Hrvatska se za nekoliko godina može etablirati poput Estonije ili Izraela kao zemlja za stvaranje “jednoroga”, uvjeren je ovih dana Mate Rimac kada komentira stanje u hrvatskom gospodarstvu i tehnološkom sektoru. Ne može se, kaže, usporediti situacija koju imamo danas i onu od prije 15 godina, kada je on krenuo u biznis.

Investitori u to doba nisu htjeli ni pogledati nekoga iz Hrvatske, a danas nije problem doći do kapitala, što potvrđuju njegova i Infobipova poslovna priča. U vrijeme kada je Rimac bio još na početku slagala se i posljednja industrijska strategija, koja je na snagu stupila u godini nakon našeg ulaska u EU. Bila je to sedmogodišnja strategija, kojom je nakon brušenja i javne rasprave detektirano osam sektora za koje je procijenjeno da imaju najviše potencijala i šansi za rast.

’Novi skok’

Točnije šest sektora, koji po tadašnjoj procjeni stvaraju dodanu vrijednost, a to su farmaceutska industrija, proizvodnja gotovih metalnih proizvoda, proizvodnja električne opreme, proizvodnja strojeva i uređaja, proizvodnja računala, elektroničkih i optičkih proizvoda, te računalno programiranje. U to društvo ubačene su još i prehrambena industrija, te proizvodnja namještaja, premda je i u samoj strategiji navedeno kako te dvije grane ne ulaze po svim kriterije u skupinu “pokretača”.

Ta je strategija, pisana u mandatu ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka i u vrijeme ulaska Hrvatske u EU, polazila od postavke da se nerazvijene zemlje, s potencijalom u prirodnim resursima koji im jamči određene konkurentske prednosti, moraju odlučiti za velik i hrabar iskorak, jer samo “novim skokom” kako su to nazvali, mogu srednjoročno doseći razinu razvoja naprednijih zemalja.

I tada, prije gotovo deset godina, bilo je puno kritika zašto su neke djelatnosti označene kao strateške, a neke nisu dovoljno prepoznate. No o izradi industrijske strategije se razgovaralo u javnom prostoru i lobiralo da pojedini sektori dobiju poziciju u dokumentu s kojim se uštimava i daljnja politika poticaja. Posljednjoj Vrdoljakovoj industrijskoj strategiji rok valjanosti iscurio je još 2020.

Godina je to u kojoj je sve stalo zbog pandemije koronavirusa, a iako je o njegovoj izradi govorio još tadašnji ministar gospodarstva Darko Horvat prije parlamentarnih izbora, sam posao pripreme započeo je tek potkraj mandata njegovog nasljednika u Ministarstvu Tomislava Ćorića, koji je za svog mandata, prije točno godinu dana raspisao natječaj za uslugu konzultanata i pomoć u izradi nove strategije. Odnosno “Nacionalnog plana industrijskog razvoja i poduzetništva za razdoblje od 2021. do 2027. godine”.

Zvuči pomalo apsurdno, no kako su u posljednjih godinu dana u fokusu mjere borbe protiv inflacije i osiguranja cjenovno povoljne energije, nekako je u drugi plan i samim gospodarstvenicima zapala briga što su temelji na kojima će se usmjeravati daljnji razvoj industrije i zašto još uvijek nisu postavljeni. Mnogi percipiraju i da je Hrvatska napravila velik posao kroz NPOO, dajući prostor ulaganju u velike projekte od kojih se očekuje puno, bilo na državnoj ili na razini EU. To se, naravno, ne može poistovjetiti.

Izrada tog ključnog dokumenta za osmišljavanje politike razvoja industrije i potpora kojima će se osnažiti njezina realizacija još je uvijek u fazi pripreme kod angažiranih konzultanata, koji bi prema uvjetima iz natječaja, sedmomjesečnu izradu trebali uskoro okončati, početkom travnja. Taj je posao Ministarstvo gospodarstva po dolasku aktualnog ministra Davora Filipovića povjerilo tvrtki Notitia čija je osnivačica profesorica zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Vlatka Bilas, a u čijem timu su još neke njezine kolege s tog fakulteta.

