Zahvaljujući premijernom izdanju “narodnih obveznica”, Hrvatska je napokon probila led i dio ušteđevine građana iz banaka preusmjerila u izdanje državnih obveznica koje nude bitno viši prinos u usporedbi s kamatnim stopama na depozite. Alternativa u obliku državnih obveznica početkom ožujka građanima je ponudila fiksan prinos od 3,65 posto (uz rok dospijeća od dvije godine), u trenutku kada su se kamatne stope poslovnih banaka na depozite fizičkih osoba u prosjeku kretale tek oko jedan posto.

Povećani apetiti

Uzimajući u obzir potonju brojku, onih 3,65 posto se u uvjetima znatno više (godišnje) stope inflacije, iz perspektive štediša, definitivno čini kao manje od dva zla. Unatoč pristaloj sintagmi, inicijativa Banskih dvora doista se teško može nazvati “populističkom”, obzirom da je obveznice u vrijednosti 1,34 milijarde eura u hipu razgrabila tek omanja skupina od četrdesetak tisuća građana. To mu u prosjeku, da vas poštedimo računanja, izađe čak tridesetak tisuća eura po glavi (relativno malog broja više nego dobrostojećih stanovnika Lijepe naše koji su progutali podebljano izdanje). Jednako tako je još uvijek teško govoriti i o ozbiljnoj konkurenciji bankama jer tamo je, prema srpanjskoj statistici, ostalo ukopano vrtoglavih 37 milijardi eura depozita fizičkih osoba. Drugim riječima, naoko značajan odljev štednje banke nisu gotovo ni osjetile.

Ministar financija je tom prilikom reprizu u ovoj godini označio malo vjerojatnom, ali već nekoliko mjeseci kasnije stvari izgledaju ponešto drukčije. Doduše, još uvijek se ne spominju konkretni rokovi, ali je ministar otkrio kako građanima namjerava širom otvoriti vrata trgovine kratkoročnim izdanjima koje izdaje država. Riječ je o trezorskim zapisima, s rokom dospijeća do godine dana (a time automatski i nepovoljnijim poreznim tretmanom), no naglasak je opet na fiksnim prinosima koji uvelike nadmašuju prinos na klasične depozite u bankama – na posljednjoj aukciji, održanoj u svibnju, prinos na zapise s dospijećem od godine dana iznosio je 3,5 posto (najviše u posljednjih desetak godina).

Činjenica da je u svega nekoliko mjeseci prinos na jednogodišnja izdanja zamjetno porastao i gotovo dosegnuo kamatnu stopu na dvogodišnje obveznice dovoljno govori o aktualnom okruženju koje u značajnoj mjeri definira vrlo agresivna (restriktivna) monetarna politika Europske središnje banke (s ciljem suzbijanja inflacije). Ili u prijevodu, kamatne stope rastu, a pritom one na depozite u bankama rastu – najsporije. Bankama se nigdje ne žuri dok u uvjetima izdašne likvidnosti bilježe zamjetan rast prihoda na ime kamata na sredstva deponirana u središnjoj banci (trenutno je ta stopa 4%). I time provociraju silno nezadovoljstvo građana koje su političari spremni kapitalizirati, kako u Hrvatskoj, tako i širom Starog kontinenta.

Hrvatska na dnu ljestvice

Kada je riječ o štednji građana u bankama, Hrvatska je uistinu ekstreman primjer, i prema podacima Europske središnje banke, jedina (od 20) članica monetarne unije u kojoj su, prema posljednjim dostupnim podacima iz srpnja, prosječne kamatne stope na ukupne depozite (bez obzira na razdoblje oročenja) bile niže od jedan posto. Da budemo još precizniji, u pitanju je doista skromnih 0,8%. Usporedbe radi, korespondirajuća brojka na razini Europske monetarne unije je 2,8% (toliko otprilike iznosi i medijan kad poredate vrijednosti svih zemalja članica, bez obzira na veličinu), a daleko na vrhu su Estonija i Francuska, s prosječnim kamatnim stopama na depozite građana od čak 3,5 posto.

Preglednosti radi, na grafikonu je prikazano po pet zemalja s najvišim i najnižim kamatnim stopama na depozite građana (razdvaja ih vagani prosjek za EMU), a ono što grafički prikaz skriva jest podatak o svega šest zemalja u čijem su slučaju kamatne stope bile ispod 2%. Likvidnost financijskog sustava u Europi očito ne funkcionira po principu spojenih posuda, a političkim strukturama itekako ide na ruku činjenica da su banke, slučajno ili namjerno, u ovoj priči preuzele ulogu glavnih negativaca. Time se otvara prostor za politički oportune poteze poput dodatnog oporezivanja dobiti banaka, ali i mogućnost zaduživanja koje bi izravno financirali građani. I jedno i drugo podrazumijeva žetvu političkih bodova, ali je ujedno i vrlo nedvosmislena poruka bankama koje u velikoj mjeri računaju na inertnost svojih štediša, te ne pokazuju osobitu sklonost bespoštednoj borbi s konkurencijom. Hoće li se, ili kada će se, to promijeniti, prilično je nezahvalno prognozirati. Ali bi aktivnija uloga državne administracije mogla djelovati poticajno.

