U Hrvatskoj se već nekoliko godina osjeća deficit radne snage u pojedinim sektorima, no ove godine gotovo da nema djelatnosti u kojima se poslodavci ne žale da ne mogu pronaći ili zadržati radnike. Kako trenutnu situaciju na tržištu rada vide sindikati, kakve trendove očekuju te što očekuju od najavljene mirovinske reforme, razgovaramo s Krešimirom Severom, Predsjednikom hrvatskih nezavisnih sindikata.

Hrvatska ima rekordnu nisku nezaposlenost. Da li je s time ostvaren jedan od glavnih sindikalnih ciljeva?

Rekordno niska nezaposlenost ima svoje lice i naličje. Na jednoj strani su brojke koje sasvim sigurno šalju pozitivne poruke. No, s druge strane treba zagrebati malo dublje. Hrvatska i dalje ima nisku zaposlenost. Čak kad se usporede brojke vezane uz smanjenje broja nezaposlenih sa brojkama povećanja broja zaposlenih vidljivo je da se „negdje između“ nezaposlenih i zaposlenih jedan broj ljudi „izgubio“. Jasno je kako se nisu svi nezaposleni, za koje je broj nezaposlenih umanjen, zaposlili. Bar ne u Hrvatskoj. Dio je zaposlen u Hrvatskoj, dio otišao u inozemstvo, dio u mirovinu, ali je i dio zbog administrativnih i drugih razloga brisan iz evidencije nezaposlenih. Uz to, na žalost, u Hrvatskoj se i dalje novozaposlene pretežito zapošljava na određeno vrijeme ili u nekom drugom nesigurnom obliku rada (94 – 96% od ukupno godišnje zaposlenih). Tako se u Hrvatskoj alarmantno visokom stopom rasta udjela nesigurnih oblika rada mijenja struktura zaposlenih u odnosu na sigurnost i stabilnost zaposlenja. Tako je od 2002. do 2017. godine među ukupno zaposlenima udio zaposlenih na određeno vrijeme i u drugim nesigurnim oblicima rada sa 10% porastao na 20,6% i dalje raste. U Hrvatskoj se od pretkriznih godina na ovamo promijenila i struktura poslova što je vidljivo po strukturi nezaposlenih. Dok je primjerice u pretkriznim godinama među nezaposlenima prednjačio udio onih bez spreme pa do razine strukovne škole ili neke druge srednje škole, a udio VSS i VŠS bio je vrlo mali, danas je udio prve skupine u smanjenju, a udio ove druge se udvostručio. Očito je da Hrvatska klizi osim u nesigurne poslove i u poslove niže kvalifikacijske strukture. Sasvim sigurno da ni jedno ni drugo nisu ostvarenja sindikalnih ciljeva, baš kao ni smanjenje nezaposlenosti odlaskom iz Hrvatske.

Hrvatsko tržište radne snage je zadnjih par godina u velikoj transformaciji – masovni odlazak više i manje kvalificirane radne snage u inozemstvo. Smatrate li vi to normalnom pojavom na EU tržištu, ili ipak tu ima i nekih hrvatskih specifičnosti?

Osim promjene strukture poslova koja sve više „preteže“ prema poslovima niže dodane vrijednosti, u posljednjih nekoliko godina drastično je povećan broj odlazaka građana iz Hrvatske na rad u inozemstvo. Posebice nakon otvaranja europskih granica, odnosno otvaranja sustava rada zemalja članica EU za hrvatske radnike. Prosječno godišnje Hrvatsku napusti oko 2% njenih stanovnika. Pri tome se svi ne odjavljuju pa je tako primjetna više nego osjetna razlika u broju iseljenih građana iz Hrvatske ovisno jesu li hrvatski podatci ili podatci zemalja useljenja. Hrvatske brojke su puno manje. Glavni „krivci“ za to masovno iseljavanje su niske plaće, nesigurni poslovi i loši uvjeti rada.

