Nakon deset godina mariniranja u 'smeću', kreditni rejting države napokon bi trebao izroniti u čišće, investicijske vode u prvoj polovici 2019. godine. Pospremanje javnih financija, rezanje javnog duga i deficita državne blagajne te namjera uvođenja eura signaliziralo je agencijama da je Hrvatska napokon dovoljno kredibilna da ju stave na kartu 'mainstream' ulagača.  Za konačnu odluku, a pritom su sve oči uprte u Standard&Poor's, u pravilu se čekaju fiskalni rezultati za ovu godinu.

Zanima ih koliko će konkretno stajati Uljanik, odnosno koliko će probiti planove Ministarstva financija da deficit ostane pod kontrolom. Zadrška je razumljiva budući da povijesno gledano državi nedostaje vjerodostojnosti, a i sam guverner središnje banke Boris Vujčić nedavno ocijenio da bi proračun bio u suficitu da ga jamstva pulskog brodogradilišta neplanirano ne vuku u crveno.  Što će se promijeniti kad konačno izađemo iz "smeća"? "Niz fondova koji kupuju obveznice s najnižim investicijskim rejtingom odmah bi dobilo zeleno svjetlo za ulaganje u državne obveznice što bi dodatno spustilo prinos na državni dug", kaže glavni ekonomist Addiko banke Hrvoje Stojić napominjući da skok rejtinga ne ovisi isključivo samo o nama već i o ukupnoj situaciji u globalnom okruženju. 

Druga strana medalje
No, što je s ulagačima u realno gospodarstvo, primjerice onima koji žele graditi proizvodne pogone i stvarati nova radna mjesta? "Investicije se uvijek događaju s pomakom u odnosu na podizanje rejtinga. To bi bio pozitivan signal da u Hrvatskoj postoji kontinuitet tržištu i investitorima prihvatljive politike, da se nastavlja smanjivanje zaduženosti i odgovornu fiskalnu poziciju", kaže glavni ekonomist Zagrebačke banke Hrvoje Dolenec.

"Nama u ovom trenutku najviše pomaže namjera uvođenja eura, ali naravno da predstavljena eurostrategija stvarno bude centar politike kojom se bave ekonomske vlasti. Bude li tako, to znači da se fiskalna konsolidacija mora nastaviti, da će monetarna politika paziti da tečaj i cijene ne izađu izvan kontrole (dosad se to nije dogodilo pa nema razloga sumnjati da hoće). To znači da investitori imaju makroekonomski stabilno tržište na koje mogu doći", kaže. Isto mišljenje dijeli i Stojić. "Ti investitori ne čekaju rejting agencije jer oni ne reagiraju na samu administrativnu odluku. Tržišta već anticipiraju ulazak u viši rejting razred, primjerice, u posljednjih pola godine prinos na hrvatski dug ispod je onog od Mađarske", kaže Stojić.

Pojašnjava da iz njihove perspektive bitnije da smo u Europskoj uniji te da namjeravamo uvesti euro jer to ide ruku pod ruku s reformama.  No, nisu svi optimistični poput agencija niti gledaju iste brojke. Dok se državne financije peglaju prema visokom sjaju, a zadovoljni kreditori trljaju ruke računajući na veće šanse da povrate svoj novac, druga strana medalje puno slabije sjaji. Hrvatska je ekonomski podvojena ličnost: javne financije stoje izuzetno dobro, a ukupna ekonomija prosječno i usporava, pri čemu proizvodnja stoji loše (štoviše, rekorderi smo po godišnjem padu u EU). Proračun ne crpi veće prihode iz domaćeg rasta već iz proširenja porezne osnovice, prvenstveno prema segmentima koji rastu, a to je uglavnom turizam i njegova orbita.  

