Taman negdje na pola puta "u džepu" između dvije autoceste, one zagorske prema Macelju i varaždinske prema Goričanu, ispod sjevernih obronaka Ivančice smjestio se pitoreskni gradić Ivanec.

Iako broj mu broj stanovnika ne doseže niti 15.000, ivanečko područje poznato je po niskoj nezaposlenosti, prerađivačkoj industriji orijentiranoj uglavnom na izvoz, a odnedavno i po – "gastarbajterima" iz (nama) egzotičnih zemalja.  Među kompanijama koje su posegnule za stranom radnom snagom je i tvornica obuće Ivančica čiji je brend dječjih cipelica Froddo, osim Hrvatske, poznat roditeljima u 40-ak zemalja diljem svijeta.

Dok su se prometnom hendikepu uspješno prilagodili dobrim planiranjem isporuka, iako će znakovito reći "vrijeme je novac", gorući problem manjka radnika pokazao se bitnom većom preprekom. Stoga su u Ivančici još ljetos široko bacili mreže u potrazi za radnom snagom, skroz do indijskog potkontinenta, miljama daleko od regionalnog bazena na koji se uglavnom oslanjaju domaće tvrtke.   Sredinom prosinca tako je s prosječnih 30-ak stupnjeva Celzijusa u Ivanec je stiglo 18 'gastarbajtera'.

Deset muškaraca i osam dama iz tropske Šri Lanke stiglo je baš na prvi ovogodišnji snijeg u Zagorju koji su, kao i Hrvatsku, vidjeli po prvi put u životu. (Šri Lanka od Ekvatora je udaljena tek 780 kilometara, kao recimo, Zagreb od Berlina.) Došli su uz posredovanje Astra Centra, podružnice američke kompanije Aster International, koja hrvatskim tvrtkama dovodi radnike iz inozemstva, ponajprije Hondurasa, Šri Lanke, Vijetnama i Filipina po principu društveno odgovornog uvoza.

Za razliku od nekih drugih priča stranih radnika koji u Hrvatskoj vide obećanu zemlju, Šrilančani se nisu morali zadužiti "do grla" da bi stigli ovdje. Pravila Astra Centra tu su iznimno stroga: nakon što radnik zadovolji uvjete i prođe eliminaciju, poslodavac plaća put i osiguranje, a posrednik pazi da se radnik zaposli po svim propisima. Po hrvatskim zakonima strani radnik mora imati ista prava i obveze kao i domaći. 

Za sve je 'kriv' bombaški napad
Michelle Ashniya Rodrigo Warnakulasooriya ima 25 godina, na Šri Lanci radila je u bolnici kao administrator, a u slobodno vrijeme bavila se šivanjem s majkom. Nakon bombaškog napada na Uskrs prošle godine, u kojem je u glavnom gradu Colombu poginulo 259 ljudi, a još 500 ozlijeđeno, odlučila se prijaviti se za posao u Hrvatskoj. "Vrlo sam zadovoljna poslom, drugi radnici su vrlo dragi, puno nam pomažu i sviđa nam se ovdje", govori nam.

Uz smijeh dodaje da je "jedino malo hladno".  "Znali smo kakvo je ovdje vrijeme, prije dolaska puno smo istraživali o Hrvatskoj. Jako volimo snijeg, sviđa nam se promjena", kaže i uime svojih sunarodnjaka. Neformalna im je glasnogovornica jer ne govore svi engleski. Njezin je materinji jezik sinhalski koji govori većina otočana, a trećina govori tamilski. Iako je Šri Lanka nekadašnja britanska kolonija Cejlon, nakon neovisnosti 1948. engleski je ukinut kao službeni jezik.  Za one koji ne govore engleski, uskaču kolege, ponekad je rješenje pantomima, a uvijek je tu aplikacija "Google translate". Polako uče i hrvatski, dok šiva rozi komadić kože za ono što će uskoro biti dječja cipelica, Michelle spremno nudi: 'kako si?', 'hvala', 'molim', 'igla', a na repertoaru se našao i jedan – 'šarafenciger'.

