Goran Šaravanja glavni je ekonomist Ine, tvrtke oko koje se ovih dana vodi borba između mađarske i hrvatske vlade. Komentiranje svih događanja u Ini prepušta drugima, fokusirajući se na praćenje globalnih, regionalnih i nacionalnih ekonomskih kretanja, praćenje trendova u energetskom sektoru, s naglaskom na naftnu industriju.

Ina je, prema njegovim riječima, previše važna za hrvatsko gospodarstvo te bi bez nje ionako veliki pad hrvatskog BDP-a u posljednje tri godine bio i veći. Unatoč svim događanjima vezanim uz Inu, najavljuje nastavak modernizacije rafinerija, oko kojih se lome koplja između hrvatskih i mađarskih suvlasnika. 

Coca-Cola se nedavno pohvalila kako značajno utječe na hrvatsko gospodarstvo. Može li se na isti način izračunati i Inin utjecaj?

Naravno da može. Pad BDP-a od 2009. do 2012. bio bi gotovo jedan postotni poen veći da nema Ine, odnosno bio bi bliže 13 posto nego 12 posto, za koliko se BDP smanjio otkako je nastupila kriza. Iz toga se vidi koliko je Ina važna kompanija. Pogotovo kada vidite da je naša dodana vrijednost 2008. bila 1,6 posto BDP-a, a 2012., dakle u okviru kriznih godina, narasla je na 2,6 posto. Pritom je važno naglasiti da izračun doprinosa BDP-u isključuje sve aktivnosti Ine izvan granica Hrvatske, poput onih u Siriji ili Egiptu. Iako se znaju čuti i suprotne tvrdnje, inozemne aktivnosti u pojedinoj godini pridonose BDP-u zemalja u kojima naša kompanija posluje. Nadalje, Ina je među vodećim izvoznicima u zemlji, a u prvih šest mjeseci ove godine zabilježili smo znatan rast na našim ključnim izvoznim tržištima. Tako smo u Sloveniji utrostručili prodaju, dok smo u BiH zabilježili stabilan rast od pet posto.

Kako onda objašnjavate rast prihoda Ine uz istodobni pad potražnje?

Rast prihoda ponajprije je rezultat kontinuirana rada na našem dugoročnom cilju, a to je stabilna i uspješna kompanija koja snažno podupire hrvatsko gospodarstvo. Inini prihodi od prodaje porasli su gotovo dvostruko u posljednjih 10 godina, s nešto više od 15 milijardi kuna 2003. na gotovo 30 milijardi potkraj 2012., a i ostali naši rezultati dovoljno govore o tome kako i dalje uspješno manevriramo kroz izazove.

No, treba imati na umu i negativne faktore. Stoga smo se fokusirali na nekoliko područja: izvoz, optimizaciju, investicije i smanjenje zaduženosti. Proteklih smo godina vrlo intenzivno radili na jačanju naše veleprodajne pozicije na okolnim tržištima te zabilježili prilično dobre rezultate i na tržištu BiH i na slovenskom. Usmjerili smo se na snažno optimiziranje našeg poslovanja s ciljem povećanja učinkovitosti i konkurentnosti, istodobno intenzivno investirajući u sve segmente našeg poslovanja.  Važno je istaknuti je da je omjer duga i kapitala pao s opasnih 44 posto potkraj 2010. na 26 posto u prvoj polovici ove godine.   

Koji su Inini odgovori na pad potražnje?

Potražnja je samo jedan od faktora, iako moram spomenuti da se domaća potrošnja naftnih derivata smanjila za oko 30 posto u usporedbi s razinom iz 2003., odnosno za 13 posto u usporedbi sa 2008. godinom. Ina je već odgovorila na to programom optimizacije poslovanja. Smanjili smo operativne troškove i povećali prihode za ukupno 2,2 milijarde kuna, što se automatski prenijelo na dodanu vrijednost.

Ina je iskoristila tržišne prilike kako bi zaustavila i stabilizirala te potom i povećala svoj tržišni udio u Hrvatskoj, a isto smo uspjeli postići i u regiji. Ulaganja su nužna za opstanak na tržištu. Nijedna naftna kompanija na svijetu ne može egzistirati ako ne ulaže, prije svega u pronalaženje novih rezervi ugljikovodika. Stoga su i naša najvažnija ulaganja upravo u istraživanje i proizvodnju, gdje imamo puno projekata, i to uglavnom u Hrvatskoj. Samo prošle godine 94 posto naših ulaganja bilo je usmjereno u Hrvatsku, od čega je najveći dio otišao upravo u istraživanje i proizvodnju.