Hrvatsko narodne obveznice, naime, nipošto nisu usamljen primjer specifičnog populizma; vlade brojnih europskih zemalja također pokušavaju doskočiti mlitavoj transmisiji pozitivnog trenda kamatnih stopa, ali istodobno i namiriti rastuće potrebe za zaduživanjem. Sve te silne subvencije građanima i korporativnom sektoru koje su opasno nabujale, najprije u jeku pandemije, a potom i uslijed dramatičnog rasta cijena energenata uslijed ruske invazije na Ukrajinu, predstavljaju ozbiljno opterećenje za državne proračune. Da stvar bude još gora, ECB je srezala program otkupa državnih obveznica, pa slabija potražnja jača pritisak na rast troškova zaduživanja. Upravo se iz tog razloga očekuje još veća aktivnost izdavatelja tijekom ove i iduće godine.

Nagrada za lojalnost

Kako navodi Financial Times, Belgija, Portugal i Italija su tijekom ove godine plasirale čak 60 milijardi eura, uvjetno rečeno, narodnih obveznica, što je već dvostruko veći iznos u usporedbi s aktivnošću prošle godine. Naš jedini susjed iz navedenog terceta već se sprema za drugo izdanje BTP Valore obveznice u listopadu, nakon što je prethodno izdanje – realizirano početkom lipnja i teško 18 milijardi eura – odlično primljeno među građanima (tradicija ulaganja u državne obveznice među Talijanima je desetljećima duga). Riječ je o plasmanu s rokom dospijeća od četiri godine i pomalo neobičnim formatom (uz uobičajenu polugodišnju isplatu kamata) koji krase dvije bitne značajke. Za početak, u obveznice je ugrađen step-up mehanizam putem kojeg je kupcima u prve dvije godine zajamčen godišnji prinos od 3,25%, a potom se, u preostale dvije godine, fiksni prinos penje na 4% (zbog toga je inicijalni prinos malčice ispod tržišnih vrijednosti).

Usto, ministarstvo financija će one najvjernije, koji zadrže obveznice u svom vlasništvu do dospijeća, honorirati dodatnom premijom od 0,5% (od ukupno uloženog iznosa). Opisana praksa je dvosjekli mač i prije ili kasnije će, sva je prilika, pokazati i svoju tamnu stranu; čak 11% ukupnog talijanskog javnog duga u vlasništvu je građana. Međutim, već se najavljuje i nova obveznica, također namijenjena isključivo individualnim (retail) investitorima, a uz dospijeće od pet godina opet se planira implementacija step-up modela i premija za lojalnost, samo ovoga puta uz kvartalnu isplatu kamata (minimalan ulog je tisuću eura).

Belgija je pak početkom rujna građanima plasirala čak 22 milijarde eura teško izdanje jednogodišnjeg instrumenta, a u službenim se komentarima navodi kako je emisija privukla veliki interes i izvan granica, što bi i druge europske države moglo potaknuti na sličan potez. Naravno, državni dužnosnici nisu propustili priliku raspaliti po bankama, ističući podatak kako je instrument, čak i s nešto nižom kamatnom stopom (3,3%) od tržišne, generirao silan interes građana, omogućivši ministarstvu financija da učetverostruči inicijalnu vrijednost izdanja. Čak je i Grčka nanovo počela eksperimentirati s takvim oblicima financiranja, ograničivši u rujnu ulog na 15 tisuća eura po osobi, uz zamjetne porezne olakšice na relativno skromno izdanje od 187 milijuna eura. Povoljan porezni tretman na državne obveznice nudi i Velika Britanija, gdje su banke, pod zamjetnim pritiskom regulatora, posljednjih mjeseci požurile značajnije podebljati pasivne kamatne stope.

Knjiženje političkih bodova

U već spomenutom tekstu Financial Timesa kao jedan od najznačajnijih prijestupnika navodi se Portugal (slijede Španjolska, Austrija i Italija); kriterij za svojevrsnu “listu srama” je vrlo jednostavni kamatni diferencijal, razlika između prinosa na državne obveznice i kamatne stope na depozite građana u bankama. U slučaju Portugala to je otprilike oko 2,5 postotnih bodova, ali autori očito nisu iskazali previše interesa za (naj)manje članice monetarne unije. Jer upotrijebimo li brojke iz srpnja, razlika između prinosa na dvogodišnje hrvatske državne obveznice (3,8%) i prosječne kamatne stope na depozite građana (0,8%) iznosila je čak tri postotna boda. Kvantifikacija tog jaza nije posve egzaktna jer su u kalkulaciju utrpani svi depoziti, bez obzira na rok oročenja, ali još uvijek dovoljno precizno ilustrira trenutno stanje stvari. Uostalom, razlika u odnosu na identičnu kalkulaciju diferencijala na razini EMU uistinu je drastična.

Za pretpostaviti je da su međuvremenu (od srpnja naovamo) banke ponudile nešto izdašnije uvjete svojim štedišama, ali za to vrijeme su rasli i prinosi na državna izdanja; onaj na dvogodišnje hrvatske državne obveznice sredinom rujna je premašio 4%, nadmašivši pritom čak i prinos na izdanja s bitno dužim rokom dospijeća.

Prinosi koji nude državne obveznice diljem Europe nakon dugo vremena investitorima djeluju atraktivno (uz pretpostavku postupnog smanjenja inflacije), a vidno oklijevanje banaka zapravo je poticaj političkim strukturama koje su time dobile polugu pritiska na banke, ali i mogućnost da relativno jednostavno popune državnu blagajnu, te barem uspore rast troškova zaduživanja, kako u kategoriji fiksnih prinosa, tako i u kategoriji administrativnih troškova (provizija i naknada aranžerima izdanja). I usput učine dio građana zadovoljnijima, odnosno uknjiže solidnu zalihu političkih bodova.