S obukom novih radnika zadovoljna je i instruktorica Nikolina Pšak.  "Završili su proces obuke, 50% posla su sami odradili, vidi se da imaju iskustva s cipelama, jedanput pokažeš i to je dovoljno. Što se mene tiče, odlični su", kaže. U petomjesečnom procesu trebalo je međunarodno verificirati sve dokumente, prevesti na engleski, ovjeriti na nizu adresa, potom sve poslati veleposlanstvu Šri Lanke u Berlinu gdje dokumentacija prolazi dodatne  provjere i ovjeru, prepričava Kristina Dubovečak Držaić, zadužena za ljudske resurse u Ivančici koja je odradila većinu 'papirologije'.   Nije sve prošlo ni bez "porođajnih muka" koje su dobra pokazna vježba i drugim poslodavcima (koji razmišljaju o stranim radnicima) što očekivati.

Dok se Ivančani nisu saživjeli s idejom da grupica tamnoputih pješaka u ranu zoru grabi na obuku u krojačnicu ili šivaonicu tvornice cipela, a ne pokušava ilegalno prijeći granicu, revno su zvali policiju koja bi ih legitimirala – i triput dnevno. (Slično iskustvu zaposlenika Rimac Automobila, no od njih se uspaničarila jedna gospođa usred bijela dana u samoborskom Lidlu). Baš se u postupku prijava i ishođenja svih dokumenata zamolila i koja greška, nije ni čudno kad puna imena na Šri Lanki sadržavaju i nekoliko riječi koje je domaćima teško i izgovoriti. Krivo je bilo jedno slovo, no dovoljno da u banci nisu mogli otvoriti račun. Potom je trebalo naći doktora, opet nekog tko se može sporazumijevati, i želi ih primiti.

Zatim pojašnjavanje što je to dopunsko zdravstveno osiguranje i zašto je potrebno, kao biranje obveznog mirovinskog fonda u Fini u čemu su im pomogli u Ivančici. "Strani radnici trebaju čim prije naučiti hrvatski jezik, to je podrška poslodavcu i općenito dobro za zajednicu. Zato bi u učenju hrvatskog jezika i integraciji trebala pomoći i država", dodaje voditeljica ljudskih resursa. Ivančica je prošle godine uprihodila više od 140 milijuna kuna od prodaje, od čega 106 milijuna od izvoza na strana tržišta. S godišnjim porastom prihoda od 4 posto, glavni fokus je na europskim tržištima: Njemačka nosi polovicu prodaje, slijede Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, a prisutni su u Češkoj, Poljskoj, Rusiji, Švicarskoj, Sloveniji pa čak i SAD-u i Kanadi.

Izlazak na američko tržište nisu posebno ciljali, preko "velike bare" došli su zahvaljujući miksu dobre reputacije i dugogodišnje prisutnosti na najjačim europskim sajmovima, kontaktirao ih je zainteresirani agent. Oko deset posto prodaje ostvare online, Froddo cipelice mogu se kupiti putem Amazona i Zalanda, a na domaćem tržištu imaju vlastitu maloprodajnu mrežu i web shop. Kako uspijevaju biti konkurentni, istovremeno profitabilni i izvozno orijentirani u radno intenzivnoj branši?  "Svoju konkurentnost potvrđujemo stalnim rastom volumena prodaje što doprinosi održavanju uspješnosti poslovanja unatoč stalnom rastu troškova. Zbog stanja na svjetskom tržištu obućom i velike konkurencije nismo u prilici povećavati cijene tako da smo fokusirani na rast volumena i interne mjere smanjenja troškova", kaže predsjednica Nadzornog odbora Nadica Zver dodajući da se novi modeli razvijaju relativno brzo, u pravilu do šest mjeseci.   

