, svi zamišljeni elementi sustava koji su predviđeni tim novim "nerealnim", "suludim", "planom s listom želja" se već mogu vidjeti u Prelogu i Čakovcu ili Krku, a cijene usluge za njihove građane ipak nisu tako svemirske kao što kritičari ovog plana tvrde.

Koliko je realno zahtijevati od građana da, sukladno predloženom Planu, ubuduće  kompostiraju u svojim domaćinstvima?
Kompostiranje u domaćinstvima je opcionalno, i ne mislim da je dobro nametati opciju kućnog kompostiranja baš svima. U pravilu, u naprednim sredinama barem 40 posto građana samostalno odluči kompostirati kod kuće kada se objasni da ta praksa znači 30 posto smanjenja računa. No u Hrvatskoj već imamo značajne rezultate sustava koji u potpunosti ovise o kućnom kompostiranju. U općini Gradec, gdje smo mi projektirali sustav, 80 posto građana se opredijelilo za kućno kompostiranje. Cijena je prije uvođenja sustava iznosila 75 kuna, dok je danas 64 kune, a ono što je najbitnije, svaki stanovnik općine godišnje odloži otprilike 60 kilograma otpada, što je u odnosu na hrvatskih 370 kilograma godišnje zaista veliki rezultat. Općina Gradec u novom sustavu neće morati podizati cijene za građane, a napominjem da su već ostvareni svi europski ciljevi. Koliko je realno, ponudite građanima dvije opcije i oni sami moraju doći do te odluke.