S predsjednikom Hrvatske odvjetničke komore (HOK) Robertom Travašom razgovarali smo u povodu 32. Dana hrvatskih odvjetnika. Riječ je o godišnjem skupu koji je obradio različite teme, a središnja je bila položaj te profesije danas. Sporno im je, naime, da se odvjetnik može kandidirati za suca Vrhovnog ili Ustavnog suda, ali ne i za suce na nižim sudovima.

Pod nazivom "Status odvjetnika u pravosuđu – hrvatska i komparativna iskustva" u središte je stavljen položaj same profesije u Hrvatskoj. Zašto?
Želimo raspraviti o činjenici da odvjetnik danas na temelju odredbi Zakona o Državnom sudbenom vijeću ne može postati sudac prekršajnog suda, općinskog ili županijskog suda ako nije završio Državnu školu za pravosudne dužnosnike. S druge strane, bez te štole može postati sudac najviših sudova u državi, tj. Vrhovnog suda ili Ustavnog suda. Suprotno tome, pak, sudac može postati odvjetnik bez da se na bilo koji način obrazuje za odvjetnika. Činjenica je da su i sudac i odvjetnik diplomirali na Pravnom fakultetu, te položili pravosudni ispit. Činjenica je da se sudački i odvjetnički poziv razlikuju. Ako je tome tako i ako zbog razlika koje postoje u pozivu odvjetnici moraju pohađati tu školu da bi postali suci, zar ne bi bilo logično da i suci koji žele postati odvjetnici moraju pohađati Odvjetničku akademiju koju je osnovala Hrvatska odvjetnička komora. 

Što Komora predlaže i hoćete li uspjeti riješiti taj problem? 
Postoji više solucija. Kada je već preuzet francuski model, onda bi ga trebalo preuzeti do kraja. U Francuskoj vrijedi i obrnuto načelo, pa tako sudac ne može postati odvjetnik ukoliko nije završio Školu za odvjetnike koja traje dvije godine. Kod nas ne postoji takav uvjet, pa odvjetnička komora razmišlja i o takvom rješenju za koje postoje lako primjenjivi modeli, a primjer je i Austrija. Sve to naravno pod uvjetom ako se bude ustrajalo na postojećem diskriminatornom zakonskom rješenju prema odvjetnicima. Osim toga mislim da bi moguće kandidiranje odvjetnika za suce pridonijelo bržem i učinkovitijem rješavanju sudskih zaostataka jer bi pravosuđe dobilo obrazovan i iskusan kadar koji bi mogao u vrlo kratkom roku rješavati i najteže predmete.

U kakvim prilikama djeluje hrvatska odvjetnička profesija, po mnogima elitna i financijski dobrostojeća? 
Odvjetnici su dio društvenih kretanja u Hrvatskoj, pa tako na jednaki način kao i svi drugi osjećaju posljedice ekonomske krize, odnosno recesije. To znači da se suočavaju s problemima smanjenja posla, poteškoća u naplati svojih honorara, a time i problemima prihoda odvjetničkih ureda, uzdržavanja obitelji, isplata plaća zaposlenicima u odvjetničkim uredima. U Hrvatskoj djeluje oko 4600 odvjetnika koji zapošljavaju oko 1800 odvjetničkih vježbenika, dakle gotovo svaki drugi odvjetnik ima vježbenika kojem svaki mjesec treba isplatiti plaću i druga davanja.  

Je li došlo do rezanja troškova drastičnim  otpuštanjem zaposlenika, naročito vježbenika? 
To se nije dogodilo i možemo ponosno reći da je odvjetništvo jedna od rijetkih profesija koja i dalje zapošljava tako veliki broj mladih, diplomiranih pravnika. Osigurava im obrazovanje ne samo za odvjetničku profesiju, već i za eventualno zaposlenje u tijelima državne uprave, pravosuđu, državnom odvjetništvu, bankama, osiguravajućim društvima i drugim pravnim osobama. Svi oni na taj način dobivaju u većini slučajeva vrhunske stručnjake u koje nisu uložili ništa, a troškove poslijediplomskog obrazovanja snose odvjetnici i HOK.  Taj naš napor društvo na žalost još do danas nije prepoznalo, iako to obrazovanje košta naše članstvo oko 1,6 milijuna kuna godišnje, a HOK se financira isključivo od članarina i upisnina. Ne prima nikakva sredstva od državnog proračuna ili proračuna lokalne samouprave, kao ni od jedne domaće ili inozemne,  fizičke ili pravne osobe ili organizacije. Osim plaća dvadesetak stalno zaposlenih u HOK-u, sve druge funkcije su volonterske.  S druge strane, država u Programu o cjeloživotnom i stručnom obrazovanju nastoji potaknuti cjeloživotno i stručno obrazovanje, a u ostvarenju tog cilja takvom se obrazovanju ne bi smjela nametati porezna ili druga opterećenja.

