Ovaj tjedan prijeloman je za rasplet slučaja Uljanik. Upravi pulske grupacije ostaje tek nekoliko dana da pronađe najmanje 50 milijuna kuna za neisplaćene plaće, kako zbog najavljenog štrajka ne bi u cijelosti stala proizvodnja u njezina dva brodogradilišta, koja zbog nelikvidnosti ionako smanjena. Budući da na vidiku nema isporuke novog završenog broda, paralelno Uljanik treba naći još najmanje toliko novca jer ga na računima nema niti za iduću plaću, kao ni za plaćanje dobavljačima za materijal i opremu, te kooperantima.

Na ruku im ne ide ni razvoj događaja s programom restrukturiranja, koji je uprava prije mjesec dana dovršila i upućen je na odobravanje u Bruxelles, no još se službeno ne razmatra. Stižu i ovrhe, a ni strateški partner nema snage priskočiti. Stečaj je, ukratko, sve izgledniji scenarij. Je li, pak, moguć neki drugi, poput onoga koji je primijenjen na koncernu Agrokor? Razvoj situacije u Uljaniku stručnjaka u području investicijskog bankarstva Marka Delića, partnera u Altera savjetovanju, kuće koja je angažirana i u procesu koji je uslijedio nakon donošenja Lex Agrokor, kaže, "neodoljivo podsjeća" na situaciju u kojoj se Agrokor nalazio početkom 2017. "Danas je i u Uljaniku, kao i prije godinu dana u Agrokoru, nužno osigurati kapital za nastavak poslovanja", kaže Delić.

Kod Agrokora su se analizirale razne mogućnosti izvora financiranja koje su u tom trenutku bile raspoložive, no s jasnom odlukom da država neće izravno sudjelovati u spašavanju privatnog poduzeća", ističe Delić, ocjenjujući da je unatoč tome, ispravno procijenjeno da bi stečaj izazvao nesagledive posljedice po hrvatsko gospodarstvo. Institucionalnim okvirom pokrenut je program restrukturiranja koji provodi novi stručni tim, neopterećen prošlošću, s jasnim ciljevima i rokovima, a što, ocjenjuje Delić, očigledno danas kod Uljanika nedostaje.

Posebno važnim u tom kontekstu on izdvaja i nužno odvajanje prošlosti, pogotovo obveza, od održivog budućeg poslovanja, kako bi se osigurao kontinuitet proizvodnje te kako zdravi dio poslovanja ne bi stradao. "Samo ovakav pristup omogućava izradu detaljnog i objektivnog poslovnog plana kao osnove za odluku o budućem poslovanju tvrtke. Bez toga, svaka 'sanacija' pretvara se u puko bacanje novca u bunar", rezimira Delić načela na kojima su započeti procesi u Agrokoru.

Pregovori koji su u startu vođeni s bankama o nastavku kreditiranja Agrokora pokazali su se, pak, neuspješnima te je bilo nužno pronaći alternative. Primjena super senior kredita bila je jedina preostala opcija, koja je, premda na Zapadu uobičajen model, bila novina za Hrvatsku. Ta opcija pogodna je upravo u situacijama kada tvrtke zbog problema u poslovanju i nedostatka povjerenja potencijalnih investitora ne mogu doći do izvora financiranja.

Delić navodi kako se prednosti ponajprije ogledaju u jasnom razgraničavanju rizika za vjerovnike koji će kroz takav senior dug osigurati najniži rizik i najveći prioritet otplate u usporedbi s drugim vrijednosnim papirima, čime se omogućava financiranje tamo gdje inače ne bi bilo moguće. A, napominje, super senior kredit omogućava financiranje tamo gdje je ono najpotrebnije – financiranje zdravog poslovanja, a ne samo krpanje "rupa" za plaće i slično.  

Sličnosti i razlike
"Štoviše, tim modelom financiranja senior vjerovnici mogu ugovornim obvezama prevenirati stvaranje novih dugovanja i potencijalno insolventnost, sprječavanjem tvrtke od izdavanja novih junior dugova", napominje Delić i podvlači kako se u slučaju Agrokora u ključnom trenutku modelom super senior kredita osiguralo financiranje normalnog poslovanja kroz dva financijska paketa u travnju i lipnju 2017., bez kojih ne bi bilo moguće funkcioniranje sustava niti pregovori koji su doveli do nagodbe.

Dakle, početne pozicije Agrokora i Uljanika se poklapaju, s tim da, za razliku od početka 2017., danas postoje regulatorne podloge, ali i praksa financijskih institucija za kvalitetno rješavanje pitanja likvidnosti u tvrtkama od strateškog značaja za državu, ali, napominje Delić i ostalih koje se nalaze u poteškoćama i imaju odlučnost i ideju za očuvanjem i nastavkom poslovanja uz operativno i financijsko restrukturiranje. No, dodaje Delić, svoju je ideju i viziju potrebno jasno i nedvojbeno artikulirati i prodati; u ovom slučaju bankama koje mogu osigurati potrebna sredstva.

Činjenica da Uljanik nije posve u propisanim okvirima tvrtki koje mogu biti obuhvaćene Lexom, (najmanje 5000 zaposlenih i 7,5 milijardi kuna nepodmirenih obveza) ne bi trebala biti prepreka za primjenu ovog modela, jer Vlada to pitanje može riješiti uredbom.  No, razmatra li se uopće ovakva solucija za Uljanik, od resornih ministara zasad nema komentara. Prema neslužbenim izvorima, o tome se ne razgovara i zapravo se smatra da bi sada bilo kasno za takav plan. Na tome se, kaže jedan naš sugovornik, trebalo raditi prije nego se posegnulo za sanacijskim kreditom i dostavilo program restrukturiranja Europskoj komisiji. 

Potpuno nova situacija
Ona će sada razmatrati dostavljeni program za tu potporu, a eventualno traženje novog modela umjesto predloženog, podrazumijeva da Uljanik mora odmah vratiti sanacijskih 96 milijuna eura, ali i da se država izlaže riziku da ju preostale države članice EU prozovu zbog nedozvoljenih državnih potpora. U takvoj poziciji država se, pak, nije nalazila u procesu vođenom u Agrokoru, u kojem uostalom nije bila izložena tolikim potraživanjima i jamstvima, niti se odlučila financijski spašavati posrnulo privatno poduzeće.

Ne pokaže li se u narednim danima održivim plan uprave, ali i potvrdi ozbiljnost angažmana njezinog strateškog partnera Danka Končara, Vlada, ma koliko se ministar gospodarstva Darko Horvat trudio objasniti da može pomoći kod dobivanja novog kredita za plaće, pred Vladom nema puno mogućnosti. Izbor su ili da se izloži u cijelosti svim pritiscima i poradi na traženju izvanredne uprave koja bi Uljanik poput Agrokora podigla na noge ili slijedi stečaj.

Koji, ma kako teško zvuči, za samu državu predstavlja manji financijski teret nego sudjelovanje u trogodišnjem planu restrukturiranja Uljanika iz kojeg, dugoročno, nakon tri godine ostaje neizvjesno koliko će brodogradnje nakon diverzifikacije ostati u Puli.