Svako osvježavanje statistike izdanih radnih dozvola za strane radnike, kao i podataka o prirodnom kretanja stanovništva, podsjetnik je na produbljavanje demografskih i migracijskih dubioza i izazova. Zaključno s krajem studenoga broj stranih državljana kojima su izdane dozvole za rad i boravak premašio je 160 tisuća (160.464), pokazuju najnovije brojke Ministarstva unutarnjih poslova.

Samo tijekom studenoga izdano ih je nešto manje od 13,2 tisuće. To je, doduše, tisuću manje nego u listopadu, ali kumulativno gledano već u 11 mjeseci je za 30 posto premašen ukupan broj izdanih dozvola na razini cijele prošle godine pa bi u konačnici međugodišnji rast mogao biti oko 40 posto. Trenutno stanje s više od 160 tisuća stranaca s radnim dozvolama (ne računajući procjene da je broj onih koji stvarno rade kod nas ipak manji) ekvivalent je npr. gradu veličine Splita.

Više od 70 tisuća ili oko 45 posto ih je iz uže regije, a iz azijskih zemalja oko 41,5 tisuća ili 35 posto, najviše iz Nepala, Indije i Filipina. Već poslovično, najviše stranih radnika je u građevinarstvu, za što je izdano više od 50 tisuća dozvola, te u djelatnosti turizma i ugostiteljstva gdje ih je više od 40 tisuća.

Razmjeri nepovoljnih populacijskih kretanja već dugo zaslužuju tretman prvoklasne političke, društvene i ekonomske teme, pa tako ne čudi što već danima u javnosti odzvanjaju demografske projekcije prema kojima bi se domaće stanovništvo u radno aktivnoj dobi u iduća dva desetljeća moglo smanjiti za dodatnih oko 400 tisuća, na koje je nedavno podsjetio guverner HNB-a Boris Vujčić.

U Hrvatskoj udruzi poslodavaca računaju pak da je realno očekivati da će ukupan broj radnih dozvola iduće godine premašiti 200 tisuća te da bi ukupan broj stranih radnika već do 2030. mogao dosegnuti 400 do 500 tisuća, pod pretpostavkom prosječne stope rasta BDP-a od oko 2,5 posto u tih sedam godina. U tom bi slučaju strani radnici činili četvrtinu ukupne radne snage u Hrvatskoj, kažu.

Troškovi integracije, produktivnost…

Dojam je, doduše, da se o tim stotinama tisuća ljudi koji čine radnu snagu govori prilično lakonski, uz tek usputna upozorenja o potrebi sustavnijeg pristupa pitanju integracije stranih radnika i pratećih troškova. Usto, sporadično se ističe i da su troškovi zapošljavanja stranaca, u prvom redu onih iz dalekih trećih zemalja, za oko 20 posto veći nego u slučaju domaćih, a kako u Hrvatsku većinom ipak dolaze niskokvalificirani radnici poslodavci će naglasiti i da su mahom – slabije produktivni.

Teo Matković, s Instituta za društvena istraživanja, kaže da je migracijska politika trenutno u stadiju deklaratornog zazivanja/J. Galoić/PIXSELL

I u pogledu dugoročne strategije, ali i mjera usmjerenih na kraći i srednji rok zasad, čini se, nema baš naznaka osmišljene politike. Kako u smislu promišljanja troškova integracije uvozne radne snage nasuprot koristima za društvo, tako i proaktivne demografske odnosno useljeničke politike u širem smislu.

Prirodno kretanje stanovništva ide utabanom trasom postojanog smanjenja radno aktivnog stanovništva. Ovaj tjedan državni statističari su objavili najnovije podatke o prirodnom gubitku stanovništva, u kojima je utješno tek da je on manji nego lani. Trend pada broja živorođene djece nastavljen je i ove godine. U prvih deset mjeseci ih je oko 1600 manje nego u istom lanjskom razdoblju, no broj umrlih osoba pao je i nešto više pa je u konačnici i negativan prirodni prirast manji.

