Nedavno se Hrvatski savez udruga ekoloških proizvođača (HSEP) obratio Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i ribarstva te Agenciji za plaćanje u poljoprivredi zatraživši sastanak zbog stanja u ekološkoj poljoprivredi.

A to stanje govori da su neostvarivi ciljevi Strateškog plana zajedničke poljoprivredne politike do 2027. godine, odnosno Akcijskog plana razvoja ekološke proizvodnje do 2030. godine.

U potonjem planu zacrtano je povećanje ekološke proizvodnje s postojećih 8 posto poljoprivrednih površina na 12 posto do 2027., odnosno na 14 posto do 2030. godine, piše N1.

Administracija guši eko proizvodnju

Programska koordinatorica Hrvatskog saveza udruga ekoloških proizvođača Sunčana Pešak kaže nam da su ti zacrtani, a teško ostvarivi ciljevi neambiciozni u odnosu na ciljeve Europske unije koja do 2030. inzistira na povećanju od čak 25 posto. Ističe da je i prošli akcijski plan dugo stajao u ladici te da je malo od njega bilo ostvareno.

Eko proizvođači su, kaže, jako nezadovoljni, ponajviše zbog toga što su zatrpani mnoštvom administrativnih poslova. Praktički je sve prebačeno na njihova leđa – od proizvodnje, reklamiranja i prodaje proizvoda pa do borbe s nelojalnom konkurencijom.

“Ništa nije usklađeno. Imamo certifikacijski sustav u ekološkoj proizvodnji pri čemu proizvođač mora voditi svoju administraciju i doslovno sve živo mjeriti na grame, od korištenog sjemena do gnojiva.

S druge strane imamo administraciju Agencije za plaćanje u poljoprivredi koja traži nešto sasvim drugo i na drugim obrascima tako da proizvođači sve te poslove moraju dvaput obavljati. A onda se događa da nadzor certifikacijskog tijela traži jedno – što se uzgajalo, kada i zašto – dok Agencija utvrdi posve drugačije pa proizvođačima odbije sredstva”, kaže Pešak.

Izračun poticaja bez glave i repa

Ekološkim proizvođačima državni poticaji ostali su niski, a troškovi im neprestano rastu.

Upravljanje rizicima

Je li svaki rizik prilika? Kako prepoznati potencijal u izazovima i potaknuti poslovni razvoj

Hrvatski inovatori

Svjetsko, a naše: Tehnologija koja pomaže svijetu da se prilagodi klimatskim promjenama

“Nema više razlike između poticaja u prijelaznom razdoblju, koji su prije bili veći, i poticaja kada ste certificirani ekološki proizvođač u punom smislu. Iznosi poticaja određeni su puno prije nego što su cijene otišle gore.

Ono što je trebalo biti elaborat Ministarstva s izračunom poticaja, nema ni glavu ni rep. Netko je izmislio i tamo stavio nekakve brojke, a sve skupa nema veze sa stanjem na terenu i nije realno za ekološku proizvodnju. Stoga se postavlja pitanje zašto se proizvođače maltretira s detaljnom statistikom i kompliciranom administracijom, kada su poticaju na kraju takvi kakvi jesu i kad mnogo proizvođača napušta ovaj oblik proizvodnje”, napominje naša sugovornica.

Većina eko proizvođača ima raznoliku proizvodnju, a time i više administrativnih poslova na leđima, umjesto da se posvete svome poslu.

“Ako imate stoku, onda su to stotine papira koje morate dostaviti. Ako imate preradu opet isto. Ako imate povrće traži se jedno, ako imate pčele onda nešto drugo. A svi proizvođači imaju više toga, malotko se bavi uzgojem samo jedne kulture. Ispada da je najjednostavnije imati samo jedno polje žita. Onima koji uzgajaju i po 60 kultura tijekom godine na kraju bude užas”, ističe Pešak.

“Ljudi se snalaze kako znaju i umiju”

Dodaje da su na nedavnoj skupštini Saveza utvrdili kako je mnogo članova udruga i samostalnih proizvođača, posebno u sektoru voća i povrća, napustilo ekološku proizvodnju. Čak i neki dugogodišnji proizvođači. Troškovi u ekološkoj poljoprivrednoj proizvodnji veći su nego u konvencionalnoj, a prinosi su manji.

“Ljudi se snalaze kako znaju i umiju, pogotovo mali proizvođači. Ukratko, vlada stagnacija i ne idemo baš naprijed”, kaže Pešak.

U ekološkoj proizvodnji povrće je najmanje zastupljeno na površinama, iako je ta proizvodnja naintenzivnija i tržište najviše traži upravo povrće.

“U intenzivnoj proizvodnji prevladavaju žitarice i krmne kulture i po tome nismo bitno drugačiji od ostalih europskih zemalja. No, deficitarni smo u onome što se najviše traži, poput povrća.”

“Da se udruže svi ekopovrćari jedva bi opskrbili jednu školu”

Da bi nam oslikala taj deficit, Pešak podsjeća na inicijativu za uvođenje ekološki uzgojene hrane u školske jelovnike.

“Da se udruže svi ekološki povrćari iz Hrvatske, jedva da bi uspjeli ospkrbiti jednu školu”, kaže.

U tom smislu, napominje, trebalo bi poticati inicijative za zelenu javnu nabavu koja bi bila poticajna i za proizvođače.

“Kada bi se ti natječaji dobro organizirali da proizvođačima pruže sigurnost, da znaju za koga proizvode i da se vremeno to uhoda, bilo bi puno bolje.”

A kupaca za eko proizvode u Hrvatskoj ne manjka. “Od članova našeg Saveza nitko nema problema s plasmanom, sve uspiju prodati. Jedino što su ograničeni relativno malom količinom proizvoda koje uglavnom prodaju kroz kratke lance opskrbe. Mnogi i ciljano idu baš na te kratke lance jer im je to jednostavnije i isplativije.

Puno manje toga prodaju u specijaliziranim trgovinama. Tamo dobivaju najmanju maržu, cijene su loše i susretali su se s nizom nepoštenih praksi”, kazala nam je programska koordinatorica Hrvatskog saveza udruga ekoloških proizvođača.