Dva zakona izravno se dotiču egzistencije 322 tisuće blokiranih građana: Ovršni zakon i Zakon o stečaju potrošača. Donošenje novog Ovršnog zakona utjecat će najviše na nove ovršne postupke, no barem bi dijelom trebalo i na troškove ovrha koje su već u tijeku, dok bi jedan od mehanizama za rješavanje problema blokiranih koji su već u dubokom glibu trebao biti osobni bankrot.

Novi Ovršni zakon Vladi očito nije prioritet jer ni konstantni pritisci javnosti ne uspijevaju ubrzati postupak, dok se dug blokiranih “kvasa”, ali ni s osobnim bankrotom situacija nije ništa bolja. O njoj najviše govori činjenica da u Hrvatskoj trenutačno postoje samo dva(!) stečajna povjerenika za osobni bankrot.

Zašto ih nema više

Nije ih, doduše, ni u “zenitu” bilo puno više, tek šestorica, no dvojica na “potencijal” od 322 tisuće blokiranih sramotna su statistika za Vladu i ministra pravosuđa koji proklamira moto “brže, bolje i modernije” u vođenju postupaka prisilne naplate. Osječanka Tihana Varkonji predala je zahtjev za otvaranje osobnog stečaja u rujnu prošle godine i otad čeka stečajnog “Godota”, nazivajući svako malo odjel za ovrhe na zagrebačkom Općinskom sudu s kojega, kako su joj rekli, treba doći.

– Apsurdno je, ne mogu ni bankrotirati! – umorna je već od poziva i obilazaka suda T. Varkonji.

Informaciju o tome da su preostala samo dva stečajna povjerenika za bankrot građana saznali smo neslužbeno jer su, 30 dana nakon upita Ministarstvu pravosuđa na tu temu, jučer odvratili da još – prikupljaju podatke. Što bi tek bilo da ih je tisuću?! Objašnjenje smo zatražili i od Vlade, kao i načelnu strategiju vezanu uz Ovršni zakon i osobni bankrot, no odgovor nije stigao. Na pitanje zašto ih nema više, jedan od dva stečajna povjerenika za osobni bankrot Stjepan Rakarec otvoreno kaže da su nagrade za taj posao simbolične – iznose 2000 kn bruto godišnje, a ako se stečaj samo otvori i zatvori, isplatu mogu tražiti od suda tek godinu dana nakon zaključenja postupka. Ako bankrotirani ima imovine ili primanja pa stečaj traje, sud ga poziva na uplatu predujma prije donošenja rješenja o otvaranju stečaja, a ne uplati li, takav prijedlog za otvaranjem stečaja mora odbaciti. Zato nitko od stečajnih upravitelja ne hrli preuzeti taj, često i psihološki mučan posao. Da želi, Vlada bi i to mogla riješiti. Jedan od mehanizama kojima bi ih se moglo potaknuti bila bi, recimo, uredba kojom bi se, kao uvjet za vođenje stečajeva pravnih osoba koji su im puno lukrativniji, mogao odrediti određen broj osobnih bankrota koje bi trebali preuzeti.

Nadzor najviše tri godine

Osobni bankrot ima i dublje probleme. – Zakon o stečaju potrošača u nekim je dijelovima nedorečen; omogućava da se pokretanjem bankrota prekida naplata alimentacije ovrhom. Ne regulira ni što bi se trebalo događati s kamatom tijekom petogodišnjeg stečaja – precizira Rakarec. Jedan od dva stečajna “Mohikanca” kaže da je veliki problem i to što potrošači nisu dovoljno informirani o bankrotu pa propuštaju bitne rokove, jer im se dostavljaju rješenja o otvaranju stečaja, ali ne i pozivi na sudske radnje. Navodno se radi i na izmjenama zakona, no pitanje je koliko su u to uključeni i vjerovnici i potrošači. Tajnik Blokiranih Mario Strinavić upozorava da se zakon ne smije mijenjati tako da bude još jedna velika ovrha.

– Treba stvoriti zakonski okvir, svojevrsnu predstečajnu nagodbu za fizičke osobe u kojoj bi se utvrdio stvarni dug, glavnica i troškovi koji bi se dijelili proporcionalno broju vjerovnika i visini tražbina. Rezultat bi bilo umanjenje tražbina za određeni postotak kao i kod pravnih osoba – kaže Strinavić. Kod zatvaranja stečaja nadzor ne bi smio biti duži od tri godine.

– Treba osigurati dovoljno stečajnih povjerenika i ako se ne mogu naplatiti iz stečajne mase, sredstva za njihov rad trebala bi se osigurati iz proračuna – poručuje Strinavić.