Od ukupno 1,3 milijarde kuna uloženih u 2012. oko 60 posto usmjereno je u ovaj segment. I u prvoj polovici ove godine ulaganja su bila značajna: ukupno je uloženo 500 milijuna kuna, što je rast od 23 posto na godišnjoj razini, potaknut ubrzanim aktivnostima u svim segmentima poslovanja. Ponovno je segment istraživanja i proizvodnje imao najveći udio uloženih sredstava, više od 360 milijuna kuna.

Europske su rafinerije pod snažnim pritiskom konkurencije u azijskim zemljama, koje mnogo ulažu u modernizaciju. Ima li šanse za europske rafinerije i što je s modernizacijom hrvatskih?

Europski rafinerijski sektor suočava se s više strukturnih trendova. Kad pogledamo da se čak 15 europskih rafinerija zatvorilo u proteklih pet godina, jasno nam je koliko je situacija ozbiljna, a taj se trend nastavlja. Činimo sve da u rafinerijama prilikom osuvremenjivanja pogona implementiramo najbolju dostupnu tehnologiju kako bismo bili konkurentniji. Ina je u posljednjih nekoliko godina u razvoj svog rafinerijskog sustava uložila više od pet milijardi kuna, što pokazuje koliko nam je bitno rafinerijsko poslovanje. Tako će postrojenje za obradu teških ostataka koje treba biti sagrađeno u riječkoj rafineriji idućih godina tu rafineriju učiniti jednom od najmodernijih u regiji te uvelike povećati njezinu učinkovitost. Riječ je o projektu od gotovo 400 milijuna eura.

U širem kontekstu, naša kompanija treba se usredotočiti na osiguranje dovoljnih količina goriva za svoje potrošače. Stvar je jednostavna: proizvodiš sukladno potrebama tržišta. Kad ne bi bilo tako, stvarali bi se gubici. Nismo izolirani od nepovoljnih vanjskih trendova, optimalna razina prerade u rafinerijama ipak u konačnici ovisi o potražnji na tržištu, a ona već nekoliko godina pada zbog recesije.

Kakve trendove možemo očekivati u naftnoj industriji?

Najveći rast potražnje očekujem u Aziji, ali za svijet općenito u srednjem roku od pet godina ne očekujem izražen rast potražnje. Najveća promjena u naftnoj industriji snažan je rast proizvodnje nafte iz nekonvencionalnih izvora u SAD-u. Govoreći o Hrvatskoj, sigurno će i nova zakonska regulativa donijeti promjenu. Dat ću i primjer. Imamo projekte i investicije koje su završene, ali se za pokretanje proizvodnje čekaju dozvole.

Već bismo sada mogli pokrenuti proizvodnju na nekoliko bušotina, čime bi se povećala proizvodnja nafte i plina za više od 1300 ekvivalentnih barela nafte na dan, što je oko pet posto trenutne proizvodnje nafte i plina na kopnu, a kad bismo usto u proizvodnju mogli pustili i nedavno otkrivena polja, proizvodnja bi se povećala za oko 3000 ekvivalentnih barela nafte na dan, što je 14 posto trenutne proizvodnje na kopnu. Ta bi dodatna proizvodnja državi i lokalnim zajednicama donijela prihode od oko 14 milijuna kuna mjesečno.

Daleko smo od izvoza plina

Može li Hrvatska postati izvoznica plina, kao što to mnogi tvrde, spominjući i velike količine nafte?

Ako se referirate na nedavne medijske napise o rezervama nafte i plina u podmorju Jadrana, svakako bih bio sretan da je to točno. Hrvatska u ovom trenutku uvozi oko trećine potrebnih količina plina i čak 85 posto nafte kako bi zadovoljila potrebe svojih potrošača. Dakle, u ovom trenutku daleko smo od toga da postanemo izvoznik plina. Kako smo vidjeli po medijima, natječaj za koncesije koji je najavljen bit će raspisan najranije sljedeće godine. Riječ je o projektima koji uistinu traju nekoliko godina, tako da ćemo se eventualnim količinama moći veseliti tek potkraj ovog desetljeća.