S tek nešto više od šest tjedana do ulaska u eurozonu fokus je, očekivano, na tehnikalijama koliko će glatko teći zamjena kuna eurom. Mimo nedoumica hoće li bankomati biti dovoljno opskrbljeni uoči blagdana ili kako će se trgovci snalaziti primajući kune i vraćajući eure (i do kada), postavlja se ključno pitanje – kako će izgledati ekonomska politika kada Hrvatska uvede euro?

U proteklih pet godina intenzivnih priprema euro se često isticao nezaobilaznim za ublažavanje rizika malog i otvorenog gospodarstva gotovo u potpunosti naslonjenog na Europsku uniju. Euro nije panacea, upozoravali su oni realističniji ekonomisti, nije magični lijek za sve boljke i strukturne neravnoteže, ali je ispravan put. Hrvatska uvodi euro u zatišju pandemije, u trenutku inflacije nezabilježene u 30 godina dok na istoku Europe bjesni rat i krizi energenata se ne nazire kraj. I što sada?

Analiza Arhivanalitike za Hrvatsku udrugu banaka postavlja tri ključna pitanja u godinama ispred nas. Je li aktualna inflacija posljedica monetarne politike Europske središnje banke i može li divljanje cijena narušiti njezinu vjerodostojnost?

Što će biti s domaćim cijenama i kako se prema inflaciji može postaviti ekonomska politika da spriječi nove epizode u budućnosti? I ne manje važno, kakva će biti uloga financijskog sektora uskoro bitno rasterećenog regulatornog troška?

Unatoč mantri da je euro dobar za dobra vremena, a loš za ona loša, eurozona je razvila snažne stabilizacijske mehanizme za krize što je dobro pokazala pandemija. Veći rizici vrebaju u dobrim vremenima kada se ekonomije pregrijavaju, a neravnoteže kumuliraju i Hrvatska se treba pripremati za to da osigura stabilan rast u dugom roku.

”Manevarski prostor monetarne i fiskalne politike proširit će se nakon ulaska Hrvatske u europodručje. Protucikličke ekonomske politike u fazama usporavanja i recesija djelovat će snažnije nego dosad. Međutim, povećat će se opasnosti akumulacije makroekonomskih neravnoteža u fazama ekonomske ekspanzije”, glavna je poruka analize. I upozorenje: za prevenciju (i otklanjanje) neravnoteža Hrvatska se ne smije osloniti samo na Eurosemestar već na vlastitu zdravorazumsku fiskalnu i makrobonitetnu politiku u godinama kada ekonomija raste. Po onoj, krov se popravlja kad je vani sunčano.

Smirivanje inflacije

S postpandemijskim otvaranjem potom eksplozijom cijena energenata koji su se prelili u inflaciju, zaokruživanje cijena zbog eura palo je u drugi plan. Vrijedi ponoviti lekciju drugih zemalja da nakon uvođenja eura inflacija ovisi o makro stanju u pojedinoj zemlji; primjerice u šest država od devetnaest došlo je do usporavanja inflacije nakon zamjene nacionalne valute, a u njih osam prosječna godišnja inflacija bila je veća za između nula i jedan postotni bod.

Divljanje cijena u ovoj godini rasprave o inflaciji podijelilo je u dva tabora. Za zagovornike eura zemlje koje odbijaju uvesti euro, Češka, Poljska, Mađarska i Rumunjska, dokazano imaju višu inflaciju i kamatne stope od eurozone – dakle, vlastita valuta se ne isplati. Kritičarima eura, inflacija je posljedica ECB-ovog dugogodišnjeg neodgovornog “tiskanja” eura.

Autor analize Velimir Šonje ističe da dublji pogled po pojedinim zemljama ukazuje da monetarni procesi nisu imali ključnu ulogu u pokretanju inflacijskog procesa u Europi naglašavajući da se inflacija stoga monetarnim instrumentima niti ne može lako zaustaviti.

“Inflacija će u trenutku priključenja Hrvatske europodručju vjerojatno biti na početku faze smirivanja, no to će ponajmanje zavisiti o monetarnoj politici, a puno više o strukturnim šokovima, prije svega na tržištu energenata i u funkcioniranju globalnih lanaca nabave”, ističe. Iste bi šokove Hrvatska imala i s kunom, no bitnije je što će biti s cijenama u Hrvatskoj u dugom roku.

Efikasnost ulaganja

Razina cijena u srednjem roku nakon uvođenja eura zavisiti će o brzini gospodarskog rasta i stadiju poslovnog ciklusa. Ako u duljem razdoblju bude znatno veća nego u drugim članicama monetarne unije, to može biti indikator nakupljanja makroekonomskih neravnoteža. Na njih će trebati brzo reagirati kako bi hvatanje koraka s prosjekom Europe bilo održivo.

