Kraj prošle godine hrvatska je poljoprivreda dočekala s gotovo svim negativnim pokazateljima što samo još jednom dokazuje da provodimo višegodišnje pogrešne poljoprivredne politike koje nemaju neki značajan učinak.

Uvoz hrane i posebno deficit razmjene sa svijetom došao je ili premašio dva milijarde eura, vrijednost proizvodnje pala je na 2,83 milijarde eura, što je za nekih oko 250 milijuna eura manje nego prije dvije godine, dok je poljoprivredna produktivnost, prema podacima Eurostata, objavljenim krajem godine, pala u 2024. za čak oko 12 posto.

Stručnjaci se slažu da je bez povećanja konkurentnosti značajnim ulaganjima u suvremene tehnologije, snažnim financiranjem kombinacijom javnog i privatnog novca u sustave navodnjavanja i logističke kapacitete te bez značajnog povećanja produktivnosti hrvatska poljoprivreda osuđena na stalno zaostajanje za europskim konkurentima.

Nismo najgori, ali…
Zato pitanje podizanja produktivnosti sad postaje još važnije. No, čini se da je baš produktivnost, pored niza drugih problema, postala rak-rana domaćeg agrara, posebice kod malih poljoprivrednika koji imaju usitnjene površine, malu proizvodnju i neorganiziran stihijski nastup na tržištu.

Prema prvim podacima koje je krajem godine objavio Eurostat, procjenjuje se da je 2024. indeks poljoprivredne produktivnosti rada u Europskoj uniji porastao u odnosu na prethodnu godinu za 1,6 posto. Produktivnost rada u poljoprivredi porasla je u 13 zemalja EU, a najveća stopa porasta bila je u Latviji (za 46,9).

Slijede je Luksemburg (za 27,1) i Švedska (za 22,5 posto). Nasuprot tome, u 14 zemalja EU bile su niže razine. Najveće stope pada zabilježene su u Rumunjskoj (pad za 16,8), Mađarskoj (za 15,5) i Poljskoj (za 12,5 posto). Mi smo tik iza Poljske, s padom od oko 12 posto.

Poljoprivredna stručnjakinja Zvjezdana Blažić godinama upozorava kako je niska produktivnosti hrvatske poljoprivrede ključni problem koji moramo početi rješavati i gledati u kojim smo proizvodnjama dobri, gdje možemo napredovati, a u kojim proizvodnjama nemamo šanse da se nosimo sa jakom svjetskom konkurencijom.

“Poljoprivredna produktivnost i učinkovitost u središtu su mnogih rasprava, politika i mjera koje se tiču ​​poljoprivrednog sektora. Konkurentnost i produktivnost usko su povezane: veća produktivnost može dovesti do veće konkurentnosti jer se iz iste količine resursa proizvodi više. To znači da je, uz jednake uvjete, trošak proizvodnje po jedinici outputa niži, a marže po jedinici outputa veće.

Produktivnost je nužan preduvjet konkurentnosti, ali ne i dovoljan uvjet. Poboljšanje učinkovitosti poljoprivrednog sektora, prelazak na inovativne razvojne pristupe povećanju konkurentnosti domaće poljoprivrede u suvremenim uvjetima moguće je samo ako se poveća produktivnost rada. Ova zadaća danas je aktualnija nego ikada, budući da glavni čimbenik proizvodnje – rad (radni resursi) ima stalni trend pada”, kaže Blažić.

Poznato je kako je pozitivan utjecaj i glavni čimbenik rasta godišnje produktivnosti rada povećanje prosječnog učinka radnika zbog povećanja prinosa i tehničke opremljenosti, a to treba istaknuti kao strateški važan smjer povećanja produktivnosti. Optimizacija broja zaposlenih te povećanje njihovog učinka također djeluje kao čimbenik daljnjeg povećanja produktivnosti rada.

Strah zbog Mercosura
Blažić ističe kako su danas daleko jače europske poljoprivredne velesile, poput Francuske, u strahu od slabije konkurentnosti u poljoprivredi nakon potpisivanja sporazuma o slobodnoj trgovini sa južnoameričkim trgovinskim blokom Mercosur.

“Kada u Europu počni pristizati poljoprivredni proizvodi iz Brazila, Argentine, Urugvaja i Paragvaja koji imaju plantaže veće i od nekih država članica EU i uz vrlo niske plaće južnoameričkih radnika na tim ogromnim imanjima, europski, a posebno vrlo slabi hrvatski poljoprivrednici, nemaju nikakve šanse”, dodaje.

Nakon što su političkom voljom otvorena vrata poljoprivrednoj velesili Ukrajini, čak i Francuskoj, Italiji ili i Poljskoj koje su jake poljoprivredne EU zemlje, sporazum Mercosur za njihove poljoprivrednike čini se u najmanju ruku izuzetno loš, pa čak i fatalan. Bit će tu još prilagodbi i postepenog popuštanja carina na poljoprivredne robe i vrlo visokih zahtjeva za poštovanje europskih standarda kvalitete, ali sve to je kratkoročno.

