Ekološke udruge izvijestile su javnost o pokrenutom ustavnom sudskom postupku za ocjenu suglasnosti PRAVILNIKA O IZMJENI I DOPUNI PRAVILNIKA O NAČINIMA I UVJETIMA ODLAGANJA OTPADA, KATEGORIJAMA I UVJETIMA RADA ZA ODLAGALIŠTA OTPADA (»Narodne novine«, broj 111/11 iz 2011. godine) s Ustavom i Zakonima Republike Hrvatske. 

U suradnji s još pet ekoloških udruga traže da Ustavni sud poništi sporni Pravilnik kojim se dopušta smještanje centara za gospodarenje otpadom u neposrednoj blizini vodozaštićenih područja. 

Priopćenje prenosimo u cijelosti. 

Republika Hrvatska je prema količini vodnog bogatstva na trećem, a prema kvaliteti tog vodnog bogatstva na prvom mjestu u Europi. Umjesto da tako bogate prirodne izvore vode čuvaju i štite svim sredstvima, hrvatske ga politicke elite olako otpisuju. Nebriga prema tako vrijednom prirodnom bogatstvu ide toliko daleko da se zakonskom regulativom štite zagađivači izvora pitke vode umjesto da ih se radikalno kažnjava!

Tako je Ministarstvo zaštite okoliša i prirode 2011. godine donijelo izmjene Pravilnika o odlaganju otpada kojima se izričito izuzima zaštita vodnog bogatstva u slučaju da se kraj izvora pitke vode namjerava odlagati smeće. Nevjerojatno je da upravo Ministarstvo zaštite okoliša i prirode donosi podzakonske akte suprotne osnovnoj funkciji tog Ministarstva! Kako je uopće moguće nekažnjeno donijeti takve propise? Naime, na prijedlog Ministra zaštite okoliša i prirode 2011. godine mijenja se Pravilnik o načinima i uvjetima odlaganja otpada, kategorijama i uvjetima rada za odlagališta otpada (»Narodne novine«, broj 117/07) te se u Dodatku 1, točki 1. podtocki 1.2. alineji 1. iza riječi: »voda,« dodaje: »osim za centre za gospodarenje otpadom.«. Nakon takve barbarske intervencije Ministra Članak 1. istog Pravilnika glasi:

„1. Lokacija odlagališta
1.1. Lokacija odlagališta otpada mora biti udaljena najmanje 500 m od naseljenog područja gdje stalno
borave ljudi.
1.2. Lokacija odlagališta nije dozvoljena na:
– vodozaštićenom području, određenom prema propisima koji reguliraju zaštitu voda, osim za centre za gospodarenje otpadom.“

Nevjerojatna je drskost i bezobrazluk kojim se jednim običnim Pravilnikom kao pravnim aktom niže snage derogiraju i dokidaju prava ali i dužnosti zaštite voda predviđeni Ustavom, međunarodnim propisima i zakonima! U čijem je interesu zagaivanje izvorišta pitke vode na području cijele Hrvatske te strateški odabire smještanje centralnih županijskih smetlišta upravo kraj izvora pitke vode?
 

Naime, prema Prijedlogu Zakona o izmjeni sporazuma o financiranju putem EU fondova za program “Zaštita okoliša i prirode” iz siječnja 2013. za 6 (šest) je Županijskih centara za „gospodarenje otpadom“ planirana izgradnja prekapacitiranih MBO postrojenja koje bi gra;ani Hrvatske trebali financirati s preko 200 milijuna EUR i pri tome se ocito planira i zagaditi izvore vode koji se naravno nalaze uz sama odlagališta!

Dakle, nije dovoljno utrošiti preko 200 milijuna EUR na uvoz zastarjele MBO tehnologije posrnulih EU tvrtki vec treba dodatno onemogućiti domaću proizvodnju i osigurati tržište i za EU tvrtke koje će nam uskoro prodavati vodu u bocama! Ekološke udruge „Opstanak“ iz Karlovca, „Rast Zagore“ iz Lecevice, „Zmajevac“ iz Unešica, „Lijepa naša“ iz Ploča, GIZZO iz Kaštela i „Udruga Krizni Eko Stožer Marišćina“ zajednički poduzimaju pravne akcije na zaustavljanju namjernog zagaivanja izvora pitke vode.

Ustavnim sudskim postupkom za ocjenu suglasnosti PRAVILNIKA O IZMJENI I DOPUNI PRAVILNIKA O NAČINIMA I UVJETIMA ODLAGANJA OTPADA, KATEGORIJAMA I UVJETIMA RADA ZA ODLAGALIŠTA OTPADA (»Narodne novine«, broj 111/11 iz 2011. godine) s Ustavom i Zakonima Republike Hrvatske tražimo da Ustavni sud poništi sporni Pravilnik kojim se dopušta smještanje centara za gospodarenje otpadom u neposrednoj blizini vodozaštićenih područja.

Kada Ministarstvo zaštite okoliša i prirode predlaže ovakva zakonska rješenja, a odgovorni Ministar javno hvali projekt ŽCGO Marišćina kao primjer koji bi trebali svi slijediti, moramo se zapitati u cijem je interesu gradnja ŽCGO Marišćina u koji će se utrošiti preko 88 milijuna EUR na 1,2 km od izvora pitke vode? 
 

Cijeli je projekt zasnovan na Studiji utjecaja na okoliš iz 2001, a sam autor studije Dr.sc. Niko Malbaša, dipl. ing o projektu ŽCGO Marišćina danas kaže: „..Nakon 2001. nismo ni ja ni moje poduzeće Ekonerg ništa radili na lokaciji Marišćina pa zaista ne znam što se na kraju tamo planira i radi. Prema nekim informacijama od prije nekoliko godina radi se o MBO postrojenju s tzv. bioreaktorskim odlagalištem otpada, što je po mojem mišljenju potpuno pogrešan koncept i ekonomski i ekološki te nema nikakve veze sa spomenutim studijama i rješenjem Ministarstva koje je izdano u vezi s njima, a još manje s novom regulativom EU.  Nažalost, posljednjih desetak godina je izgleda pokazalo da je lokacija Marišćina postala ogledni primjer kako se ne smije raditi!“

Dakle, pod krinkom modernog sustava gospodarenja otpadom promovira se ekonomski neisplativ, tehnološki zastario ekocidni projekt ŽCGO Marišćina kroz koji nam EU plasira svoju zastarjelu tehnologiju i financira svoje posrnule tvrtke. Projekt se uporno „gura“ od svih nadležnih institucija, fabriciraju se studije i dozvole i pri tome krše zakonski propisi, a struka se zaobilazi u širokom luku. Ukoliko se jasne namjere Primorsko-goranske Županije, podržane od Ministarstva zaštite okoliša i prirode, te Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost pravovremeno ne zaustave, pouzdano nas očekuje:

– odlaganje svih vrsta otpada uključujući i opasni otpad na lokaciji ŽCGO Marišćina;
– izmjene Zakona o otpadu kojima će se dozvoliti uvoz opasnog otpada, cime RH postaje jeftina destinacija za zakopavanje opasnog otpada iz cijele EU;
– zagađenje pitke voda i mora u riječkom akvatoriju, ugrožavanje zdravlja stanovništva i zagađenje okoliša šireg Riječkog područja, a posebno 15.000 mještana Općine Viškovo.

Zar nas zaista nije briga hoće li naša djeca imati dovoljno vode za piće koju će si moći priuštiti?

Za Udrugu Krizni Eko Stožer Marišcina
Eko Kvarner – Ogranak Halubje
Josip Katalinic, predsjednik