O očekivanjima, ali i strahu drvoprerađivača nakon ulaska Hrvastke u Europsku uniju, strukturnim problemima branše te neiskorištenim potencijalima govori Marijan Kavran, direktor Hrvatskog drvnog klastera.  

Strahuju li drvoprerađivači od Europske unije?
Ulazak će otkriti niz hendikepa, pa tako i loše ispregovarane industrijske politike. Konkretno, za drvnu industriju nemamo nijedno prijelazno razdoblje dok je Slovenija za prilagodbu direktivama o zaštiti okoliša imala šest godina. Unatoč tome, neke njihove tvrtke završile su u stečaju, nisu mogle platiti kazne za neprovedene mjere. Konzultanti iz Bruxellesa nas upozoravaju da će EU upravo u prvoj godini rigorozno provoditi kontrolu primjene direktiva, čiji sadržaj naša industrija još niti ne poznaje.

Drvnoj industriji nedostaje razvojna strategija. Što bi ona morala sadržavati?
Mora dati sektorski okvir, u kontekstu cjelokupnog hrvatskog gospodarstva, posebice u dijelu razvoja i većeg korištenja drva kao jednog od glavnih  sirovinskih resursa. Ne trebamo se suzdražavati u otvorenom lobiranju da "Drvo postane prvo" kada je pola hrvatskog teritorija pod šumom. Strategija se mora nadovezati na onu iz 2004. i treba inaugurirati nove razvojne paradigme. Među mjerama treba biti i ona da  javna nabava postane 'zelenija' te tako otvorenija za hrvatske proizvođače, koji si čupaju kosu kada stranci opremaju javne objekte poput dvorana-arena za rukometno prevenstvo, gdje je ugrađen strani parket. Mi drvoprerađivači i dio našeg akademskog korpusa silno očekujemo da nam politika konačno dodijeli status jedne od nacionalnih industrija te, naravno, predvidi sredstva kako u nacionalnom proračunu tako i kroz iniciranje sektorskih projekata koji će omogućiti korištenje sredstva iz EU fondova.

Što je sa zakonom o preradi i uporabi drva, proizvodima od drva i namještaju, koji bi domaćim tvrtkama zajamčio pravo na 70 posto drvne sirovine? Bio je dva puta u proceduri.  
Zakon je u pat poziciji iako iz Ministarstva poljoprivrede kažu da ide u proceduru. Imam dojam da se ne čini sve u dinamici kako bi se zakon doista usvojio u roku, a svjedoci smo da se neke odluke, ako Vlada tako hoće, mogu donijeti u dva dana. Poljska je, recimo, poljoprivredno zemljište izdvojila kao strateško pitanje. U Hrvatskoj neprijeporno drvna sirovina i šumsko zemljište imaju strateški značaj, a time i drvoprerađivačka industrija. Dio krugova u šumarstvu i drvnoj industriji misli da takav sektorski zakon možemo donijeti i unutar EU, što nije točno. Takvu vrstu zakonodavstva gdje ćemo resurs za jednu industriju štititi više nego za druge na razini Unije neće biti prihvaćen već bi mogao biti ocijenjen kao oblik protekcionizma. Pratili smo što se događalo u Sloveniji i nakon ulaska više nije bilo moguće štititi sirovinu. 

Drvna industrija izravno je ovisna o Hrvatskim šumama, a mnogi drvoprerađivači tvrde da suradnja nikada nije bila na nižim granama. 
Hrvatske šume imaju jasno određenu ulogu. One se bave ekološkim i gospodarskim aspektima gospodarenja šumama. Već više od 10 godina imaju zadatak provesti restrukturiranje i jačanje vlastite konkurentnosti, ali stječe se dojam da se svojim odlukama više bave drvnom industrijom. Njihova teza je da samo pet pilana treba opstati, a sve ostale zatvoriti. Hrvatski drvni klaster  ocjenjuje da unutar 700 subjekata koji se danas aktivno bave preradom drva, iako statistika kaže da ih je više od 2000,  razvoj treba trasirati na najmanje 200 tvrtki koje dobro i zdravo posluju. Šume su prošle godine usvojile novi model prodaje sirovine s presloženim i za mnoge netransparentnim kriterijima, imaju listu privilegiranih kupaca-finalista kojima jamče veće kvote i povoljnije rabate čime je svakako započeta polarizacija drvnog sektora, jer se tvrtke ipak bore svaka za svoj interes.  Čudi nas kada se najavljuje da će Šume investirati u desetine energana na biomasu, da će napraviti deset tvornica peleta… To je ipak poduzetništvo, a njihova uloga je održivo gospodarenje šumama.  

