Uvođenje e-računa u domaći gospodarski ‘krvotok’ traje posljednjih deset godina i još uvijek nije u potpunosti zaživjelo, no to bi se moglo promijeniti iduće godine kada istječe rok za implementaciju europske direktive. U Ministarstvu gospodarstva i poduzetništva upravo rade na tom propisu za koji se struka nada da će široko obuhvatiti gospodarske i javne subjekte te pružiti ključan vjetar u leđa tom kraku digitalizacije gospodarstva, poručeno je na okruglom stolu Poslovnog dnevnika o e-računu. “E-račun nije samo ušteda na papiru, poštanskoj marki i kuverti. On radi razliku u konkurentnosti između dvije tvrtke koje se bave istim poslom”, kaže Maja Jurišić Prlić s Instituta za ePoslovanje koja posljednjih nekoliko godina održava radionice na tu temu.

Skandinavske zemlje lideri

Dodaje da je Europska unija procijenila da skok s papira u digitalne sfere do 2020. članicama godišnje može donijeti oko 40 milijardi eura ušteda. Prema Eurostatu, u Europskoj uniji je još 2007. 18 posto tvrtki svoje račune slalo u elektroničkom formatu. Tri godine poslije, ta se brojka popela na 32 posto, a do kraja 2014. prešla visokih 73 posto. Godine 2012. u Europi je poslano čak 3,2 milijarde e-računa, dok se do danas ta brojka gotovo udvostručila. U Italiji je u 2013. više od 50 posto svih prometa računa poslano elektronskim putem, dok je u Estoniji ta brojka gotovo sto posto. Bez previše iznenađenja, lideri u implementaciji su skandinavske zemlje, na čelu s Danskom gdje je e-račun jedinstven način fakturiranja posljednjih pet godina jer se izdani papirni računi jednostavno penaliziraju. U nama susjednim zemljama u okruženju, najveći iskorak dosad su napravile Slovenija, Austrija i Njemačka.

“Točno je da je još u travnju 2014., stupila na snagu Direktiva Europskog Parlamenta i Vijeća o elektroničkom izdavanju računa u javnoj nabavi (2014/55/EU) no i sama Direktiva je obvezu za primjenu odredbi iste prolongirala do 27. studenog 2018.”, kaže Maja Radišić Žuvanić iz Ministarstva gospodarstva, obrtništva i poduzetništva. Plan Ministarstva je kroz zakon obvezati sve javne naručitelje da se do tog roka osposobe za zaprimanje strukturiranog e-računa te proširiti obvezu i na izdavatelje računa za izdavanje e-računa u prijelaznom razdoblju. Pojašnjava da direktiva od članica traži da omoguće spremnost za zaprimanje računa u elektroničkom obliku za sve javne naručitelje poput tijela državne uprave, jedinica regionalne i područne samouprave, javnih poduzeća i ostalih oblika javne administracije. “Javna uprava obvezna je, dakle, prihvatiti i obraditi zaprimljene strukturirane elektroničke račune od dobavljača, usklađene s europskim standardom za e-račun”, kaže Radišić Žuvanić. “Ministarstvo aktivno radi na izradi nacrta prijedloga zakona, koji mora proći razumije se sve legislativne procedure, poput obveznog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, nakon čega prolazi procedure Vlade i Saborsku proceduru od dva čitanja”, dodaje.

Problem neusklađenosti

Problem spore implementacije je u domaćem mentalitetu, kako u javnom, tako i privatnom sektoru, smatraju sudionici rasprave. Država je spora u implementaciji propisa, a pojedina javna tijela često imaju međudobno kontradiktorne stavove. Tako se znalo događati da dok jedni guraju elektroničke račune, porezna uprava traži – papirnate, sa žigom i potpisom. Edukacije su, srećom, i takve nesporazume, ako ne iskorijenile, onda barem svele na minimum budući da u zakonu stoji da se račun čuva u obliku u kojem je zaprimljen. No, i kod privatnih tvrtki postoji dosta otpora. “Održali smo na stotine edukacija u uvijek dođemo do točke da netko kaže: To je sjajno, ali uvest ćemo kad postane obavezno”, potvrđuje iz iskustva Maja Jurišić Prlić. Djelomično objašnjenje da se inovacije redovno uvode po sistemu mrkve i batine leži i u strahu da će prelazak na ‘ured bez papira’ dovesti do gubitka radnih mjesta umjesto da se promatra kao povećanje efikasnosti. “Ako tvrtka baš želi imati sustav da jedan račun potpisuju 32 osobe, a imali smo i takve primjere, i to je moguće – elektroničkim potpisom”, uz smijeh dodaje Jurišić Prlić.