Tek puko usklađivanje s EU

Zasad nema puno informacija kako teku pripreme, no ono što je poznato s početka procesa jest okvir kojeg je odredilo samo Ministarstvo, a to je da su tri ključne točke važne za industrijski razvoj Hrvatske – zelena i digitalna tranzicija, te jačanje pozicije hrvatskog gospodarstva u globalnim lancima vrijednosti. To su polazne točke na kojima država želi pristupiti planu razvoja, dakle, okretanje sektorima koji stvaraju višu i visoku dodanu vrijednost, koji se temelje na znanju i kružnom i dekarboniziranom gospodarstvu.

Sam odabir “game changera”, kako ih je nazvao bivši ministar Ćorić, kao i kreiranje mjera za njihovo poticanje ostavljeni su konzultantima. Argument bivšeg ministra Ćorića, kada je objašnjavao kašnjenje u izradi nove industrijske strategije, bio je i da će se time zapravo postići i stanovitu korist, jer se u međuvremenu i na razini EU zbog efekata korone ažuriralo krovni dokument za industrijsku politiku iz 2020., a usvojena je i Nacionalna razvojna strategija RH, te će, istina uz stanovito kašnjenje, nova strategija pratiti ukupan razvojni smjer.

Skeptici će reći kako uspješne priče, poput DOK-ING-a, nisu rezultat neke državne strategije/D. Puklavec/PIXSELL

No, profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, ujedno predsjednik Hrvatskog društva ekonomista i nekadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić ne gleda pozitivno na ovakav pristup izradi tog ključnog dokumenta, koji, kako kaže, ne smije biti puko usklađivanje s EU industrijskom politikom.

”Ona ima zapravo malo veze s našom situacijom”, smatra Jurčić i objašnjava kako je EU razvila temeljnu industriju i ona sada može promišljati kako ju ozeleniti i digitalizirati. “Kod nas je problem što naša osnovna industrija nije riješena, jer kako ćete ulagati u digitalizaciju proizvodnje mlijeka ako vam nedostaje 50 posto krava. Mi smo u tom stupnju razvoja da još uvijek moramo brinuti o razvoju osnovne industrije”, ističe Jurčić, nastavljajući kako je sama metodologija izrade strategije poznata nauka i to je ozbiljan posao.

Početno, a to je po njemu najlakši dio posla, utvrđuje se sadašnje stanje i postavlja ciljeve za narednih pet ili sedam godina, no ključno je osmisliti kako iz početnog stanja, kojim instrumentima i na kraju sredstvima doći do zadanog cilja. Sredstva nikako nisu na prvom mjestu kod osmišljavanja politike razvoja industrije, a sama priprema mora obuhvatiti i regionalne politike i strukturu koju se želi razvijati.

Ne znaju se efekti

Pogrešno je, kaže, percipirati kao industriju samo prerađivački sektor, a kriterij da neka djelatnost stvara najvišu dodanu vrijednost također ne može biti prioritetni kriterij. Primjerice, u posljednjoj industrijskoj strategiji, onoj Vrdoljakovoj, po tom osnovu u prvi je plan stavljena farmaceutska industrija, koja nije povukla otvaranje 80 tisuća novih radnih mjesta što je bio jedan od ciljeva strategije.

O tome kakav efekt imaju operativne mjere iz prethodne industrijske strategije bio je inače problem na koji se žalila i ekipa koja je pripremala Vrdoljakov dokument. U njemu doslovno stoji da ne postoje podaci niti sustav praćenja mjera, pa čak niti baza informacija o korisnicima potpora. Strategiji razvoja, drugim riječima, pridaje se važnost u pripremi dokumenta i konkretnih mjera, dok se efekti na kraju ne mjere i zbraja stvarni rezultat. Nova strategija, nakon što stigne u Ministarstvo morat će još proći standardnu proceduru brušenja i rasprave, te usvajanja na Markovu trgu, pa je realno da će cijeli postupak biti okončan u drugom dijelu godine.

Uvijek će biti skeptika prema izradi ovakvih dokumenata, bez obzira smatraju li to pukom birokratskom nužnosti, reliktom komunističke planske ekonomije ili će reći da tvrtke poput Rimčeve i primjerice DOK-ING-a nisu rezultat neke državne strategije, no strateško promišljanje razvoja itekako je važan signal poduzetnicima u planiranju projekata. Ono je sada još i važnije, zbog krize i brzine promjena na globalnoj razini, ali i činjenice da se sve vidljivije EU i SAD povlače iz Kine, pa se i Hrvatskoj otvara prostor za prihvat nekih industrija.