U prošlom stoljeću pretežito je privremeno odlazio samo po jedan član obitelji, a obitelj (supružnik, djeca) ostajali su u Hrvatskoj. Sada uz samce odlaze i cijele obitelji (vode sa sobom čak i kućne ljubimce) i najveći se dio njih ne namjerava vratiti. Tek rijetki najavljuju povratak u mirovini. Mladi odlaze u fertilnoj dobi. Negdje će drugdje zasnovati obitelj i imati djecu ili će tamo imati bolje uvjete za proširenje obitelji. Kako se Hrvatskoj iz godine u godinu događa da više njenih građana umre, nego li se djece rodi, odnosno da mortalitet nadjača natalitet, zemlja ne samo da stari, nego i odumire, a hrvatski ionako skromni natalitet „seli“ u neke druge zemlje. Uz to, Hrvatsku u sve većem broju napuštaju mladi (visoko)obrazovani ljudi pa zemlja ostaje bez razvojnog potencijala. Prema iskustvima tranzicijskih zemalja, koje su to prošle ranije, mogao se očekivati val odlazaka građana u druge, bogatije zemlje EU, no ne u tolikoj mjeri. Već prije niz godina najavljivali su nam stručnjaci i ljudi s iskustvom iz tih drugih zemalja migracije naših stanovnika dalje na zapad i sjever EU, a da će na njihova mjesta dolaziti migranti sa područja jugoistočnije od nas pa i iz udaljenijih zemalja. Razne političke koalicije na vlasti, zajedno s poslodavcima evidentno tu nisu vidjele problem. Ranijih su godina nedostatak radne snage, koji je tada bio daleko manji, krpali kroz uvozne kvote radnika, a danas već i ti radnici znaju kako će im u zemljama zapadnije od Hrvatske plaće biti veće, a život laganiji pa tamo i odlaze. Hrvatska postaje deficitarna za radnike ne samo visoke i više spreme, nego i razna strukovna zanimanja i znanja pa čak i pomoćne poslove. Tako se hrvatskim poslodavcima i političarima dugogodišnja politika niskih plaća, nesigurnih poslova i niskih radničkih prava vraća poput bumeranga. No, problem je što je to donijelo i teške posljedice za cijelu zemlju.

Kako očekujete da će se nedostatak stručne radne snage odraziti na uvjete rada i zapošljavanja?

Iako poslodavci govore kako podižu plaće koliko mogu, činjenica je da su te plaće apsolutno nedostatne za dostojan život pa ljudi i dalje odlaze. Poslodavci kukaju kako im nedostaje ne samo stručne radne snage, nego sve više, svi profili radnika. Poslodavci počinju prepoznavati problem i to prepoznavanje problema trebalo bi rezultirati povećanjem plaća, poboljšanjem radnih uvjeta i povećanjem broja stabilnih oblika zapošljavanja. Kad je postalo zamjetno da ni u bližem okruženju nema više toliko interesa za dolazak na rad u Hrvatsku i da problemi s nedostatkom radne snage postaju sve ozbiljniji, neovisno o drastično povećanim kvotama za zapošljavanje stranaca, poslodavci su najavili i počeli provoditi promjene na području plaća, no ne i na području radnih uvjeta i oblika zapošljavanja. Najave o sklapanju sporazuma između Hrvatske i Ukrajine o otvaranju hrvatskog sustava rada za ukrajinske radnike vide kao dobro rješenje za probleme nedostatka radnika, jer ne samo da će se upotpuniti nedostajući broj radnika, nego ni plaće neće morati posebno dizati. Hoće li to doprinijeti stvaranju „ventila“ za novo iseljavanje hrvatskih radnika i povećani dolazak Ukrajinaca na rad u Hrvatsku, pokazati će vrijeme. No, za očekivati je da će se sve kretati u tom pravcu. Hrvatska postaje zemlja razočaranih i besperspektivnih građana koji svoju sreću i stabilnost moraju tražiti izvan granica svoje domovine. Već i mladi u srednjoškolskim klupama i na fakultetima u većini promišljaju svoju budućnost nakon završetka školovanja, negdje preko hrvatskih granica.

Hoće li od toga "profitirati" i ostali "nedeficitarni" sektori, ili je za očekivati da ćemo u Hrvatskoj imati dvije kategorije radnika, one deficitarne kojima će se davati visoke plaće i svi mogući benefiti, te svi ostali?