Europski poljoprivrednici već nekoliko godina oštro kritiziraju trgovinski sporazum između Europske unije i trgovinskog bloka južnoameričkih država Mercosur o slobodnoj trgovini. Tvrde da taj sporazum opasno prijeti njihovu sektoru zbog čega ga osporavaju.

U toj borbi su im se pridružili i domaći poljoprivrednici iz Hrvatske poljoprivredne komore koji su podržali zajednički stav udruženja EU poljoprivrednika Copa Cogeca. Na sve promjene koje se događaju u svijetu, hrvatska bi poljoprivreda trebala brže reagirati. Odnosno, treba se za njih pripremiti što je brže moguće.

“Nemojmo se lagati, što stalno činimo, poljoprivredni pokazatelji su nam loši. Mi ne napredujemo da bismo sustizali ostale EU zemlje, a kamoli se borili na globalnom tržištu s poljoprivrednim velesilama”, kaže Blažić. Prema EK agrodata indicatoru, produktivnost radne snage mjerene GVA/AWU (Anual work unit) – pokazuje kako je prosjek EU 27 u 2024. godini bio 31.029 eura.

Hrvatska je na 25. mjestu sa 9102 EUR/AWU, što je samo 29,3 posto prosjeka EU. Nižu produktivnost imaju samo Rumunjska i Malta. Konzultantica Blažić kaže da je posebno zanimljivo vidjeti kako stoje zemlje iz kojih najviše uvozimo poljoprivredne proizvode.

Naime, Njemačka ima 69.869 eura/awu (7,6 puta više od RH produktivnosti u poljoprivredi), Italija (46.776 eura/awu) pet puta više od RH. Nizozemska 100.370. (11 puta) Bliže našim podacima su Poljska, Slovenija, Mađarska, ali su vidljivo bolji. Posebno ističe da je zabrinjavajući podatak o rastu produktivnosti u razdoblju od 2019. do 2024.

“Hrvatska je ostvarila rast samo 1,6 posto, isto kao i Nizozemska s daleko većom bazom tako da joj je daljnji rasti sigurno teže ostvariti, nego u zemlji gdje je produktivnost vrlo niska. Istovremeno, u EU27 produktivnost raste 4,5 posto. Snažnije od prosjeka raste produktivnost u Švedskoj, Italiji, Irskoj, Španjolskoj, Poljskoj”, kaže Blažić.

Dodaje kako nas još više mora zabrinuti podatak o ukupnom faktoru produktivnosti, koji pokazuje da Hrvatska u tom indikatoru nije napredovala gotovo uopće u odnosu na 2010. godinu. Zapravo smo pali 0,1 posto. Istovremeno je prosjek EU rastao 10 posto, dok je Poljska rasla 30 posto, Mađarska 23 posto, Slovačka 8 posto, Slovenija jedan posto. Sve to nam govori da naša poljoprivreda stagnira, dok svi ostali rastu više ili manje dinamično.

Osim indikatora produktivnosti po jedinici rada, možda su još značajniji za produktivnost poljoprivrede prinosi po površini, pri čemu veći prinos odgovara većoj produktivnosti. Veći prinos može biti pokazatelj poboljšane prakse gnojidbe (upotreba boljeg gnojiva i/ili učinkovitije primjene), upotrebe zaštitnih sredstava, navodnjavanja, korištenja bolje obrazovane radne snage ili učinkovitijeg korištenje kapitala. No, postoje čimbenici koji su izvan kontrole poljoprivrednika, kao što su uvjeti tla, a sve češće i ekstremni vremenski uvjeti.

Bez pomaka od ulaska u EU
U hrvatskoj poljoprivredi prinosi se jako razlikuju po pojedinim vrstama proizvodnje. U proizvodnji žitarica i uljarica prosječni prinosi RH su na razini prosjeka EU, pa i nešto veći od prosjeka u petogodišnjem razdoblju. Kod kukuruza smo, primjerice, imali godina gdje su nam prinosi bili i značajno viši od prosjeka EU. Kad se uspoređujemo s najbolje ostvarenim prinosima pojedinih zemalja, onda smo se samo u rijetkim godinama i rijetkim kulturama približili najboljim prinosima.

No, kada se promatraju prinosi koje ostvaruju naši najkvalitetniji proizvođači, onda možemo vidjeti da oni postižu rezultate na razini najboljih EU poljoprivrednih praksi. Kod prinosa u proizvodnji voća i povrća značajno zaostajemo za EU prosjekom, a još je gora situacija u stočarskoj proizvodnji, posebice proizvodnji mlijeka koja se drastično urušava.

Kada analiziramo strukturu naše poljoprivredne proizvodnje od ulaska u EU do danas, ta struktura nije se bitno poboljšala. U strukturi vrijednosti poljoprivredne proizvodnje, pada vrijednost žitarica, ali snažno raste udio proizvodnje industrijskog bilja, osobito uljarica i soje, te krmnog bilja.

Hrvatska je danas značajan proizvođač soje na razini EU (posljednjih godina na 5. mjestu među državama članicama, s udjelom u EU oko 9,2%), ali značajno pada proizvodnja šećerne repe. Raste udio proizvodnje povrća, a značajno pada udio proizvodnje voća. Pada udio proizvodnje vina, a raste udio proizvodnje maslinova ulja. I tako dalje…