Ono nešto po čemu ste drugačiji od drugih, mora biti važno nekoj osobi, kompaniji ili zemlji. To je polazna misao kojom je Davor Bruketa iz agencije Bruketa&Žinić&Gray započeo govoriti o temi Brendiranja RH kao ulagačke destinacije.

Pritom nije stvar uvijek reklamne kampanje, već načina koji se nešto radi. Prije nekoliko mjeseci, dodaje Bruketa, lansirali su vrhunski slovenski pjenušac na regionalno tržište, a umjesto reklamne kampanje intervenirali su u sam proizvod.

Vodeći se informacijom da danje svjetlo može utjecati na aromu pjenušca, proces proizvodnje preselili su u noć, a čak su i samu ambalažu i testiranje okusa napravili u potpunom mraku. Takav pristup rezultirao je 6 puta većom maloprodajnom cijenom, a proizvod je od lokalnog postao svjetski prepoznat pjenušac koji se nalazi na vinskoj karti svijeta.

To je jasan dokaz da se za privlačenje investicija treba usuditi pobjeći iz okvira školskog, a konsenzus oko toga u čemu želimo biti najbolji čini se kao prvi korak postizanja bilo kakvog uspjeha. Iako iz opisanog primjera lansiranja slovenskog pjenušca stoji da kreativne agencije znaju puno trikova koji mogu pomoći prilikom prepoznatljivosti, upravo spomenuti konsenzus dovodi do toga da jako malo uspješnih brendova i zemalja bude projektirano na stolovima kreativnih agencija.

”Estonija  je preko skoro tri desetljeća postigla društveni konsenzus oko toga da želi biti digitalno najpismenije društvo na zemlji, a iako su se tada sprdali s njima, oni su uspjeli postići društveni konsenzus, čak iako su se mijenjale političke garniture. Danas Estonija privlači investitore na tragu svog brenda”, rekao je Bruketa.

Estonija je primjer dobre prakse, ali da bi se krenulo u tom smjeru, potrebno je osvrnuti se i na to tko vodi komunalne entitete. Kako spominje Bruketa, to su najčešće političari i administratori, koji nemaju energiju da prijeđu preko svih prepreka i rade nešto što nitko nije radio. Međutim, upravo jedinstvenost jest esencija brenda i svake komunikacije.

”Cijela poanta je u tome da radite nešto što nitko drugi ne radi. Svoje ambicije postavite na rub izvedivosti, jasno artikulirajte ambicije i kuda želite ići”, zaključio je Davor Bruketa iz agencije Bruketa&Žinić&Gray.

Iako će vam se u početku možda smijati, upravo primjer Rimac Automobila dokaz je da upravo takva reakcija može značiti i dobar početak.

Odgovor je u projektima

Razvoj talenata jedna je od prvih stvari bitna za privlačenje ulagača. Od svake investicije očekuje se i svojevrstan rezultat, a da bi rezultati bili u granici očekivanja, potrebno je utjeloviti znanja koja će dogurati do postavljenih ciljeva. Ljudski resurs tu se stavlja u fokus priče, a pitanje na to kako zadržati one koji stvarno mogu doprinijeti, pitanje je na koje se već neko vrijeme pokušava dati odgovor.

Kad pogledate na koji način investitori gledaju na kojem mjestu otvoriti novu poduzetničku aktivnost, pogon ili nešto slično, istraživanje naziva State of European Tech iz 2019. govori da je pristup talentu prvi element odluke”, rekao je Mislav Balković iz Hrvatske udruge poslodavaca.

Hrvatski poslodavci muče se s percepcijom važnosti ulaganja u talente, a kako dodaje Balković iz HUP-a, veliki problem je i demografska politika, pa se postavlja pitanje tzv. bazena iz kojeg će se talenti uopće moći izvlačiti.

Iako se dobar radnik u Hrvatskoj i dalje vrednuje, prema riječima dr. sc. Marina Strmote s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, problem države je što ne razmišlja vizionarski, između ostalog i kada je riječ o razvoju talenata.