“Sam e-račun ima nemjerljiv efekt na cijelo gospodarstvo, od privatnih tvrtki do administracije. Ako kola e-račun, nema razloga da svi papiri prije njega, kao i svi oni nakon njega, ne budu u digitalnom obliku”, kaže Darko Gulija iz Hrvatskog ureda za norme. Dodaje da nije rijetkost da bi menadžment tvrtke bio za uvođenje e-računa, no da bi pravna služba ili računovodstveni servis u slučaju manjih tvrtki, upozorili na rizike inovacija. “Druge su države u tome uspjele jer je netko na tome aktivno radio i “gurao” projekt pa je zato važno da zakon koji čekamo široko obuhvati javne i gospodarske subjekte”, smatra Gulija.

Tomislav Radoš, potpredsjednik za industriju i IT, energetiku i zaštitu okoliša Hrvatske gospodarske komore, dodaje da implementaciju ne treba promatrati isključivi kao trošak što mnogi poduzetnici rade. “E-račun važno je promatrati u kontekstu povrata na investiciju, ne treba ga gledati kao isključivi trošak, već investiciju jer morate sada uložiti da biste kasnije zaradili. Imate situaciju da neka državna tijela ni danas ne prihvaćaju memorandume međunarodnih institucija bez žiga i potpisa, što pokazuje da država mora biti predvodnica uvođenja e-računa, a onda će i svi ostali slijediti kao pačići”, kaže Radoš. Sustav e-računa prvi je u nizu koraka u digitalizaciji poslovanja. Jednom kad je dokument iza sebe ostavi papirnatu verziju, mijenja se cjelokupno poslovanje. “E-račun možemo i moramo iskoristiti kao ulaz na mala vrata za cjelokupnu digitalizaciju, zamislite samo benefite. Domaća IT industrija je apsolutno spremna, to su novi poslove koje će im pružiti reference u inozemstvu”, kaže Radoš.

Planiranje likvidnosti

“Sa zakonom treba ići hrabro jer ako ne bude tako, to će nas dugoročno stajati puno više”, smatra Marko Emer, dorektor servisa Moj-eRacun, najvećeg domaćeg informacijskog posrednika za e-račune, upravitelja Moj-eRačun Mreže. “Jednom kad krenu tako velike tvrtke, krenut će i ostali, dok će male tvrtke biti zadnje u lancu. Ne vidim razloga da država ne bi išla jako široko u primjeni e-računa”, kaže Emer.

Osim efikasnosti i transparentnosti jer je u svakom trenutku poznato gdje je novac što je iznimno važno za planiranje likvidnosti, ‘ured bez papira’ mogao bi donijeti još jednu neočekivano veliku pomoć domaćim poduzetnicima koji se bore s nelikvidnošću. “Zemlje s e-računom imaju puno bržu naplatu nego one u kojima računi putuju poštom. Također, svaki e-račun ima status preporučene pošiljke, odmah vidite tko je i kada zaprimio elektroničku fakturu”, napominje Maja Jurišić Prlić dodajući da to ograničava prostor za naprasne “manevre” poput izdavanja računa da se smanji PDV.

Nakon trnovitog početka svi sudionici danas su, figurativno rečeno, za istim stolom. Radi se i na osposobljavanju javne uprave za što, rečeno je, vlada značajan interes. “Sada nas sada stišće Europa i rokovi. Naposljetku su riješeni problemi pravilnika, propisa, imamo informatičku podršku, porezna uprava riješila je značajne nedoumice povezane s PDV-om, u potpunosti je spremna Fina s centralnom platformom za e-Račun za javne naručitelje, i zato sam optimistična da će kad krene e-račun u potpunosti prilagodba biti kratkotrajna”, napominje voditeljica Centra elektroničkog poslovanja u Fini Andreja Kajtaz. Ili, kako to kaže Europa, “get digital or get behind”, odnosno “digitalizirajte se ili zaostanite”. Ne manje važno, kad se u potpunosti uvede u javnu nabavu, što Europa od nas traži, e-račun donijet će višu razinu transparentnosti. Riječ je o poslovima u kojima se godišnje potroši oko 42 milijarde kuna novca poreznih obveznika, od čega po nekim procjenama i do 20 posto netransparentno pa je digitalizacija u interesu svih građana.