Neovisno o najavljenim drastično uvećanim kvotama za uvoz radne snage, to ne može biti rješenje za Hrvatsku. Hrvatska ne smije postati zemlja čiji su građani, zbog malih plaća, nestalnih poslova i loših uvjeta rada, otišli u inozemstvo, a u zemlji su ostale tvrtke i poslovi gdje rade strani radnici. Da bude jasno do kraja, nisu hrvatski sindikati protiv stranaca, nisu nikakvi ksenofobi, ali ne mogu podupirati takve gospodarske i socijalne politike koje hrvatske građane tjeraju iz zemlje, a da u zemlji tvrtke nastavljaju raditi s jeftinom radnom snagom iz inozemstva. Tu sada dolazimo i na područje društvene odgovornosti poduzeća i do toga što poslodavci u Hrvatskoj mogu učiniti za ostanak njenih građana. Mjere i politike koje sada, zajedno sa njima provodi državna vlast, očito niti su dobre niti dovoljne. Više se u Hrvatskoj ne radi o zadržavanju deficitarnih nego svih kadrova, uključujući i pomoćne, nekvalificirane radnike. I to ne samo u privatnom, nego i u javnom sektoru. Na mnogim poslovima državne i javnih službi neki radnici ne mogu ni u mirovinu, iako su za to stekli uvjete, jer nema novih radnika koji bi ih željeli zamijeniti. A drugi pak daju otkaze i odlaze ili u privatni sektor ili u inozemstvo. Male plaće i loši radni uvjeti odbijaju ljude od velikog djela poslova u državnoj i javnim službama. Tako, kad govorimo o promjeni pristupa prema radnicima i njihovom radu, onda se te promjene odnose kako na privatne poslodavce tako i na državu kao poslodavca. U Hrvatskoj je nužno povećanje svih plaća i to drastično, a počevši od minimalne plaće. I nužno je snažno preorijentiranje na ugovore o radu na neodređeno vrijeme.

Pojavio se problem visine minimalne plaće. Kako vi vidite taj problem jer je očito da ona u "realnom sektoru" , posebice u radno intenzivnim industrijama, ne može biti bitno viša od postojeće?

Minimalnu plaću poslodavci i Hrvatska udruga poslodavaca ističu kao problem još od vremena kad se počelo pregovarati o Zakonu o minimalnoj plaći. Kako im je bila problem tada, jednako im je problem i danas. No, nije li ona ipak zbog toga što je preniska veći problem onima koji ju primaju? Jedva od nje žive tijekom radnog vijeka, a u mirovini su puka sirotinja. Pri svemu tome nisu sindikati nerazumni, vezano uz probleme poslodavaca u radnointenzivnim djelatnostima. Dapače, godinama zajedno s njima traže od javnih vlasti dogovaranje nekih oblika i mehanizama potpora kako bi im se olakšalo djelovanje na tržištu i isplaćivanje plaća. Mnoge zemlje, od naših susjeda Slovenaca pa sve do primjerice Nijemaca i Luxemburžana, našle su načine kako ipak imati dostojnu minimalnu plaću. Slovenci su najavili njezin snažan rast u nadolazećem vremenu. U Hrvatskoj minimalna plaća „koketira“ s linijom siromaštva i doista jest ispod egzistencijalnog minimuma. One koji govore i zagovaraju drukčije pozivamo da samo jedan mjesec pokušaju (pre)živjeti od minimalne plaće. Kad je riječ o kompenzacijskim mjerama, razne su vlasti samo govorile što nije moguće, a ne dajući nikakva rješenja. Važno je napomenuti da se u sjeni tih tvrtki s poteškoćama u radnointezivnim djelatnostima, pretežito tekstila, kože, obuće, gume i prerade drva, pri isplati minimalnih plaća provlači i dio poduzeća i poslodavaca koji bi mogli isplaćivati plaće veće od minimalnih – neki zaštitari, trgovci, ali i dio onih iz „branše“ koji se „švercaju“ s minimalnim plaćama samo zato što pripadaju u neku od tih spomenutih radnointenzivnih djelatnosti. Minimalna plaća bi prema traženju sindikata trebala iznositi barem 50% prosječno isplaćene plaće u Hrvatskoj, odnosno 60% medijalne plaće, za što se zauzima Europska konfederacija sindikata (ETUC).

