Deficit opće države ove će godine biti viši od 3,8 posto BDP-a, ali nešto veći manjak u odnosu na službene projekcije neće ugroziti naš dijalog s institucijama Europske unije, poručio je ministar financija Zdravko Marić za jučerašnjeg izlaganja na konferenciji “Izazov promjene” koja se održava u Rovinju. Više detalja ostavio je za idući tjedan i sjednicu Vlade za koju je najavio prijedlog  rebalansa i proračuna za iduću godinu.

Vezano uz dug važno je, kaže, da već ove godine okrećemo trend njegova udjela u BDP-u. Ove bi se godine trebao spustiti na oko 86 posto. Povratak na silaznu putanju potom bi u idućim godinama trebao ići dinamikom smanjivanja od tri postotna boda godišnje.

U nekoliko godina koje su prethodile pandemijskoj 2020. tempo spuštanja duga bio je i osjetno jači, no s korona krizom taj je trend prekinut, a lanjski porast razine duga “izbrisao” je višegodišnja ostvarenja u tom pogledu.

Državni zavod za statistiku pak jučer je objavio drugu od dvije notifikacije o proračunskom manjku i dugu na razini opće države koje tijekom godine, prema uobičajenom kalendaru izvješćivanja, članice EU podnose Europskoj komisiji odnosno Eurostatu.

U listopadskom DZS-ovu Izvješću o prekomjernom proračunskom manjku i razini duga opće države u odnosu na travanjsku notifikaciju te su veličine blago korigirane, i to naviše, a korekcije su i ovaj put uglavnom posljedica određenih promjena obuhvata opće države.

Tako je “po novom” deficit za 2020. utvrđen na 27,85 milijardi kuna ili 7,4 posto BDP-a, što je oko 350 milijuna ili 0,1 postotni bod više nego po proljetnom izvješću. Istodobno je razina duga opće države revidirana naviše za oko 545 milijuna, sa 329,7 na 330,2 milijarde kuna, odnosno 87,3 posto BDP-a umjesto 87,1 posto.

Nakon višegodišnje silazne putanje razine javnog duga, pandemija je prekinula taj trend, što se očitovalo u porastu njegova udjela u BDP-u za čak 16,2 postotna boda. Nominalno je dug opće države lani porastao za 37 milijardi kuna, što je postotno nešto manji porast (12,6%) nego u relaciji s BDP-om koja, dakako, odražava i prošlogodišnji oštar pad BDP-a.

DZS-ova izvješća o manjku i dugu prijašnjih godina pratila su se s dosta pozornosti jer se na njima temelji fiskalni nadzor EK nad zemljama članicama.

Ona pokazuju zadovoljavaju li kriterije iz Maastrichta (deficit manji od tri posto te javni dug do 60 posto BDP-a), a odstupanja su u konačnici implicirala i tzv. procedure za otklanjanje prekomjernog manjka, kao i makroekonomskih neravnoteža.

Samo na uvid

Međutim, budući da su fiskalna pravila privremeno suspendirana, kakva god bila izvješća država članica ona ne podrazumijevaju konzekvence i zapravo se samo primaju na znanje. Dovoljno je reći da su kod nekih velikih ekonomija EU razine duga i lani premašivale BDP, a prema prognozama Europske komisije za ovu godinu, npr. za Italiju se predviđa na oko 160 posto BDP-a, za Francusku, Španjolsku i Belgiju između 115 i 120 posto BDP-a, za Portugal 127 posto, a za Grčku čak 205 posto BDP-a.

Usporedbe radi, prema posljednjim prognozama Komisije u Njemačkoj bi dug ove godine mogao biti na oko 73 posto BDP-a.

I raspon očekivanih deficita je prilično širok, a u prosjeku se na razini Unije očekuje manjak od oko 7,5 posto BDP-a (za europodručje nešto viših 8 posto). U svakom slučaju, fiskalna pravila trenutačno imaju malo veze sa stvarnim stanjem i Europska komisija zapravo je već započela proces konzultacija za raspravu o tome hoće li i kako reformirati fiskalna pravila eurozone.

Već ranije je i u godišnjem izvješću Europskog fiskalnog odbora za prošlu godinu zaključeno da bi se fiskalni okvir trebao bez odgađanja reformirati.

Analitičari s tim u vezi napominju kako bi se neke reforme mogle provesti bez promjena Ugovora, dok druge ne. Primjerice, eventualna promjena kriterija deficita od tri posto i duga od 60 posto zahtijevala bi izmjene Ugovora, dok bi se i bez toga mogle  provesti promjene vezane uz primjenu procedura sankcija (tzv. postupak prekomjernog deficita, EDP) ili sporazum o drugim ciljevima.

Na početku pandemije aktvirana opća klauzula kojom su suspendirana fiskalna pravila zasad vrijedi i za 2022. godinu, a to znači da se državama članicama omogućuje da odstupe od srednjoročnog proračunskog cilja ili od odgovarajućeg puta prilagodbe prema tom cilju.

Kako sada stoje stvari, proračuni za 2023. trebali bi se opet pridržavati pravila Pakta stabilnosti i razvoja, no to se baš ne čini realnim. Izdašne i masovne potpore u korona krizi uvelike su se odrazile na javne financije, pa bi povratak pravila na staro značio snažno fiskalno pooštravanje 2023.

To priziva u sjećanje slike nakon prošle financijske krize, kad se zemljama koje su bile prisiljene na najviše fiskalnog zaoštravanja omjer duga i BDP-a dodatno povećao, na što su ovih dana u osvrtu o procesu konzultacijama oko fiskalnih pravila podsjetili ekonomisti ING Thinka Carsten Brzeski i Peter Vanden Houte. Zato se, kažu, može reći da Pakt o stabilnosti i rastu djeluje prociklično i opterećujuće za javna ulaganja, čime se može ugroziti i budući potencijalni rast.

Financiranje zelene tranzicije

U  kontekstu fiskalnih pravila danas se, s jedne strane, često provlači i pitanje financiranja zelene tranzicije, ali s druge strane pitanje fiskalne konsolidacije na važnosti dobiva zbog strukturnih izazova povezanih sa starenjem, kao i činjenicom da kamatne stope neće baš unedogled biti olakotne za servisiranje rastućeg tereta duga.

Kako bilo, ekonomski analitičari upozoravaju da bi zemlje članice za izrade programa konvergencije idućeg proljeća trebale imati kakve-takve smjernice u pogledu budućih fiskalnih pravila, iako je jasno da se do kompromisa na razini EU neće baš lako doći.

To sigurno ne olakšava ni politički kalendar, s Njemačkom i Nizozemskom koje čekaju novu vladu te Francuskom u kojoj se u travnju iduće godine, za njezina predsjedanja EU-om, održavaju predsjednički izbori.  Zbog svega se očekuje da će, sa ili bez službenih promjena fiskalnih pravila, fiskalne politike u eurozoni ostati prilagodljive i “rastezljive” još nekoliko godina. U međuvremenu je zbog različitosti pozicija i pogleda na fiskalnu politiku izgledno i jačanje napetosti unutar euro skupine.

Za Hrvatsku su pravila trenutačno bitna i u svjetlu konvergencijskih kriterija za uvođenje eura. No, pita li se ministra Marića, zasad nema pitanja koja bi trebala narušiti ili usporiti dijalog s institucijama EU.