”Što se tiče vođenja računa o zaposlenicima i radnoj snazi, Hrvatska problem radne snage rješava iseljavanjem. Fali nam vizija obrazovanja koja dovodi do ogromnog nesklada između ponude i potražnje. Mi generiramo višak ljudi koji odlaze na neko drugo tržište rada”, dodao je Strmota.

Nesklad između ponude i potražnje kontinuirani je problem već godinama, no osim toga, Roman Šakirovski iz Man Power Grupe problem vidi i u nedostatku ulaganja u inovacije, istraživanje i razvoj. To su faktori koji određuju konkurentnost Hrvatske, ali i oni zbog kojih će talenti odabrati neko drugo tržište.

”Prema statistikama HZZ-a, a i same naše prakse i portfelja klijenata koje trenutno imamo, građevinski sektor, IT sektor, medicina i farmacija najviše trebaju radnu snagu”, rekao je Šakirovski, dodavši kako je profesionalizacija odjela, a naročito odjela ljudskih potencijala koji se brine o organizacijskoj kulturi, bitna novim generacijama koje dolaze na tržište rada.

S obzirom na to da postoji potreba za uvozom radne snage, nameće se i pitanje cjeloživotnog obrazovanje za one koji su već ovdje.

”Mi smo u suradnji s Mirovinskim sustavom i HZZ-om pokrenuli edukaciju kako bi se niskokvalificirano stanovništvo unaprijedilo u vještinama koje će biti potrebne za konkurentnost na tržištu rada”, dodao je Šakirovski iz Man Power Grupe.

Iako se takve aktivnosti čine logičnima, čini se kako ipak postoji problem na tržištu rada, gdje je prema riječima dr.sc. Krešimira Ivande s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, tek 2-3 posto  populacije između 65-67 posto aktivno na tržištu rada.

”Naš prosječni radni staž je 33 godine, za napraviti jedan veliki zaokret su potrebne vizija i politička volja. Desetljećima smo navikli da se ljude potiče ili nedovoljno penalizira kada je riječ o odlasku u mirovinu”, dodao je Ivanda.

Ako se odmaknemo od cjeloživotnog obrazovanja za niskokvalificirano stanovništvo, kojeg nedovoljno njegujemo u Hrvatskoj, i dalje se postavlja pitanja što je potrebno da bismo razvili talente presudne za privlačenje ulagača.

Odgovor je u projektima.

”Mi ne moramo sanjati o megalomanskim projektima. Kod nas su najuspješnije tvrtke srednje veličine, ali one su te koje stvaraju iznimnu dodanu vrijednost. To su tvrtke koje s malim brojem zaposlenika ostvaruju ogroman prihod i profit, a to ukazuje na to da količina zaposlenih nije i garancija uspjeha”, rekao je Ivanda.

Potencijal Hrvatske je neosporan, a uz mnoge druge stvari,  za talente su, ističe Balković važni upravo projekti, odnosno zanimljivi projekti na kojima će ti talenti htjeti raditi.

”Da bi netko poželio doći u Hrvatsku, tu se puno stvari mora poklopiti. Čini se da je najbolji model da ih uvozimo kada oni studiraju, a zemlje koje to pametno rade, rade to tako da otvaraju mogućnosti stranim studentima da dođu studirati kod njih na diplomsku razinu i osiguravaju im poziciju na njihovom tržištu rada nakon završetka studija”, objasnio je Balković iz Hrvatske udruge poslodavaca.

Sustav razmišljanja od kojeg se moramo odmaknuti je i taj da investicije moraju doći izvana. Domaće kompanije žele investirati u tehnologiju, razvoj i znanje, a koje će se dogoditi sukladno poticanju tih investicija kroz sredstva za oporavak i otpornost.

Tako se vraćamo na sustav koji može biti kočnica rastu, ali ga može i pospješiti. Naglasak je potrebno staviti na stvaranje dodane vrijednosti, ubrzanje procesa odluka, istraživanje i razvoj i naravno – ulaganje u ljude.