Budući da je dio poslodavaca godinama u iznos minimalne plaće uračunavao i sve dodatke, koje je prema Zakonu o radu, pravilniku o radu ili ugovoru o radu, dužan uplatiti radniku, čime je zloupotrebljavao sam institut minimalne plaće, sindikati su izrijekom zatražili da se ti dodatci isplaćuju na utvrđenu minimalnu plaću, a ne da se uračunavaju u njen iznos. Vlada je zahtjev uvažila samo djelomično pa je iz iznosa minimalne plaće, kroz Izmjene Zakona o minimalnoj plaći, izuzela povećanja plaće koja radniku pripadaju za prekovremeni i noćni rad te rad nedjeljom i blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. Izostavila je primjerice dodatke za otežane uvjete rada, smjenski rad i slično. Poslodavci koji najmanje jednu godinu isplaćuju radnicima minimalnu plaću, kroz izmjene Zakona o minimalnoj plaći dobili su olakšicu pri obračunu bruto II plaće. Tako se to pretvorilo u neku vrstu poticaja poslodavcima da radnike i zadrže na minimalnoj plaći, a za one koji nisu u sustavu te potpore da radnike drže na minimalnoj plaći narednih godinu dana pa će i oni dobiti taj oblik državne potpore. U trenutku kad se određuje iznos minimalne plaće, on se određuje i u odnosu na prosječno isplaćenu plaću u nekom razdoblju tekuće godine za narednu godinu. Minimalna plaća, u trenutku kad je određena za 2018. godinu, iznosila je gotovo 43% prosječno isplaćene plaće u prvih 8 mjeseci 2017. godine. No, budući da taj iznos miruje, a ostale plaće ipak tijekom godine rastu tako iz mjeseca u mjesec udio minimalne plaće u prosječnoj pada. Tako je udio važeće minimalne plaće ove godine sa tih 43% u startu, pao na 40,72%. I tako se, uz minimalna odstupanja na jednu ili drugu stranu, ista priča ponavlja iz godine u godinu. Tehnika toga usklađivanja i rasta minimalne plaće u Hrvatskoj slobodno bi se mogla nazvati „tehnikom psa koji trčeći u krug lovi vlastiti rep.“

Očito je da uz promjene kompenzacijskih državnih mjera poslodavci u tim sektorima trebaju napraviti i značajnije tehnološke iskorake, koji će im povećati konkurentnost i omogućiti daleko veći rast plaća.

U javnosti se može čuti da je u proteklih godinu dana tržište rada samo po sebi (odlazak ljudi u EU) učinilo više za radnička prava u Hrvatskoj nego svi sindikati zajedno. Kako na to gledate?

Takav stav do mene nije došao. No, ako ga netko i zastupa, potpuno je u krivu. Ponajprije, koja su se to radnička prava poboljšala sama od sebe? Udio zaposlenih na određeno vrijeme i u drugim nesigurnim oblicima rada među novozaposlenima ne pada, a plaće ne rastu same od sebe, nego su rezultat pregovora sindikata i poslodavaca, uz to da je sada sindikalna pregovaračka pozicija ojačana činjenicom nedostatka radne snage.

Mi smo iz Nezavisnih hrvatskih sindikata na ovu situaciju odlaska iz zemlje i nedostatka radne snage upozoravali dugi niz godina. Pratili smo događanja, slijedili trendove, predviđali… U tome smo imali potporu i drugih sindikata. No, kako privatni poslodavci (uz časne izuzetke) tako i država kao poslodavac, bili „uljuljani“ u stanje u kojem je država tijekom krize zastupala i provodila pogrešne gospodarske i socijalne mjere i politike, a svi su zajedno izlaz tražili u dodatnoj štednji, rezanju plaća i materijalnih prava te smanjenju svih drugih radničkih prava i liberalizaciji sustava rada, jednostavno nas nisu željeli čuti niti razumjeti. Uši su im bile zauzete slušanjem preporuka i očekivanja Europske komisije, Svjetske banke, MMF-a, raznih „neovisnih“ analitičara… Svjetski, europski i hrvatski sindikati upozoravali su da je to potpuno pogrešan pristup. Zemlje koje su provodile drukčije politike nisu krizu gotovo ni osjetile, kao što su zemlje koje su od tih pogrešnih politika ranije odustale, prije izašle iz krize. No hrvatska sprega politike i velikog dijela poslodavaca ustrajala je u primjeni tog neoliberalnog pristupa ponašanja u krizi. Rezultat toga je da još uvijek Hrvatska nije dosegnula onu pretkriznu 2008. godinu. Sad kad je problem eskalirao i na području nedostatka radne snage poslodavci, neovisno o strukturi „otkrivaju“ nužnost povećanja plaća, ali pri tome još nisu „otkrili“ i potrebu povlačenja nekih drugih poteza. Moja bi majka rekla „Mudri i odgovorni roditelji počnu pripremati ručak prije nego djeca proplaču od gladi.“

U našoj zemlji sindikati već 30-ak godina konstantno gube članstvo i utjecaj u društvu. Kako trenutno procjenjujete ulogu i snagu sindikata (općenito) te kakvu perspektivu mu vidite?