Talijanska grupacija Florian krenula je u akvizicije i ne krije ambicije da i dalje širi biznis. Koliko je stranaca već u drvnoj industriji?
Florian je dobrodošao u drvni sektor, ima tržišni potencijal i iza njega nema neuspjelih projekata. Dugo je ovdje prisutan kao trgovac, a sada je odlučio ući i u proizvodnju. Imamo još uspješnih primjera ulaganja iz inozemstva. U Đurđevcu je pristutan njemački Haas, obiteljska tvrtka znatno veća od Floriana, investirali su veliki novac i imaju preko 200 zaposlenih. Godinama su bili diskriminirani oko sirovine, nisu mogli izravno kupiti sirovinu nego su je nabavljali od prekupaca ili iz uvoza, unatoč tome ostali su i ozbiljno proizvode.  U Klani, najvećem proizvođaču stolaca, s godišnjom proizvodnjom milijun i pol komada, kapital je pola talijanski, pola hrvatski.  Tu je i Calligaris u Ravnoj Gori, gdje sam i sam bio suvlasnik pred 15 godina.

Koliko je izgledno da nakon neuspjelih predstečajnih nagodbi ključni igrači iz sektora završe u rukama stranaca?
Mislio sam da se promjena vlasništva kod nas neće brzo događati, no trendovi unatrag godinu dana potvrđuju da se radi novo preslagivanje. Velik dio tvrtki, čak i onih koje trenutno stabilnije posluju, razmišlja o strateškom partneru. To je možda posljedica i bezidejnosti oko strategije. Kako će drvni sektor izgledati za 10 godina? Puno je vjerojatnije da će njime dominirati stranci koji sve više investiraju. Zašto? Zato što ulažu svoj kapital i neće dozvoliti da propadne. Ovaj sektor ima potencijal, samo je pitanje kako će se postaviti oni koji donose odluke. Ne mogu se oteti dojmu da ključni donositelji odluka, na vrhu piramide uopće nemaju pojma o izazovima i potencijalima sektora. To je za njih samo neka industrija koja izvozi trupce ili drvo te u agendi političara ima važnost isto kao i ergela u Lipiku, primjerice, ili projekt uzgoja egzotičnog voća. To je poražavajuće i demoralizirajuće za tvrtke, za radnike, za vlasnike koji su svoje živote utkali u opstanak ovog sektora koji se sada popeo na 10% hrvatskog izvoza. Svi ti rezultati i perspektive ne jamče tretman u politici i nacionalnoj strategiji, a posebice ne u rasporedu sektorskih potpora.

Je li netko unutar sektora, usprkos nesređenom tržištu i problemima, uspio ostvariti razvoj koji bi ostatku branše mogao biti uzor? 
Parketari. Mnogi među njima u drvni biznis su ušli kroz obiteljske pilane, no nakon desetljeća mukotrpnog rada dio njih shvatio je da jedino specijalizacijom može naći dobru tržišnu nišu. Već nekoliko godina hrvatski parketari u samom su svjetskom vrhu, četvrti smo u proizvodnji masivnog parketa. Nisu se uplašili tržišta nego su se s njim povezali i integrirali. Primjerice, u razvoj novih tehnologija i intelektualno vlasništvo investirali su enormna sredstva. Pojedini njihovi patenti za ugradnju parketa stajali su i više od 500 tisuća eura. Naše tvrtke rade visokosofisticirani parket dužine do četiri metra i širine čak 40 centimenara, višeslojan iz jednog komada i pogodan za najzahtjevnija tržišta. U takvom parketu je i do 10 puta oplemenjena početna cijena drvne sirovine. I proizvodnja prozora je jako napredovala, posebice u kombinaciji drvo-aluminij, kako bi se postigla velika energetska učinkovitost i udovoljilo općem trendu štednje energije.

Uz specijalizaciju proizvodnje, što drvnoj industriji nedostaje da bi na budućnost gledala s više optimizma?
Najveće ograničenje sektora proizlazi iz nedostatka educiranog kadra, što menadžerskog, što tehničkog. Manjka nam znanja, namjerno neću reći dizajna, što se uglavnom stavlja u prvi plan. Dizajn je tek jedna od karika koja nam nedostaje i tu treba reći da u Hrvatskoj ima etabliranih svjetskih dizajnera poput Grupe Numen, koja uspijeva raditi za najbolje svjetske proizvođače namještaja, Talijane i Nijemce. Više od dizajna nedostaju nam 'opinion makeri', menadžeri koji će znati kreirati imidž hrvatske industrije namještaja. Ona se mora profilirati. Ne možemo malo raditi pločasti namještaj, kao i Poljaci, pa malo masivni, pa tradicionalno-rustikalni…  

Kad bi od vas tražili recept za opstanak domaće proizvodnje namještaja što bi u njemu pisalo?
Brendiranje! Lesnina je počela prodavati proizvode Kvadre, no pitanje je koliko domaće tržište uopće zna da je Kvadra hrvatska tvrtka. To je projekt u koji se moraju uključiti svi, od ministarstava, klastera, udruga do proizvođača. Kako se radi o dugom i mukotrpnom poslu, svi od njega bježe. 