U usporedivom razdoblju prošle godine prirodni gubitak premašivao je 19,5 tisuća, a s krajem listopada ove godine nešto je veći od 15,7 tisuća stanovnika. Ta brojka odgovara, primjerice, veličini Čakovca, no na razini cijele 2023. izgledno je da će prirodni gubitak populacije biti bliže 19 tisuća, što je, primjerice, grad veličine Zaprešića.

Uvoz, ali kakav
Uvoz radne snage, prema svemu sudeći, je neminovnost, ali za gospodarske perspektive itekako je važno hoće li on biti takav da se u Hrvatskoj nastavi pad udjela visokokvalificiranih odnosno više i visoko obrazovanih u ukupnoj zaposlenosti (u posljednjih pet godina pao je s 30 na 29%) dok na razini prosjeka EU taj udio istodobno raste ( s 34 na 38%).

Promjena režima zapošljavanja stranaca iz trećih zemalja pokazala je da je u vrlo kratkom roku bilo moguće doći u situaciju tržišta rada gdje svaki deseti radnik u RH nije državljanin EU, od čega preko trećine dolazi izvan regije.

“I najpovršniji pogled na popis zanimanja ukazuje da su većinom u pitanju poslovi niske razine složenosti i dodane vrijednosti, odnosno nije vidljivo mnogo od famoznih “specifičnih znanja i vještina potrebnih tržištu rada” a još manje visokokvalificirane radne snage, već je većinom posrijedi opća radna snaga koja omogućava daljnje bujanje nepovoljne industrijske strukture i nazadovanje produktivnosti”, kaže Teo Matković, viši znanstveni suradnik na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu.

Napominje kako je, primjerice, imigracija studenata na bilo kojoj razini i dalje posve marginalna, kao i imigracija državljana drugih zemalja Unije. Najizravnije nepovoljne eksternalije takvog pristupa već su vrlo vidljive u sektoru stanovanja, a izrazite potrebe postoje i uvelike će rasti i u području obrazovanja i socijalnih usluga. Pritom su, kaže, najveće žrtve postojećeg modusa operandi upravo strani radnici.

Održiva imigracija
“U kontekstu odustajanja od reguliranja profila radne migracije kakvo je doneseno važećim zakonskim rješenjem, minimum društvene odgovornosti poslovnog sektora bilo bi tražiti da te troškove snose poslodavci – čime bi se profil pomaknuo prema većoj produktivnosti, ali i osigurala održivost imigracije”, smatra Matković.

Hoće li demografske teme biti karta na koju će se u predstojećim izborima igrati više nego prije? Pita li se našeg sugovornika, one će vjerojatno ipak biti potisnute. Na toj temi više se inzistira kad su desne stranke u opoziciji.

Po pitanju prirodnog kretanja stanovništva, s obzirom na to da sada fertilnu dob većinom preuzimaju malobrojne generacije rođene devedesetih, stručnjake zapravo ne iznenađuje oštar pad broja rođenih unazad tri godine. Ove godine bit će dosegnut novi rekordno nizak broj rođenih, a izgledno je da ćemo već za koju godinu pasti na manje od 30 tisuća rođenih.

Matković smatra da će se u izbornoj godini potencirati teme poput potpora obitelji kroz obiteljske i obrazovne politike, gdje su posljednjih godina napokon vidljivi određeni pomaci nabolje – prvenstveno u dostupnosti vrtića, školskoj prehrani, cjelodnevnoj školi, ali i roditeljskim dopustima te doplatcima.

No, to samo po sebi neće preokrenuti demografski trend. Ukratko, zaključuje, migracijska politika trenutno je u stadiju deklaratornog zazivanja, ali je jednostavno pregažena stampedom de facto otvorenog toka koji je nastao kroz novi zakon.