Da je Europa preovisna o uvozu energije, posebice nafte i plina, činjenica je poznata već desetljećima, a sada je naglo došla u fokus uslijed energetske krize uzrokovane ruskom agresijom na Ukrajinu. Činjenica da je EU do veljače prošle godine dobavljala više od 40 posto svojeg plina iz Rusije, a neke zemlje poput Njemačke te istočnoeuropskih država su bile i potpuno ovisne o tom plinu. Ovisnost o sirovoj nafti je bila nešto manje izražena, ali za dobar dio središnje i istočne Europe je i danas pitanje dobavke ruske nafte pitanje energetske egzistencije.

EU barem već dva desetljeća ozbiljno radi na energetskoj tranziciji prema smanjenju emisija CO2, primarno kroz energetsku učinkovitost i obnovljive izvore energije, a sve dobilo jedan ozbiljni i institucionalni oblik kroz Zeleni plan EU predstavljen 2019., a koji je podrazumijevao značajnu redukciju CO2 do 2035. i gotovo njihovu potpunu eliminaciju do 2050. Rat u Ukrajini je čitavom procesu dao dodatno ubrzanje kroz plan REPowerEU kroz puno ambicioznije ciljeve, veće poticaje i kraće rokove.

Norveška umjesto Rusije
Ognian Zlatev, voditelj predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj, kazao je da je Europska unija zadnjih godina kroz REPower EU morala napraviti veliki zaokret u svojoj energetici. Glavni razlog bila je ovisnost o ruskim energentima, a druga zelena tranzicija.

“Trenutno svega osam posto plina u EU čini onaj iz Rusije te ta zemlja više nije glavni dobavljač plina. Tu poziciju je preuzela Norveška. Uz sve to smo ostali na zacrtanom putu zelene tranzicije te smanjili CO2 otisak. Kada pogledamo što smo napravili u samo godinu dana, radi se o izvanrednom postignuću jer su mnogi lani smatrali da je nemoguće EU učiniti neovisnim od ruskih energenata.

Činjenica je da je to porezne obveznike u EU koštalo dodatnih 15-ak milijardi eura, ali u konačnici smo napravili dobru stvar”, kazao je Zlatev. Dodaje je da EU pozdravlja i razvija projekte koji imaju međudržavnu karakter i važnost za veliki broj građana Unije. Tomislav Gelo s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kazao je nedavno na energetskoj konferenciji Janafa u svojem izlaganju “Geopolitika energije u Europi: kratkoročni i dugoročni izgledi” da je Europska unija i dalje pretežno ovisna o fosilnim gorivima koji trenutno čine više od 70 posto energetskog miksa. No, navodi, isto tako je vidljivo da pada uvoz nafte i plina dok raste potrošnja ugljena.

“EU je u zadnjih godinu dana uspjela napraviti brzu diverzifikaciju svojih dobavnih izvora te je Rusija pala u ukupnom miksu na svega 14 posto. No, isto tako je vidljivo povećanje udjela iz ostalih zemalja. Zbog rasta cijena nafte u prošloj godini se gotovo udvostručio iznos koji je Unija platila za naftu. Vrhunac energetskog šoka je bio u ožujku 2022., a nakon toga vidimo lagani pad cijena nafte i plina na tržištu”, kazao je Gelo.

Lani je donesena odluka o udvostručenju kapaciteta LNG terminala na Krku/
NEL PAVLETIć/PIXSELL

Kao vrlo značajan alat u upravljanju cijenom energije Gelo vidi ograničenje EU od maksimalno 60 dolara po barelu za rusku naftu, a projekcije su da nafta do kraja godine ne bi trebala globalno biti skuplja od 80-90 dolara. Isto tako je i s plinom gdje je udio ruskog plina u EU s 40 posto u 2021. danas spala na manje od 15 posto, a za očekivati je da će do kraja godine to pasti i ispod 10 posto. Naravno, porastao je uvoz iz drugih izvora, a činjenica je da je cijena plina porasla višestruko više nego nafte te je Unija platila lani Rusiji više za manje plina.

Ovaj ekonomski stručnjak procjenjuje da u narednom razdoblju cijene plina neće biti izvan intervala 50-70 eura za MWh, a ne očekuje da će se više ikad cijene plina spuštati ispod 20 eura koliko je bila 2020. godine.

Sedam puta skuplji plin
Eugene Lindell, analitičar Facts Global Energy-a (FGE) iz Londona, pojašnjava da se Europa relativno brzo uspjela osloboditi ovisnosti o ruskoj nafti, no da je malo kompleksnija situacija s naftnim supstancama, raznim talozima koje koriste europske rafinerije, a koje još uvijek uglavnom dolaze iz Rusije.

Kao drugi veliki problem je istaknuo problematiku plina, jer iako je EU uglavnom uspjela LNG-om i pojačanim uvozom iz Norveške supstituirati dobar dio ruskog plina, problem je cijena. Naime, kako navodi Lindell, cijena plina, čak i sada kada su cijene plina u Europi na pristojnoj razini, one su i dalje sedam puta više od onih u SAD-u što predstavlja veliki izazov za građanstvo, a još veći za gospodarstvo.