Gube članstvo u odnosu na razdoblje do 1990. godine do kada su ljudi pri zapošljavanju automatski postajali i članovi sindikata. Kad netko spominje tu raniju snagu sindikata kod nas, o njoj se može govoriti samo na osnovi masovnosti, ali ne i utjecaja. Kad je riječ o utjecaju to je bilo ponajviše na razini dojma – održavali su se sastanci, skupovi, kongresi, od razine poduzeća, općina i gradova, preko republičke pa sve do savezne razine. Sindikat je djelovao u sjeni i pod pokroviteljstvom partije. Vladala je visoka zaposlenost, kad se jednom netko zaposlio mogao je gotovo sa stopostotnom sigurnošću očekivati da će, ako poživi i ne napravi neki kardinalni prijestup, tamo gdje se zaposlio dočekati mirovinu. Uz to je bilo i izleta, sindikalnog posredovanja i subvencija u nabavi raznih roba i usluga… Bilo je i proslava. Nije bilo stečajeva. Bilo je i nezadovoljstva, ali ne štrajkova, prosvjeda – tek nešto pod kraj 80-tih godina. Koliko god nije veliki utjecaj sindikata u hrvatskom društvu danas, ipak je on daleko veći nego li je bio do 1990. godine.

Reprezentativne sindikalne središnjice sudjeluju pri donošenju ili izmjenama zakona i propisa zajedno sa predstavnicima reprezentativne udruge poslodavaca, dajući svoje primjedbe i prijedloge. Veliki bi dio zakona i propisa izgledao puno gore da nije bilo sindikalnog utjecaja na njihov sadržaj. Sindikati kroz kolektivne ugovore ugovaraju s poslodavcima cijeli niz prava – od plaća preko materijalnih i drugih prava, a što sasvim sigurno poslodavci ne bi dali sami od sebe. Sindikati besplatno zastupaju svoje članove na sudu, isplaćuju solidarne potpore članovima, plaćaju liječenja i operacije, daju pravne savjete, utuže na sudovima milijune kuna uskraćenih prava za svoje članove… I još puno toga.

Problem je što to teško prodire u javnost. Puno se lakše u javnosti govori o sindikalnim plaćama, dugovječnosti sindikalnih vođa i slično pa i to doprinosi javnoj percepciji sindikata. Čak si je Komisija HBK „Iustitia et pax“ nedavno dopustila javno „opatrnuti“ po sindikatima izbjegavši prije toga „pomesti“ pred vlastitim vratima. Očito je da sindikati u dovoljnoj mjeri ne uspijevaju u javnosti promicati ono što postižu, što dobro rade. Točno je da sindikati gube članove u Hrvatskoj u odnosu na naslijeđeni broj, a pogotovo na razdoblje prije 90-tih. No, gube i u svijetu i to još i više. U Hrvatskoj je taj postotak članova sindikata i dalje daleko viši nego li recimo u Francuskoj, gdje je pao ispod 8%. Skandinavske zemlje su visokosindikalizirane, ali uz ostalo i zbog toga što sindikati imaju neke javne ovlasti. Velik broj članova sindikata imaju i one države kojima je zakonski regulirano da se prava iz kolektivnih ugovora primjenjuju samo na članove sindikata. Ne treba smetnuti s uma niti rad na određeno vrijeme i druge nestalne oblike rada, kao i razne nove „inventivne“ oblike zapošljavanja. Dio radnika u tim novim oblicima rada radi kroz internetske platforme, dio sklapa ugovore s poslodavcima kroz razne jdoo-e ili obrte (samozaposleni), a koje ih je poslodavac svojom politikom zapošljavanja „natjerao“ otvoriti pa oni formalno i nisu radnici. Cijelo društvo u odgoju mladih potpuno zaboravlja dimenziju solidarnosti. Još od vrtićke dobi djecu se odgaja za individualizam i prestiž. Sve više čak ni prosječnost nije dobra. Za konkurentnost se odgaja čak i na razinama osoba. Nagrađuje se i potiče samo izvrsnost. Na učitelje, nastavnike, profesore vrši se snažan politički društveni pritisak da usmjeravaju mlade u tom pravcu. Djecu i mlade uči se poduzetništvu, ali ne i radničkoj, sindikalnoj solidarnosti. Sindikati (uz rijetke iznimke), iako godinama traže, nemaju mogućnost u odgojnim i obrazovnim ustanovama djeci i mladima govoriti o plemenitosti rada i radničkoj solidarnosti. Kad se jednom zaposle, mladi se dosta teško odlučuju za učlanjivanje u sindikat. Dok im ne zatreba. A zatreba im! Neki teoretičari i poslodavačke udruge u svijetu, a sporadično i u Hrvatskoj, najavljuju kraj sindikalizma zbog novih oblika rada, automatizacije, digitalizacije i robotizacije. No, mi u sindikatima, smatramo kako će upravo to novo doba gurati ne samo radnika, nego čovjeka kao biće na marginu, osim, ako neće biti u vrhu onih sa traženim znanjima i vještinama ili dovoljno bogati. To će radnike, usmjeravati ka novom zajedništvu i da, nakon određenog oblika dosegnutog blagostanja minulih desetljeća u razvijenim zemljama i početka boljeg života u tranzicijskim zemljama, odnosno zemljama u razvoju, posegnu za omasovljenjem sindikata kako bi mogli biti dovoljno jaki za zastupanje i promicanje svojih prava i interesa u takvom svijetu. To će, uz određene vremenske pomake vrijediti i za Hrvatsku. (Ako u njoj osim poslodavaca i uvezenih radnika u doglednoj budućnosti još tko ostane. A i uvozni radnici, trebati će zaštitu svojih prava kroz sindikate).