Drvo je i zelena energetska sirovina, a na tom projektu još nismo savladali ni početnicu. Kako ubrzati proces?  
Biomasa je strateški energent u koji smo tek simbolično krenuli. Izgrađene su samo tri kogeneracije na biomasu. Proizvođači peleta izvoze 90 posto proizvodnje, domaće tržište tek treba stvarati. Sve je to premalo s obzirom na preuzete obveze oko korištenja OIE, no nedostaje nam inventura stanja. Često se za potrebe nekih dokumenata ili prigoda pretjeruje s raspoloživim iznosima drva kao energenta. Realno nemamo prevelike zalihe, sada je rapoloživo oko 600-800 tisuća tona, a to bi se moglo udvostručiti. Nemamo potencijal za neku proizvodnju koja će računati s nekoliko milijuna tona drvne sirovine. Nje jednostavno nema.

Ministarstvo gospodarstva oglasilo je poziv za podjelu 120 milijuna kuna potpora, mogu li se nadmetati i drvoprerađivači. 
Mogu i to je pozitivan signal ove vlasti. Do sada su nas uvijek gurali prema Ministarstvu poljoprivrede koje već sedam godina dodjeljuje oko 50 milijuna kuna bespovratnih potpora godišnje. Konačno je prepoznata sljedivost domaće sirovine i finalnog proizvoda, a tu najviše kotiraju drvna i prehrambena industrija koje i u ukupnom izvozu prisvajaju više od četvrtine rezultata.  

Stoje li procjene da će, nakon što Ikea otvori svoj centar u Rugvici, u promjeru 100 kilometara nestati proizvođači namještaja?
Prema statistici, hrvatski proizvođači namještaja do sada su držali između 29 i 36 posto domaćeg tržišta, nismo u kategoriji Slovenaca gdje lokalni proizvođači domaćim kupcima prodaju 80 posto. Više će izgubiti trgovci namještaja koji su uglavnom stranci. Zvali smo predstavnike Ikee na našu godišnju konferenciju, nisu došli. Trebaju nam investicije, to nije sporno, no htjeli bismo da se i prema domaćim ulagačima isto  uspostavi most suradnje, pa da se našim tvrtkama osiguraju neki ustupci ili izuzeci. Da li bi se za virovitički Tvin izmjestile naplatne kućice na autocesti? Ima sigurno desetine stvari koje država može ponuditi Tvinu koji zapošljava 1000 radnika da ojača svoje investicije. Ta nekad najveća tvrtka po prihodu pala je sa 330 milijuna kuna prihoda na 180 milijuna. To je uzorna tvrtka koja dominatno izvozi, ne piljenu građu već je isključivi finalist. Tvin je interno proveo sve mjere koje je mogao, no globalni tržišni odnosi i, kako sami često kažu, tečajna politika desetkovala ga je. Tu je i politika cijena njihovog najvećeg kupca, Ikee,  koja uspijeva nabavljati iste proizvode po nižim cijenama na svjetskom tržištu. Svi koji dolaze proizvoditi u Hrvatsku imaju riješenu prodaju i distribuciju, a Ikea također dolazi prodati i afirmirati svoj globalni brend. Vlada bi trebala kompleksnije pristupati analizi stanja i udovoljiti zahtjevima pojedinih sektora poput drvnog koji traži neke ustupke ili izuzeća, oko smanjenja doprinosa ili niže cijene struje. To je ekvivalent ustupku oko izmještaja naplatnih kućica.   

U padu od 2008. godine

U proteklih dvadesetak godina drvna industrija je bilježila i padove i uspone.   

Od 1990. do 2003. izgubljeno je gotovo 15 tisuća radnih mjesta, tranzicija je bila bolna, no već 2004. bili smo prvi sektor koji je dobio strategiju. U njoj je pisalo da su industrija i šumarstvo povezani sektori i da je razvoj finalnih proizvoda na bazi domaće sirovine strateški prioritet države. Sektor je smjelije pristupao širenju na svjetskom tržištu, pregovorima sa Hrvatskim šumama i ostalim dobavljačima. Do 2008. izvoz smo povećali sa 380 milijuna na milijardu dolara, finalni proizvodi imali su udjel od čak 70 posto. Pojačana konjunktura za namještajem na svjetskom tržištu ali i potpore Vlade za marketinške aktivnosti u tzv. izvoznoj ofenzivi dale su rezultat, drugi sektori nisu to najbolje iskoristili. Drvna industrija izvukla je maksimum iz tog projekta, sve što se nudilo pokupili smo. Međutim, kada je 2008. globalna kriza pokosila izvoznike, iako smo tražili interventne mjere, Vlada nije odgovarajuće reagirala. Danas su nekima obveze veće nego što one vrijede i tu bi moglo biti velikih problema. Za vrijeme nedavne konferencije više poduzetnika je otvoreno inozemnim investitorima nudilo tvrtke. Prije se govorilo o partnerstvima,  danas više ne.