“Prema podacima jednog od najvećih europskih potrošača plina, njemački kemijski div BASF, je lani potrošio 3,2 milijardi eura za energiju. No, ono što posebno zabrinjava je njihova računica prema kojoj su lani potrošili 35 posto plina manje nego u godini prije, a platili ga 1,4 milijardi eura više. To je zabrinjavajući trend za europsko gospodarstvo jer će se europska industrija seliti tamo gdje je energija jeftinija”, kazao je Lindell.

Upozorio je i na potencijalne neželjene efekte, po EU, mjere o ograničenju cijene ruske nafte na 60 dolara za barel jer su tako profitirale ruske rafinerije koje sada proizvode puno više benzina i nafte i koje onda prodaju po nekih 100 dolara po barelu, a što nije pod spomenutim ograničenjem cijene. “Ruskim rafinerijama ide dobro, a promijenjeni porezni sustav u toj zemlji je također donio mnoge benefite ruskom energetskom sektoru.

Ognian Zlatev; Davor Filipović

Zbog smanjene potražnje iz Europe su Rusi krenuli u velike restrukturiranje i modernizaciju njihovog energetskog sustava koji će s jedne strane biti više usmjeren na njihova tri glavna tržišta – Kina, Indija i Turska, a s druge strane će to biti puno efikasniji sustav koji će moći ostvariti veću profitabilnost”, tvrdi Lindell.

Gdje je u tome Hrvatska koja, kao punopravna članica EU više ili manje dijeli energetske izazove s čitavom Europom. Vodeći ljudi zemlje, od predsjednika države i vlade pa do ministara i šefova javnih tvrtki tvrde da smo u relativno komotnoj energetskoj situaciji po pitanju mogućnosti dobave energenata te utjecaja na njihovu cijenu za krajnje potrošače – kućanstva i poduzetništvo. Davor Filipović, ministar gospodarstva i održivog razvoja, kazao je da ambiciozni cilj postavljen 2019. kroz Zeleni plan za Europo da naš kontinent do 2050. postane klimatski neutralan nije ugrozila ni ruska agresija na Ukrajinu i sve što je to značilo.

“Kao odgovor na agresiju EU je donijela REPowerEU plan koji je ubrzao zelenu tranziciju, a Hrvatska je profilirala kao energetsko čvorište Europe za nama susjedne države. Svi se sada borimo s velikim cijenama energije, ali svaka kriza je prilika za neke daljnje razvojne korake. Konkretno, mi smo lani donijeli odluku o udvostručenju kapaciteta LNG terminala, isto tako se može dodatno optimizirati kapacitet JANAF-a koji je tehnički 24 milijuna tona, a trenutno prema Mađarskoj i Slovačkoj ide oko 11 milijuna tona. Isto tako JANAF dobro surađuje i sa zemljama koje nisu u EU, posebice Srbijom koju opskrbljuje naftom”, kazao je Filipović.

Dodao je i da Vlada stalno radi na zaštitnim mjerama za hrvatske građane i poduzetništvo kako energetski udar tržišnih cijena ne bi imalo previše negativni karakter na naše gospodarstvo i društvo te da cijene goriva, električne energije i plina ostanu razumne i priuštive.

Njegove riječi potvrđuje i Stjepan Adanić, predsjednik Uprave JANAF-a, koji navodi da je unatoč nepredvidivim kretanjima na europskom i globalnom tržištu uslijed promijenjenih geopolitičkih okolnosti, Janaf ispunio svoju zadaću, a uz to ostvario i rekordne poslovne rezultate.

“Mi smo svojim transportnim kapacitetima od 24 milijuna tona nafte godišnje, te dva milijuna tona u skladištima, spremni ispuniti svoju stratešku zadaću, koji nam je ili tek hoće namijeniti Europska unija i Republika Hrvatska, osiguravanja energetske sigurnosti za Hrvatsku i ovaj dio Europe”, kazao je Adanić. Dodao je da očekuje daljini razvoj poslovanja kroz širenje, ali i diverzifikaciju poslovanju kroz zelenu agendu iz naftne u zelenu energetsku kompaniju.

Povećati ulaganja u OIE
Iako je zbog značajnog udjela električne energije koju dobivamo iz starih hidroelektrana, kao i značajnog udjela građana koji koriste drva/biomasu za grijanje, Hrvatska u gotovo svim statistikama pri vrhu EU po korištenju obnovljivih izvora energije, činjenica je da je u zadnjih desetak godina razvijeno vrlo malo ikakvih energetskih projekata.

To je posebno zabrinjavajuće zbog rokova i novca koje nam je na raspolaganju stavila EU putem svojeg programa Otpornosti i obnove i gdje bi Hrvatska mogla ostati bez stotina milijuna eura bespovratnih sredstava. Konkretno, kako su istakli iz Hrvatske gospodarske komore (HGK), za program potpore OIE 2021.-2023. je zaprimljeno 216 zahtjeva za kapacitete od čak 6000

MW, a obrađeno je svega 69 zahtjeva od čega njih 36 pozitivno. Iako su i u HGK svjesni da je veliki dio podnesenih zahtjeva nerealan i nepotpuno, svejedno smatraju da bi njih barem za 2000 MW moglo i trebalo biti riješeno i odobreno. Posebno zato što je za to osigurano 783 milijuna eura iz EU fondova.