U Hrvatskoj je aktualna mirovinska reforma. Izvjesno je da će, bez strukturnih promjena sustava, mirovine biti sve manje bez obzira na kozmetičke promjene. Kako vi vidite da se realno može riješiti problem jer je očito da nije realno u bližoj budućnosti ukidanje i bitnija redukcija povlaštenih, prije svega braniteljskih, mirovina i prava?

Sindikati su jedinstveno i snažno ustali protiv najavljenih promjena u mirovinskom sustavu, naglašeno uz ostalo, protiv produljenja radnoga vijeka i povećanog kažnjavanja (penalizacije) prijevremenog umirovljenja. U Hrvatskoj se posljednjih godina životni vijek skraćuje, a ne produljuje. Trenutno se u Hrvatskoj živi gotovo 3 godine kraće od prosjeka EU. Europske projekcije govore da će u Hrvatskoj još i 2070. godine životni vijek zaostajati za europskim prosjekom za 1,4 godine. Zdravi život nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj iznosi 5 godina dok je EU prosjek 10 godina. Na drugoj strani projekcije govore da će Hrvatska biti među rijetkim zemljama kojima će udio troška mirovina u BDP-u osjetno padati. Pada već i sada, a u 2070. godini u Grčkoj će taj udio troška u BDP-u pasti za 6,6 postotnih bodova, dok će Hrvatska biti odmah iza nje, sa padom od 3,8 postotnih bodova. Oko 80% radnika nije otišlo u prijevremenu mirovinu svojom voljom nego što ih se poslodavac želio riješiti. Bili su prestari. Zašto drastično kažnjavati radnike zbog toga što ih se poslodavac „riješio“ poslavši ih u mirovinu. U privatnom je sektoru samo 18,5% radnika starijih od 55 godina. Uz navedeno, Hrvatska i po primjeni novih tehnologija (opet uz časne iznimke) solidno zaostaje za razvijenim europskim zemljama, a i kvaliteta života u Hrvatskoj je na samom dnu EU. Sve to ukazuje kako je više nego dovoljno razloga protiv produljenja radnoga vijeka u Hrvatskoj. Sindikati su zatražili i da se mirovine koje se isplaćuju po posebnim propisima „maknu“ iz HZMO i izmjeste u poseban stup. Zatražili su i vraćanje stjecanja prava na punu mirovinu sa 65 godina starosti, a da izjednačavanje žena i muškaraca na 65 godina starosti za stjecanje prava na punu mirovinu ostane u istom ritmu kao i do sada i da se ne ubrzava. Protivili su se i povećanju dobi za dugogodišnjeg osiguranika kao i povećanju kažnjavanja prijevremenog umirovljenika. Nisu protiv da oni koji mogu rade i dulje od 65 godina starosti i to su predlagali kroz izmjene odredbe u Zakonu o radu. Uz to su predlagali i uvođenje mogućnosti da radnik nakon određene dobi može raditi pola punog radnog vremena i biti djelomično umirovljen (na pola mirovine). Dali smo još niz primjedbi i prijedloga, ali ove nabrojane svakako su bolje i Hrvatskoj primjerenije od onoga što predlaže Vlada RH.