(Ne)kredibilne institucije
Dolenec problem tog raskoraka ne vidi u realnoj ekonomiji, već u snazi i vjerodostojnosti institucija. Podsjeća da u pridruživanju eurozoni nije naglasak isključivo na kvantitativnim kriterijima, već u podizanju kvalitete institucija, što je i drugim stručnjacima najveći izvor zabrinutosti. "I Hrvatska i Bugarska, kao kandidati za pridruživanje eurozoni, moraju dokazati da su im institucije spremne za euro. Primjerice, da trgovački sudovi rade brzo i efikasno, da stečajevi kompanija ne traju 5 ili 10 godina već 2-3, da kompanije s tržišta mogu izaći relativno brzo kao i ući na njega, da se transparentno i vjerodostojno štite prava ulagača, vjerovnika i dužnika, tako provodi javna nabava, da se ne mijenjaju pravila igre, pogotovo ne retroaktivno", ilustrira Dolenec. Popis famoznih reformi, za koje nema ni političke volje ni kapaciteta, cvrkuću već i vrapci na grani.

Propisi koji se stalno mijenjaju, sporost i nezainteresiranost javne uprave, čekanje dozvola, registracija vlasništva, kaos u zemljišnim knjigama, stotine parafiskalnih nameta, percepcija korupcije, pravna nesigurnost… Sve što muči poduzetnike i potencijalne ulagače, a u konačnici jača besperspektivnost koja građane gura u emigraciju, redovito popisuju Svjetska banka u izvješću Doing business, Udruženje stranih ulagača u svojoj Bijeloj knjizi, Hrvatska udruga poslodavaca u HUP Skoru i drugi. 

Dok se čekaju reforme ekonomija raste, ali je pitanje dokad i koliko za to ima snage. S očekivanjima rasta BDP-a od 2,7 posto u idućoj godini, većina analitičara očekuje ubrzavanje investicija s 3,7 na oko 6 posto. Stojić podsjeća da je u zadnjih nekoliko godina država značajno smanjila svoj obol investicija prebacivši lopticu na sporiji kanal EU fondova, kao i da je situacija u Agrokoru zaustavila zamašnjak investicija u toj kompaniji. "Bio je period od par godina u kojem smo stali, a sad se stvari napokon kreću nabolje", kaže Stojić. Kako će i sam reći, njegova je prognoza rasta investicija oko 6,5 do 7 posto, što je u pri vrhu optimizma. 

Zapinje implementacija
U godini ispred nas u planu je realizacija nekoliko strukturnih projekata, poput Pelješkog mosta, širenja autoceste Bina-Istra, a ostaje otvoreno pitanje je hoće li im se pridružiti i LNG projekt. I bez države u priči, privatne tvrtke planiraju ulaganja. Godišnji rast plasmana tvrtkama ubrzao na najviše razine od 2012. dosegnuvši na kraju listopada 3,7 posto, a krediti za investicije porasli su 9,5 posto krajem listopada. 

"U našim prognozama računamo da će iduća godina biti godina većih investicija. Poanta je da imamo pozitivan moment u građevinarstvu i silinu ugovorenih projekata za EU koji još nisu implementirani. Sad više ne "zapinje" ugovaranje već implementacija, i tu treba agilnije poraditi", zaključuje glavni ekonomist Zabe. Plomin C, hidroelektrana Ombla, golf na Srđu, monetizacija autocesta – samo su neka od poznatijih imena u moru propalih ili u ladicu gurnutih investicija. Mnoge od onih realiziranih pratile su horor priče zbog kojih su mnogi ulagači na kraju zažalili.

Ne čudi stoga krilatica, svojevrsna urbana legenda među investitorima koja otprilike ide "uspijem li u Hrvatskoj, onda to mogu i svugdje u svijetu". Dizanje rejtinga je dobrodošlo, ali u slagalici su ključne reforme. Njihovo provođenje u konačnici će upristojiti i urediti državu (barem ekonomski gledano) i približiti nas onim zemljama koje su odavno odradile svoju "godinu reformi". Istim onima, za koje se danas masovno kupuju karte u jednom smjeru.