Prošle godine Ivančica je investirala 15 milijuna kuna, od čega 13 milijuna u novi logističko-distributivni centar, a ostatak u opremu. Digitalizacija, automatizacija i robotizacija vrlo su aktualne teme i za obućarsku industriju, jednako kao i ostatak gospodarstva. U obućarstvu, kaže Nadica Zver, fokus je na novim tehnologijama. Vidi li budućnost u kojoj će strojevi zamijeniti ljude u obućarstvu?"U EU postoje robotizirane tvornice obuće. To je pitanje volumena i velikih serija zbog visokih troškova pripreme proizvodnje i isplativosti investicije. Naš ograničavajući faktora je velik broj modela i više od 600 artikala u kolekciji jedne sezone, različitih rokova isporuke što usitnjava serije.

Zato smo orijentirani na automatizaciju i robotizaciju dijelova proizvodnog procesa", kaže.  Priča o konkurentnosti industrije u kojoj je glavni input rad, neodvojiva je od priče o plaćama. Prošle godine prosječna plaća u Ivančici iznosila je neto 4150 kuna, oko 2300 kuna manje od državnog prosjeka. Računaju li se li ukupna primanja od 5400 kuna (zahvaljujući isplatama neoporezivih primitaka) razlika je manja, no jaz je i dalje prisutan. Radnik u proizvodnji u prosjeku je s nagradama plaćen oko 5000 kuna. Tvrtka zaposlenicima osigurava prijevoz, topli obrok, a prošle godine isplatili su 3000 kuna božićnice i 1000 kuna regresa. "Za domicilno stanovništvo to nije dovoljno, oni se iseljavaju uglavnom u inozemstvo", svjesna je Nadica Zver. Tvornica zapošljava 650 radnika, godišnje ih fluktuira 50-ak, najviše u proizvodnji, a 15-ak ode u mirovinu.  

Uzlet plaća – nemoguća misija
"Želimo i trudimo se da plaće rastu, ali je nemoguća misija održavati u kontinuitetu visoke postotke rasta bruto plaća", kaže. S ukupnim fondom za bruto plaće od 47 milijuna kuna rješenje vidi u rasterećenju doprinosa jer se niskom razinom plaća promjene poreza na dohodak gotovo da i nisu osjetile u Ivančici. Iz kraja koji gravitira prema bogatijoj Sloveniji i Austriji otišlo je mnogo mladih, točne brojke teško je procijeniti. I u Ivančici su došli su situaciju da nisu mogli popuniti proizvodne linije što je u pitanje dovelo ispunjavanje narudžbi.

"Morali smo pristupiti traženju rješenja iz trećih zemalja. Usmjerili smo se na zemlje s niskim primanjima da je ljudima isplativo doći u Hrvatsku na realno, nisku plaću", kaže Nadica Zver. Prosječna plaća na Šri Lanci je oko 230 eura pa dolazak u Hrvatsku na primanja od oko 670 eura, za Šrilančane u Ivancu imalo je računice. Barem u vremenskom horizontu od jedne godine, na koliko se izdaju radne dozvole, i dok poslodavac osigurava smještaj. Za njih je tvrtka uredila i potpuno opremila stambeni prostor u logističkom centru.

Jedan od radnika koji se nedavno oženio, već je izrazio želju da mu dođe u obitelj, no problem je smještaj; sobu s krevetima na kat Michelle dijeli sa sedam kolegica. U perspektivi dugotrajnog boravka računica isplativosti se mijenja. Iznajmljivanje stana ili kuće, ili želja za podizanjem kredita, naglo približava kupovnu moć 'gastarbajtera' iz Šri Lanke lokalnom stanovništvu. A ona je takva da su lokalci odavno potražili sreću u drugim europskim destinacijama. Isto će moći Michelle i njezini sunarodnjaci jer nakon pet godina u Hrvatskoj imaju pravo tražiti zaposlenje bilo gdje u EU.