Dobra je vijest da Hrvatska danas raspolaže s puno boljim instrumentarijem za prevenciju i korekciju neravnoteža nego što je to bilo slučaj ranije, no treba učiti iz tuđih grešaka. Primjeri Grčke, Portugala i Španjolske ilustriraju cijenu pregrijavanja gospodarstva i akumulaciju neravnoteža u “dobrim” godinama, a to je da se dugi niz godina nakon što su otklonili neravnoteže nisu uspjeli vratiti na vlak konvergencije.

Hrvatska se već danas mora “pripremati” da izdašni europski transferi imaju ograničeni vijek trajanja. To im je uostalom i svrha, da pomažu slabije razvijenoj članici da se razvije, i potom postupno prestaju. Državnim i lokalnim proračunima u idućih nekoliko godina slijedi razdoblje “novčane iluzije” kada će fiskalni kapaciteti nadmašivati dugoročno održive mogućnosti vlastitog financiranja, no što kada presuše?

Sposobnost da se izbjegne scenarij iz 2009. kada je presušivanje inozemnog financiranja gurnulo zemlju u duboku recesiju, zaostajanje i potaknulo val iseljavanja, presudit će gospodarski i društveni razvoj u naredna dva desetljeća, ocjenjuje se u analizi.

Mjere za prevenciju neravnoteža na raspolaganju, posebno važne nakon uvođenja eura, uključuje strukturne, fiskalne i monetarnih te makrobonitetne mjere usmjerenih na financijski sektor.

Ove prve ciljaju trajni učinak na efikasnost i produktivnost kroz lepezu dobro poznatih mjera porezne politike, kvalitetnih institucija u pravosuđu, administraciji, obrazovanju, zdravstvu, razvoju financijskih tržišta koji utječu na kvalitetu investicija, dobru poslovnu klimu… Jednostavno, sve one reforme napisane na tisućama stranica strateških dokumenata i posložene u ladicama, ali koje nikako da s papira uskoče u stvarnost.

I tu se priča svodi na efikasnost ulaganja, hoće li ona osigurati rast i veću produktivnost. Premda su danas kontrole EU novca bolje nego što je to bio slučaj s državnim ulaganjima otprije 20 godina (sjetimo se autocesta i tunela, recimo) kontrole su političke i administrativne, opet nema garancije da će novac biti trajno povećati efikasnost.

Stoga su “ako u vremenima priljeva ne nastanu privatne i društvene investicije koje tajno podižu produktivnost, financijski val će proći i Hrvatska će kroz nekoliko godina biti prisiljena na bolnu makroekonomsku prilagodbu”, upozorava se.

Čekaju nas veći izazovi

S eurom u novčanicima i računima, izazov pred fiskalnom politikom možda je i veći nego kada se tražilo ‘peglanje’ javnih financija u svrhu ispunjenja maastriških kriterija. U krizama će ekonomija pratiti prosjek eurozone, no u fazama ekspanzije očekuje se da će imati snažnije uzlete, baš kao 2021. i većem dijelu ove godine.

Monetarna politika neće imati značajan učinak na sprječavanje neravnoteža u dobrim vremenima u europodručju jer se prilagođava amplitudama većine članica. Za nas to znači da fazama uzleta naprosto nije dovoljno restriktivna. I tu dolazimo do suštine problema.

“Fiskalna politika trebala bi se jednim dijelom izuzeti iz balansiranja dnevnopolitičkih interesa i strateški posvetiti stabilizacijskoj funkciji s ciljem izglađivanja cikličkih oscilacija u dugom roku. Međutim, restriktivnost kakva će možda biti potrebna u Hrvatskoj još nije viđena, a politička mogućnost za vođenje optimalne fiskalne politike je upitna”, pocrtava najnovija analiza.

Podbaci li fiskalna politika, zaoštravanje može pretjerano pasti na na teret makrobonitetnih mjera za koje je odgovoran HNB što može dovesti do pogrešaka u alokaciji kapitala i smanjenog rasta ekonomije u dugom roku. Ključno je, dakle, može li fiskalna politika biti dovoljno restriktivna u godinama kada je vani sunčano?

Ili, da preformuliramo, može li se politika suzdržati od pretjerane potrošnje, kupovanja glasova, socijalnog mira i pacificiranja povlaštenih društvenih skupina da stvori zalihe za prvu iduću krizu koje još nema na vidiku? S eurom i bez njega, odgovor na to odredit će smjer i brzinu Hrvatske u budućnosti.

Ne, euro nije magična pilula koja će riješiti sve ekonomske probleme. Ulazak u eurozonu prvog siječnja tek je prva stepenica, a većinu posla da uskočimo na vlak konvergencije tek treba odraditi.