Velik broj zgrada u Hrvatskoj nema dizalo te se, prema nekim anketama, procjenjuje da ovog trenutka postoji potreba za ugradnjom oko 11 tisuća dizala samo u stambene zgrade. Zna li se kako je prosječna cijena ugradnje u zgradu od četiri kata oko 50 tisuća eura, jasno je da se radi o ozbiljnom iznosu – više od pola milijarde eura, odnosno četiri milijarde kuna. Iako se već 10-ak godina govori da bi se ugradnja dizala mogla financirati iz izdašnih EU fondova, činjenica je da dosad po tom pitanju nije napravljeno ništa.

Štoviše, čak se postavlja pitanje je li uopće moguće financiranje iz Europskih fondova, jer bi se tako povećala vrijednost stanova, a samim tim i narušila tržišna utakmica.

Mirjana Čagalj, potpredsjednica Hrvatske gospodarske komore (HGK) za graditeljstvo i promet kaže da je sredstvima EU u ovom financijskom razdoblju predviđeno bespovratno financiranje 85% troškova ugradnje.

Ministrica regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Nataša Tramišak komentira da se promišlja kako ovu programsku inicijativu uključiti u EU programe.

“Naći ćemo modele kako da pomognemo i damo pristup fondovima Europske unije. U razgovoru s EK definirali smo dva cilja u koje bismo ovo mogli ugraditi. Jedan je energetska obnova zgrada, gdje inicijativa mora dolaziti od upravitelja zgrada koji će prijavljivati obnovu cijele zgrade, zajedno s dizalom. Drugi model je socijalna komponenta gdje će se moći prijaviti ugradnja dizala kao pomoć osobama s invaliditetom”, kazala je Tramišak čime je zapravo potvrdila da se do novca iz EU za liftove u praksi može teško ili – nikako.

Tajnik Hrvatske udruge za dizala, Zdravko Čizmar, naglašava kako u segmentu proizvodnje dizala u Hrvatskoj posluje 60 poduzeća koja godišnje ostvare 600 milijuna prihoda te da bi projekt ugradnje tisuće dizala dao velik poticaj toj hrvatskoj industriji. Tržište dizala je jako kompleksno, prosječan korisnik misle da se može doći u trgovini/web shop i reći molim dizalo za tri kata, izabrati dizajn i da je priča gotova. No, kako pojašnjava Tomislav Medić, izvršni direktor jedne od najvećih hrvatskih tvrtki u ovom sektoru – Metus, za kupnju dizala potrebno je projektirati dizalo, izabrati proizvođača dizala, ugraditi i održavati dizalo. Svaki od ova četiri segmenta predstavlja tržište za sebe.

Stanje na navedenim tržištima je jako dinamično i izazovno, posebno mi je drago vidjeti da jako puno domaćih tvrtki igraju bitnu ulogu, osim u proizvodnji dizala, to je i bio jedan od glavnih razloga zašto smo ih počeli. Konkurencija na domaćem tržištu na visokoj je razini i imamo kvalitetne tvrtke, a ono što izdvaja Metus jest to što smo jedni koji u Hrvatskoj možemo zadovoljiti sve elemente koje čine dizalo i to vlastitim snagama: projektiranje, proizvodnja, ugradnja i održavanje dizala”, navodi Medić.

Njegova je kompanija nedavnom akvizicijom sedam manjih tvrtki za održavanje dizala, postigla prisutnost u održavanju dizala na cijelom teritoriju Hrvatske, čime su zatvorili proces kupnje dizala kao cjelovitog proizvoda.

Strani kapital

Dodatni poticaj im je i strani kapital koji je kroz švedski investicijski fond Sdipetch AB 2015. ušao u njihovo vlasništvo, a ovih dana i u potpunosti preuzeo Metus. Radi se o obiteljskoj tvrtki koja je osnovana 1994., a u počecima im je fokus bio na ugradnji dizala u Njemačkoj.

“Kako je tvrtka rasla, tako su se širila i tržišta na kojima je djelovala. Osim domaćeg i najvećeg tržišta – njemačkog, projekti su realizirani i na područjima Austrije, zemalja Beneluxa, Meksika, Perua, Ukrajine, Švedske i Švicarske. Pokrenuli smo proizvodnju dizala, kao i serijsko hrvatsko dizalo Marly-B. Time smo postali, koliko je meni poznato, jedina tvrtka s domaćom proizvodnjom serijskih dizala”, ističe Medić te dodaje da prepuštanje vlasničkog udjela Sdiptechu nije bila laka odluka, tim više što su supruga i on gradili Metus cijeli život.

“Često se u obiteljskim tvrtkama vlasništvo veže i za upravljanje, kada prepustite vlasništvo izgubili ste i tvrtku. Metus je u trenutku preuzimanja već prerastao obiteljske okvire, tako da prepuštanje vlasništva Sdiptechu nije za mene značilo i gubitak Metusa. Sad, kad je Sdiptech AB 100 postotni vlasnik, u potpunosti su se odvojile vlasnička struktura od upravljačke, što smatram ispravnim putem za daljnji razvoj tvrtke. Vodeća struktura ostala je nepromijenjena i ostajem izvršni direktor i nastavljam raditi i širiti poslovanje”, govori Tomislav Medić, čija tvrtka danas broji više od 350 zaposlenika, a urede ima u Hrvatskoj, BiH, Njemačkoj i Srbiji.

Modernizacija

U narednom razdoblju Metus vidi kao jednog od lidera u proizvodnji dizala u Europi, jer već u velikoj većini svoja dizala izvoze.

Korak bliže tome očekuju krajem ove godine kada se otvara, uz postojeći proizvodni pogon u Farkaševcu kod Samobora, još jedan u Tomislavgradu u BiH. Izgradnjom ove tvornice udvostručit će svoju postojeću proizvodnju dizala.

Uz proizvodnju dizala, ističe, posvetit će se još i više modernizaciji dizala kako bi ih učinili sigurnijima i udobnijima za vožnju.

Više pažnje će predavati i ugradnji dizala u postojeće objekte koji ih nemaju, a što je težak i kompliciran posao dok su starenjem stanovništva potrebe sve veće.