Jeste li osjetili udar konkurencije stranih ureda kojima je ulaskom Hrvatske u EU otvoreno hrvatsko tržište? 
Ulaskom u EU za hrvatsko odvjetništvo ništa se bitno nije promijenilo. Ono je kroz cijelu svoju povijest bilo dio europskog odvjetništva, a hrvatski odvjetnici ne boje se strane konkurencije. Uostalom, do danas je samo desetak odvjetnika iz zemalja članica EU izrazilo želju da u ovdje otvore odvjetnički ured na stalnoj osnovi i djeluju pod profesionalnim nazivom svoje matične zemlje. Dakle, takvi odvjetnici ne mogu djelovati pod profesionalnim nazivom "odvjetnik", nemaju pravo pristupa sudu, osim uz pratnju domaćeg odvjetnika, a mogu davati samo pravne savjete iz prava svoje matične države, prava EU, međunarodnog prava, pa čak i hrvatskog prava. Identična situacija je i u svim zemljama EU. 

Koliko je odvjetničkih ureda zatvoreno u posljednje vrijeme?  
Činjenica je da je broj odvjetnika sve veći i da se u Imenik odvjetnika upisuje više osoba nego što se briše. Tako je npr. od 2012. pa do ožujka 2014. u Imenik odvjetnika upisano 585 osoba, a brisane su 283 osobe. Netko bi iz toga mogao zaključiti da se radi o vrlo probitačnoj profesiji, unatoč krizi, no na žalost nije tako. Od tih novoupisanih 585 osoba najveći dio otpada na odvjetničke vježbenike, i to iz jednostavnog razloga jer ti mladi odvjetnici, dakle osobe s visokoškolskim obrazovanjem, položenim pravosudnim ispitom i najmanje trogodišnjom praksom u odvjetničkom uredu, nisu u mogućnosti naći zaposlenje niti u državnoj službi, a ni u privatnim kompanijama. Dakle, prisiljeni su svoju priliku tražiti u odvjetništvu, što je u današnjim uvjetima poslovanja vrlo teško, ali svi oni imaju dovoljno hrabrosti da prihvate taj rizik. Nažalost, neki neće uspjeti i to je šteta za samo društvo. Izgleda da su sve proklamacije o potrebi zapošljavanja mladih, stručnih i obrazovanih zaista proklamacije, a ne i stvarni život. To potvrđuje i broj brisanih odvjetnika iz Imenika odvjetnika. Doduše, moramo priznati da su neki od brisanih odvjetnika otišli u zasluženu mirovinu, ali to je vrlo mali broj. Velika većina brisanih odvjetnika su mladi odvjetnici koji nisu imali dovoljno prihoda za podmirenje svih obveza, a dugovi su se gomilali, te su jednostavno morali prekinuti svoju odvjetničku praksu. 

To potvrđuje i priče da je upravo nelikvidnost i nemogućnost naplate pokopala na desetke odvjetničkih kancelarija koje su  bile prisiljene staviti ključ u bravu. 
Kriza je, na žalost, sveobuhvatna, pa ni odvjetnička profesija nije isključena iz problema koji su nastali. Naravno, da su neki odvjetnički uredi upravo radi takvog stanja morali prestati s radom, ali većina odvjetničkih ureda je uz ogromne napore i trošenje ušteda iz boljih vremena ipak uspjela opstati. Objektivna situacija je da su stranke sve siromašnije i da zaista postoji problem naplate odvjetničkog honorara. No, taj problem ne postoji samo u odnosu na fizičke i pravne osobe, nego i na naplatu  obrana po službenoj dužnosti i besplatnog zastupanja po odredbama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći. Dakle, ni država ne može plaćati naknade za besplatno zastupanje i za obrane po službenoj dužnosti, iako su te naknade znatno niže i iznose svega 30 posto nagrade u odnosu na redovnu tarifu. Kolege čekaju i po više od godine dana da im se isplati naknada, a u isto vrijeme i unatoč obećanjima i razgovorima koji traju više od godine dana još im nije omogućen prijeboj tih dospjelih potraživanja od države s dospjelim poreznim dugom. Odvjetnici u tom slučaju ne bi bili posebno privilegirani jer i druge osobe već imaju pravo prijeboja takvih dospjelih potraživanja prema državi s njihovim dospjelim poreznim dugom.

