Vjerovnici Nexe grupe koji u vlasništvu imaju obveznice u vrijednosti 120 milijuna eura ili oko 900 milijuna kuna još su na prošlotjednoj Skupštini obvezničara odbili prijedlog kompanije i njezina vlasnika Ivana Ergovića o prolongatu i promjenama uvjeta izdanja.

Utoliko jučerašnja objava da Nexe nije u stanju isplatiti oko 35 milijuna kuna dospjele polugodišnje kamate zapravo i nije bila veliko iznenađenje. Potvrda “defaulta” utoliko je došla samo kao kulminacija loših vijesti koje se nemilosrdno mjesecima redaju u toj, ali i drugim kompanijama u građevinskom sektoru. U slučaju Nexe grupe katarzična su zbivanja nepovratno ubrzana objavom čak 130 milijuna kuna polugodišnjeg gubitka. A premda član Uprave Krešimir Dundović u priopćenju Burzi ističe da je “Uprava uvjerena kako će se ubrzo postići dogovor oko financijskog restrukturiranja na način koji će zadovoljiti očekivanja investitora”, nekolicini imatelja obveznica jučerašnja je vijest bila okidač da se riješe tih papira neovisno o cijeni. Teško je drukčije tumačiti trgovinu tom obveznicom po samo 5 posto nominalne vrijednosti. Većina imatelja zasigurno ne drži da bi se u konačnici uspjeli naplatiti samo u tolikom iznosu. No, premda je spomenuta cijena ostvarena pri gotovo simboličnih 40-ak tisuća kuna prometa, činjenica je da je to pad za čak dvije trećine ili 66,7 posto u odnosu na na kraj prošlog tjedna, kad joj je cijena bila na 15 posto, s time da joj je i u petak na burzi prepolovljena vrijednost (sa 30 na 15 posto).

Usporedbe radi, još prije mjesec i pol statistika Zagrebačke burze za tu obveznicu bilježi cijenu od čak 85 posto.  Kako god bilo, banke i fondovi koji čine glavninu vjerovnika po osnovi tih obveznica itekako imaju razloga za nervozu, a to naročito vrijedi za one najizloženije. U slučaju Nexea to su Privredna i Raiffeisen banka, koje izravno drže oko 150 odnosno 93 milijuna kuna glavnice obvezničkog duga, a po 90-ak milijuna kuna (10 posto izdanja) drže i mirovinski fondovi upravljani od društava u sastavu tih bankarskih grupa. K tomu, u 20-ak posto izdanja koliko je raspršeno mimo top 10 obvezničara su i investicijski fondovi, među kojima opet prednjače oni kojima upravljaju bankarski investi. Neki od njih pritom su već dugo i pod prismotrom Hanfe jer im je s padom imovine udjel imovine uložen u Nexe obveznice prekoračio propisani 10-postotni limit. Od ostalih banaka izravnu izloženost obveznicama Ergovićeve kompanije, a time i zainteresiranost za moguće opcije restrukturiranja, imaju i SG Splitska banka, koja drži 60-ak milijuna kuna, te Zagrebačka banka s plasiranih nešto manje od 40 milijuna kuna u te obveznice .

Upravo primjer našičke kompanije jedan je od onih kod kojih se odavno propituje koliko su pojedine investicijske odluke fondovskih ulaganja bile doista samostalne ulagačke procjene, a koliko su fondovi bili u funkciji (smanjenja) izloženosti njihovih banaka osnivača i tzv. prepakiravanja plasmana. S tim u vezi zanimljivo je na stranicama Hanfe primijetiti da odnedavno u Upravi Raiffeisen Investa stoji novo ime – umjesto donedavne predsjednice Renate Gecan Milek, upravu tog investa sada čini samo Goran Nušinović. Ima li možda ta promjena veze s prekoračenjima RBA fondova na pozicijama Nexea, zasad se ipak može samo nagađati. U svakom slučaju, odgovornost u smislu investicijskih odluka ne može biti samo na čelnicima investa.

A koliko god je trenutno, zbog dospijeća polugodišnje kamate, u fokusu dug po obveznicama, jasno je da je to samo dio dužničkih dubioza Nexe Grupe koja je poput većine kompanija u građevinskom sektoru uoči krize ušla u (pre)velike investicije. Problemi s izvršavanjem financijskih obaveza počeli su prije, zbog čega je sredinom prošle godine inicijalna obveznica prvi put restrukturirana. Budući da su banke u godinama prije krize  podržavale Ergovićeve investicijske apetite, danas su Nexeovi problemi i njihovi. Konsolidirani financijski dug, prema ukupno 80-ak financijskih vjerovnika premašio je dvije milijarde kuna (280 milijuna eura), što znači da obveznice čine samo polovicu financijskog duga. Zbog toga plan restrukturiranja koji se predlaže vjerovnicima predviđa da se dio njihovih potraživanja  pretvori u kapital, dok bi se za ostatak duga trebao osigurati dugoročni reprogram.