S dr.sc. Draženom Živićem, demografom s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, razgovarali smo o pristupu demograskom problemima, načinu njihova rješavanja te vremenu koje je potrebno da one daje opipljive rezultate.

Koliko su uzroci i posljedice demografske krize prepoznati od strane javnosti, stručnjaka i vlasti?

Hrvatski demografi u svojim znanstvenim radovima i publikacijama kao i u javnim istupima kroz medijski diskurs ili na druge načine, godinama upozoravaju na uzroke i posljedice demografskoga stanja u kojemu se Hrvatska nalazi. Demografi starije generacije još su 70-ih godina prošloga stoljeća upozoravali na mogući nepovoljan rasplet demografskih trendova i procesa kada su oni još uvijek u većini imali pozitivan, ali i sve skromniji predznak. No kako su demografske promjene dugoročnoga karaktera i relativno pouzdano se mogu predviđati dosadašnje su analize argumentirano pokazivale da će se populacijski trendovi i procesi s vremenom pogoršavati jer su na njih snažno utjecali negativni društveni i gospodarski čimbenici, kao i postupna promjena u hijerarhiji društvenih vrijednosti u odnosu prije svega prema braku, obitelji i djeci. Dodatni impuls prelaska iz pozitivnog u negativan trend demografske dinamike, uz ubrzanje demografskog starenja, predstavljali su veliki ljudski i migracijski demografski gubitci u Domovinskom ratu. Potrebno je naglasiti da je Hrvatski sabor 1996. donio nacionalni program demografske obnove kao dobro pripremljen strateški dokument koji se trebao, a nije, oživotvoriti kroz odgovarajuća zakonska i druga rješenja. Desetljeće kasnije, 2006., Hrvatski je sabor donio Nacionalnu populacijsku politiku, također kao svojevrsno strateško usmjerenje koje je opet zakazalo u cjelovitoj provedbi. Trenutno je u izradi nova Strategija demografske revitalizacije, pa ćemo tek imati prigode utvrditi njezine stvarne dosege i pozitivne učinke. Dakle, ne možemo kazati da su dosadašnje vlasti u potpunosti ignorirali demografsku problematiku, ali je drugo pitanje koliko su doista i učinile za nju. Držim da je u tom smislu današnje stanje razumijevanja važnosti demografije kao ključnog nacionalnog pitanja i, nažalost, najvećeg problema Hrvatske bolje nego prije, ali i da ima još puno slobodnoga prostora za aktivno djelovanje.

Na koji se način u ovom trenutku može započeti demografska revitalizacija zemlje?

Prvo, unaprjeđenjem općeg konsenzusa svih aktera društva o važnosti demografske problematike za život i rad hrvatskih građana kao i za njihovu sigurnost. Drugo, spremnošću da sve hrvatske javne politike na određeni način podredimo demografskoj revitalizaciji, odnosno da njihove ciljeve, mjere i aktivnosti vrednujemo prije svega s obzirom na njihove demografske učinke. Treće, da na pravi način iskoristimo i unaprijedimo sva dosadašnja pozitivna iskustva u primjeni konkretnih mjera, osobito da se s državne razine podupru nastojanja lokalnih zajednica u provedbi njihovih mjera s ciljem podizanja kvalitete življenja kao važnog preduvjeta boljim demografskim odnosima. Četvrto, da se u sklopu radnoga zakonodavstva dodatno zaštite roditelji djece, osobito majke koje su vrlo često suočene da zbog trudnoće ne dobiju posao ili se nakon roditeljskog dopusta vrate na slabije plaćeno radno mjesto ili, što je osobito zabrinjavajuće, dobiju otkaz… I tako možemo nabrajati, i nećemo se iscrpiti, jer složenost uzroka i težina posljedica postojeće demografske krize neumitno traže sveobuhvatan, a ne parcijalan i dugoročan a ne kratkoročan pristup.

U kojem periodu možemo očekivati da će mjere dati prve rezultate ublažavanja krize?

Demografski razvoj koji se odvija u regularnim općim uvjetima, dakle, bez ratnih sukoba, prirodnih katastrofa i slično, ima svoje zakonitosti. Jedna od najvažnijih jest dugoročan ili odgođen karakter promjena, kako u dinamici tako još i više u strukturama stanovništva. Uobičajeno se drži da je za ocjenu budućega kretanja, a time i za ocjenu uspješnosti primjene mjera demografske revitalizacije, potrebno barem 20 do 25 godina. To ne znači da se pozitivni, ali i negativni učinci javnih politika koje bi trebale ‘intervenirati’ u demografsku problematiku ne mogu uočiti i vrednovati ranije, tj. na godišnjoj razini, ali tek nam višegodišnji trendovi u kretanju broja stanovnika, rodnosti i smrtnosti stanovništva, migracijama i strukturno-demografskim promjenama mogu ukazati jesmo li i koliko bili uspješni u provođenju mjera demografske revitalizacije. Iz toga proizlazi, zapravo, drugo bitno načelo svake demografske politike, a to je cjelovitost mjera i dugoročan karakter njihove provedbe. Svi moramo biti svjesni da je demografska kriza u Hrvatskoj dubokih i složenih korijena, i da se ona ne može niti smije shvatiti olako, a još manje da će ublažavanje negativnih demografskih mjera biti jednostavan i brz posao. Čeka nas dug i naporan, a u nekim elementima i neizvjestan put.

Jedna od najpopularnijih mjera su jednokratne novčane naknade za novorođenčad. Koliko su one efikasne i na koje bi se mjere trebalo staviti naglasak?

Težina demografske krize u kojoj se Hrvatska nalazi, s uzrocima i posljedicama koje sežu i dublje u prošlost, ali i iskustvo drugih europskih zemalja koje su se nalazile ili se još uvijek nalaze u depopulaciji, ukazuje da ublažavanje negativnih demografskih trendova, a onda i njihovo eventualno, ali iznimno poželjno preusmjeravanje u pozitivnom pravcu, mora biti rezultat sinergijskog učinka različitih, no međusobno komplementarnih mjera i aktivnosti iz više domena javnih politika – populacijske, ekonomske regionalne, stambene, obrazovne, porezne, fiskalne i dr. U Hrvatskom kontekstu to znači da mjere demografske revitalizacije moraju biti aktivne u kontekstu podizanja razine rodnosti, usporavanja iseljavanja uz privlačenje novoga stanovništva te ublažavanja regionalne razvojne neravnoteže čiji je bitan čimbenik usporavanje prostorne populacijske polarizacije. Svaka od mjera i aktivnosti ako su dobro osmišljene i provođene imaju pozitivan učinak, ali samo onda ako su poduprte drugim mjerama i aktivnostima.