Neovisno o daljnjem razvoju priče o afričkoj svinjskoj kugi, poljoprivreda će, prema svemu sudeći, biti važna tema za političke takmace u predstojećoj (pred)izbornoj kampanji. Osim što je odavno bremenita problemima koji se odražavaju u raznim pokazateljima – od domaće proizvodnje do uvoza, važnost vlastite proizvodnje hrane posljednjih su godina dodatno potencirali i globalni poremećaji opskrbnih lanaca, ali i učestalija propitivanja kvalitete hrane.

I posljednja objava statističkih podataka vezanih uz taj sektor – konkretno, uz mlijeko – na tragu je nimalo svijetlih tonova. Prema DZS-ovim podacima, u prvih deset mjeseci ove godine prikupljeno je 318,5 tisuća tona kravljeg mlijeka, što je u odnosu na isto lanjsko razdoblje smanjenje za 7 posto, a u odnosu na količine prikupljene prije pet godina za 17 posto. Mlijeka za piće proizvedeno je 177,5 tisuća tona ili osam posto manje nego do kraja lanjskog listopada.

Pita li se Zorana Kovića, čelnika najdugovječnije mliječne industrije u Hrvatskoj, Dukata, “već iduće godine mogao bi se zaustaviti dugogodišnji pad primarne proizvodnje mlijeka. ali to podrazumijeva zajedničke napore svih u mljekarskom sektoru”. Dukat je ove godine, kaže, nastavio poticati proizvodnju mlijeka na svom otkupnom području.

“Novi program subvencionirane nabave tisuću junica za kooperante već pokazuje rezultate, kao i nastavak ulaganja kompanije u povećanje otkupne cijene mlijeka. To se ogleda u činjenici da je otkupna cijena mlijeka u Hrvatskoj u ovoj godini bila znatno viša od prosjeka zemalja EU”, ističe.

Sa strane resornog ministarstva, pak, kao jedan od važnijih iskoraka koji može pozitivno utjecati na sektor primarne proizvodnje mlijeka navodi nacrt Programa razvoja sektora mljekarstva u RH do 2030. kojim se predlažu mjere ulaganja u proizvodnju s ciljem da ona dosegne 600 milijuna kilograma mlijeka godišnje.

Pogled u desetljetni retrovizor u slučaju Hrvatske pokazuje, međutim, nepovoljna kretanja, i to ne samo kod mlijeka već i niza drugih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Niz brojki koje to potvrđuju pruža i znanstveni rad o ekonomskim učincima relokalizacije lanca opskrbe hranom na hrvatsko gospodarstvo, koji je troje autora – Davor Mikulić i Željko Lovrinčević sa zagrebačkog Ekonomskog instituta te Damira Keček sa Sveučilišta Sjever – nedavno objavilo u Springerovu časopisu Agricultural and Food Economics.

Izdaci za domaće prehrambene proizvode imaju značajno veće ekonomske učinke u Hrvatskoj od izdataka za uvoznu hranu/D. Špehar/PIXSELL

Među ostalim, istraživačka trojka u njemu zaključuje da bi supstitucija uvoza i relokalizacija pozitivno utjecala i na javne financije. Da se domaćom proizvodnjom zamijeni samo 10 posto uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, to bi prema njihovim izračunima povećalo hrvatski BDP za više od 0,3 posto. Učinci na zaposlenost bili bi još veći budući da je intenzitet rada u prehrambenom i poljoprivrednom sektoru visok, ističu.

Kad je riječ o brojčanim pokazateljima, prema metodologiji svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) u razdoblju 2010.-2020. domaća proizvodnja mlijeka pala je sa 785 na 612 tisuća tona, a u isto vrijeme uvoz je povećan sa 176 na 421. Time je udio uvoza u ukupnoj domaćoj ponudi (ne računajući izvoz i reizvoz) porastao sa 18,3 na 40,8 posto. Od 2020. slika se, prema svemu sudeći, dodatno pogoršala.

Nepovoljno i s mesom
Podjednako nepovoljno izgledaju i desetljetni ishodi kod svinjskog mesa, gdje je domaća proizvodnja sa 121 tisuću tona u 2010. pala na 110 tisuća tona 2020., dok se uvoz gotovo udvostručio (sa 66 na 129 tisuća tona) te je njegov udjel s 35 posto dosegnuo 54 posto. Proizvodnja šećera, pak, pala je sa 247 na 151 tisuću tona, dok je uvoz povećan sa 53 na 141 tisuću, što je za rezultat imalo povećanje udjela u ukupnoj ponudi sa 17,7 na 48,3 posto.

Ta mjera udjela uvoza povećana je i kad je riječ o jabukama, krumpiru, jajima, dok je svojevrsna iznimka perad, gdje je proizvodnja povećana daleko snažnije nego uvoz.

U uvodu spomenutog znanstvenog članka autori naglašavaju kako se nekad prevladavajuća paradigma apsolutne superiornosti slobodne trgovine na globalnom tržištu hrane mijenja u korist ponovne lokalizacije nakon što su najprije pandemijom Covid-19, a potom i ratom u Ukrajini te pratećim poremećajem na globalnom tržištu hrane razotkrivene ranjivosti.

Relokalizacija proizvodnje hrane, usto, mogla bi imati pozitivan učinak na okoliš, javno zdravlje i održivi lokalni razvoj, kažu. Sve u svemu, u svom istraživanju utvrdili su da izdaci za domaće prehrambene proizvode imaju značajno veće ekonomske učinke u Hrvatskoj od izdataka za uvoznu hranu.

Poljoprivredno-prehrambena industrija, inače, jedan je od najvažnijih gospodarskih sektora u Hrvatskoj o čemu svjedoče i udjeli u bruto dodanoj vrijednosti (BDV) i zaposlenosti. Doduše, u razdoblju 2010. do 2021. udio ove industrije u BDV-u Hrvatske pao je sa 7,4 na 5,7 posto. Gospodarska aktivnost u poljoprivredi u tom razdoblju bilježi prosječnu godišnju negativnu stopu rasta od 1,6 posto, ističe se u analizi.

Isto tako, navodi se da je realni BDV prehrambene industrije rastao do 2019., ali je u 2020. zabilježen nagli pad, čime se realni BDV vratio na razinu iz 2010. godine. U pogledu zaposlenosti na poljoprivredno-prehrambeni sektor otpada oko 8 posto radnih mjesta.

Nužna podrška Vlade
Hoćemo li već dogodine svjedočiti zaokretu višegodišnjeg nepovoljnog trenda kretanja domaće proizvodnje mlijeka, što Ković smatra ostvarivim, pokazat će vrijeme. No, uz širok spektar ulaganja mliječne industrije, on kaže i kako je za zadržavanje njezine konkurentnosti na domaćem i inozemnim tržištima nužna i podrška Vlade. Tu podršku vidi u dva smjera: osiguravanjem cijene energenata na razini onih kod europskih konkurenata i smanjenjem stope PDV-a (najviše u EU) na mliječne proizvode i sireve.