Nikica Gabrić, predsjednik Nacionalnog foruma, poslao je otvoreno pismo premijeru Zoranu Milanoviću koje u nastavku prenosimo u cijelosti i bez izmjena:

Poštovani gospodine Predsjedniče Vlade,

neću Vas ovim pismo pozivati na ostavku i prijevremene izbore. Ne želim pisati jeftina predizborna pisma niti demagogijom skupljati glasove. Znam da imate čvrstu većinu u Saboru i da možete donositi odluke. Uključujući i one o izborima. Pišem Vam upravo zbog toga. Zbog velike odgovornosti koju imate, kao čovjek u čijim je rukama politička moć, u ovom teškom i istovremeno izazovnom trenutku za budućnost Hrvatske. Mene su uvijek privlačili izazovi, zato se neću pridružiti općoj kuknjavi. Kuknjavom nećemo promijeniti smjer kojim plovi naš ekonomski, a sve više i društveni brod. Želim Vas suočiti s nekim od izazova na koje, po mom mišljenju, Vlada mora hitno odgovoriti. 

Obraćao sam se u proteklih mjesec dana Vladi i Vama osobno iznerviran raznim potezima. Neurozna postaje pomalo čitava nacija. A to nije dobro stanje za tražiti put rješenja. Kada sam razgovarao s finskim premijerom Eskom Ahom, čovjekom čija je Vlada stvorila finsko čudo, prilikom njegovog posjeta Hrvatskoj imao sam osjećaj da razgovaram s čovjekom velikog znanja i iskustva. Ali prije svega velike strpljivosti i tolerancije. Rekao mi je da je stvaranje koalicije za promjene tražilo puno samokontrole i uvažavanja ljudi s kojima nije dijelio ideologiju. Neki moji grubi komentari, kao onaj da ste bahati, postali su opće prihvaćeni. U namjeri da preskočimo osobne kvalifikacije koje vode u netrpeljivosti i ja ću promijeniti ton kojim sam Vam se obraćao u mojim komentarima. Odgovori na pitanja koja sam pokušavao postaviti sebi, koja vjerujem postavlja i svaki naš građanin svaki dan, postavit ću i Vama. Zato što vjerujem da se moramo pitati prava pitanja. Pitanja usmjerena budućnosti. 

Zašto i dalje vodimo rasprave o 1941. i 1945.? Možemo li se konačno maknuti od fanatične fokusiranosti na prošlost? Kada već govorimo o prošlosti zašto je to uvijek povijest naših međusobnih razlika i ratova? Ako već govorimo o prošlosti, možemo li se sjetiti neke hrvatske pobjede, nekog velikog čovjeka? Mladi ljudi misle da je hrvatska povijest samo povijest međusobnog klanja. To ne radi niti jedna nacija u svijetu kad se već bavi poviješću.

Mladi ljudi nam odlaze iz Hrvatske. Demografski odumiremo. Istovremeno stotine naših mladih ljudi završavaju vrhunska sveučilišta u svijetu ili rade u kompanijama koje traže vrhunske stručnjake. Zašto se bojimo tih ljudi? Zašto je i prethodna Vlada, kao i Vaša, a bojim se ako ovako nastavimo i svaka buduća, slijepa za taj beskonačni potencijal? Trebam li navoditi primjere iz svijeta, od Kine do Estonije, što su napravili na povezivanju svoje dijaspore. Vas gotovo da i ne zanima nikakva dijaspora. A HDZ zanima samo “politička dijaspora”.
Možemo li se prestati opravdavati za sporost u korištenju EU fondova? Milijarde nam leže u Bruxellesu. Milijarde “naših” sredstava, milijarde s kojima je Poljska uspjela napraviti čudo. Zato 86% građana Poljske podržava Europsku uniju. Mi smo već krenuli u retoriku po kojoj nam je EU neprijatelj, a mi smo pravednici. Zašto se ponašamo samodovoljno i ugrožavamo najjaču polugu razvoja koja nam stoji na raspolaganju? Zašto ne tražimo pomoć stručnjaka iz Poljske ili Estonije ako već ne znamo sami? 

S ovakvim aparatom nećemo daleko dospjeti. S velikom državom i malom ekonomijom. S velikom praznom glavom na malom gladnom tijelu. Očekivao sam da ćete srezati aparat, pokrenuti proces integracije županija u regije, ukinuti male beskorisne općine. Još uvijek se stigne pokrenuti proces koji je pokrenuo Dansku, Poljsku na put reformi i uspjeha. Valjda nećemo zbog saveza sa stranačkim načelnicima bespotrebnih općina izgubiti savez sa snagama promjena. Sa studentima FER-a, sa znanstvenicima iz Ruđera Boškovića, s malim poduzetnicima iz ICT sektora. Iz koje god političke grupacije dolazile.

Uz to svakako ide tema stručnosti Vlade. Znam da tu stojimo na različitim brjegovima. Ja sam za radikalan pristup sa što više stručnjaka u Vladi i vlasti. Vi ste za političku Vladu. Nije li ipak vrijeme da ozbiljno razmislite o nekim Vašim suradnicima? Ne mislim samo na ministre nego i na direktore velikih državnih firmi. Imam iskustva kao poduzetnik i manager i mogu prosuditi tko je sposoban za taj posao vođe i upravljača, a tko nije. Bojim se da će na kraju ove utakmice opet pobijediti birokrati, pretplatnici na funkcije i neznalice ako ovako nastavimo. 
Više puta sam upozoravao na primjer Njemačke mudrosti i razlikovanju strateških ciljeva i kratkoročnih političkih interesa. O dogovorima premijera Schrödera i premijerke Merkel. I Poljska nam može biti primjer. Meni kao predsjedniku Nacionalnog foruma, kao i većini manjih stranaka ne bi taktički odgovarala velika koalicija. Ipak, u više sam Vas navrata molio, kao uostalom i gospodina Karamarka, da sjednete zajedno i razgovarate o budućnosti Hrvatske. Nikako ne mogu razumjeti što je to tako veliko i važno da se ne može preskočiti u ime Hrvatske? Ako se ne možete dogovoriti o velikoj koaliciji, dogovorite se o nacionalnom konsenzusu. 

Bez nacionalnog konsenzusa ne može se provesti reforma zdravstva, reforma obrazovanja, i reforma mirovinskog sustava. To su tri teme etičkih temelja društva koje se odnose na zdravlje, mlade ljude i odnos prema vlastitim roditeljima. Također bez nacionalnog konsenzusa ne može se provesti reforma izbornog sustava i teritorijalnog ustroja. Bez provedbe ovih pet temeljnih reformi ne može se provesti gospodarski oporavak zemlje. Nitko neće ulagati u zemlju gdje postoji politička nestabilnost i gdje se temelji društvenog sustava urušavaju. 
Poziv na konsenzus i na zajedništvo oko bitnih pitanja društva ne znači da ste slabi, poraženi ili nemoćni, nego Vas stavlja u poziciju odgovornog državnika. 

Siguran sam da će mnogi prihvatiti Vaš poziv i pridružiti Vam se u bolnim reformama koje moramo provesti. Nismo mi u Hrvatskoj manje pametni ili moralni od drugih. Ako se ne možemo dogovoriti o konsenzusu, možemo se dogovoriti o nepodmetanju. Slika da sjedimo zajedno bit će poruka naciji, ali i strancima, da smo društvo dijaloga. Možda sve skupa nije tako teško, a još manje nemoguće. Samo treba pokušati i razgovarati te gledati unaprijed.