Koji su glavni izazovi za ovu profesiju, te koliki je stvarni utjecaj iskusnih odvjetnika tijekom izrade zakonskih rješenja? Koliki je utjecaj iskusnih odvjetnika u izradi zakonskih rješenja? Dojam je da je premali iako je ministar pravosuđa Miljenić bivši kolega. 
Odvjetništvo je profesija koja je uvijek bila podložna izazovima iz raznih razloga. No, danas su naši najveći izazovi u čestim promjenama zakona, donošenjima zakona koji su u suprotnosti il nesuglasju s drugim zakonima. Sve te  nelogičnosti odvjetnici za svoje stranke moraju rješavati pred sudovima i upravnim tijelima. Odvjetnici odnosno HOK, kao naša profesionalna udruga koja je osnovana  Zakonom o odvjetništvu, i regulator profesije želi i svim silama nastoji sudjelovati u procesu donošenja zakona. Činjenica je da Komora od Ministarstva pravosuđa dobiva prijedloge nacrta Zakona na mišljenje, ali samo onih zakona koji su u nadležnosti tog Ministarstva. No, također, na žalost moram istaknuti da te prijedloge dobivamo s velikim zakašnjenjem i sa zahtjevom da se o njima očitujemo u roku od par dana. 

Zaslužuje li suradnja s ministrom Miljenićem pohvale? 
Zahvaljujući angažmanu ministra pravosuđa ta se situacija ipak popravlja i načelno smo zadovoljni, no nadamo se unapređenju, ponajprije zbog građana. O zakonima se mora raspravljati ozbiljno i dugotrajno. Ostala ministarstva, pak, ne dostavljaju prijedloge nacrta zakona HOK-u. Tako se nismo mogli očitovati o Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, ali i o nekim drugim zakonima koji su važni za funkcioniranje pravne države, ali i za prava i obveze koji ti zakoni nameću odvjetnicima. Što se tiče Miljenića, on je sada ministar pravosuđa i ima puno veći djelokrug odgovornosti i zaduženja, a to što je bio odvjetnik nama ni u kojem slučaju ne pomaže, osim što vrlo dobro razumije ustavni položaj odvjetništva i nužnost neovisnosti i samostalnosti odvjetništva, sve zato što prava stranaka može braniti i ostvarivati samo neovisan odvjetnik. 

Kojim je pravnicima danas složeniji posao i zašto, odvjetnicima koji su na tržištu, sudačkim i tužiteljskim dužnosnicima ili korporativnim pravnicima? 
Mislim da je obavljanje posla svima jednako teško i složeno. Možda je odvjetnicima nešto teže, jer osim onih koji su strogo specijalizirani, a tih je vrlo malo, moraju poznavati sve grane prava, a kao što sam već rekao, promjene su česte, a ponekad i nerazumljive. Hrvatsko tržište je malo za uske specijalizacije i teško se opstaje samo s nekom vrlo uskom specijalizacijom kao što je to moguće u razvijenim zemljama i na većim tržištima naših usluga. Ni sucima nije nimalo lakše jer oni moraju suditi u konkretnim predmetima primjenjujući silne izmjene i dopune zakona, a što je veliki napor. Jednako je tako i s državnim odvjetnicima, pa i korporativnim pravnicima. Možda je ovim zadnjima nešto lakše jer mi je poznato da u velikim korporacijama, bankama i osiguravajućim društvima pravnici rade  samo na pojedinim granama prava. Općenito, bavljenje pravom u našoj državi, bez obzira o kome se radi, nije nimalo lako ni jednostavno. Kod toga su odvjetnici odgovorni svojoj stranci za stručno obavljenu uslugu i najbolju moguću zaštitu i ostvarenje njihovih prava.