Razgovarao: Josip Jagić

Prošlog tjedna završeni Svjetski ekonomski forum u Davosu nije dao previše odgovora na pitanja kuda dalje nakon kraja ekonomske krize u Europi, koju su mnogi tako lako otpisali. Iz fokusa rasprava nestale su Grčka i Španjolska, a umjesto njih, pitanje britanskog referenduma i jače političke i fiskalne integracije EU, bile su glavne teme. O tome je li kriza došla kraju, što će biti s Europom i Hrvatskom, govori Boris Cota, profesor s katedre za makroekonomiju i gospodarski razvoj.

Prema kretanjima europskih burzovnih indeksa, ali i porukama koje zadnje vrijeme možemo čuti od ljudi poput Jean Claude Junckera, mislite li da se financijski sustav Europe stabilizirao?

Danas je financijski sustav sigurno stabilniji nego što je to bio  u početku djelovanja svjetske financijske krize u Europi 2008. godine.  To je bilo i za očekivati, jer općenito, financijska kriza  je upozorenje javnom i privatnom sektoru na opasnost zbog  prevelikog zaduživanja, što potom rezultira uspostavljanjem bolje javne regulative i pojačanom opreznosti privatnog sektora. Rezultat bolje javne regulative i značajnije opreznosti privatnog sektora je obično dugo  razdoblje razduživanja. Takvu situacija je sada u Europi. Međutim, kada memorija o opasnosti velikog zaduživanja vremenom iščezne, a što je inače za očekivati, doći će opet do deregulacije i povećanja zaduživanja čime će se  uspostaviti preduvjeti za  stvaranje nove financijske krize.  To je poznato ekonomistima na temelju Minskyjeve teorije financijske nestabilnosti.

Značajna sličnost se može vidjeti i u djelovanju fiskalne i monetarne politike u odgovoru na ekonomsku krizu, praćenu depresijom. U takvoj se situaciji uobičajeno zagovara  fiskalna štedljivosti i restriktivna monetarna politika, čiji se nepovoljan  učinak nažalost često zaboravlja (osim obično kod ekonomskih povjesničara). Tako političari i određeni broj ekonomista  redovito ponavljaju mogućnost inflacije i  budžetskog deficita  iako za inflaciju u krizom snažno pogođenom gospodarstvu nema temelja, a budžetski deficit nije uzrok gospodarske krize već posljedica, kao što to najbolje opisuje slučaj Španjolske. Međutim, kako memorija o neadekvatnoj ekonomskoj politici slabi,  ponavljanje starih greške se nastavlja.

Je li to znak kraja krize za EU, neovisno o tome što makroekonomske brojke o rastu BDP-a i zaposlenosti na razini EU nisu baš idealne?

Ne. Kriza u EU, pri čemu se prvenstveno misli na krizu u eurozoni, je temeljno kriza bilance plaćanja, što se često krivo tumači  da je posrijedi financijska kriza.  Sadašnja kriza je posljedica nefunkcioniranja eurozone kao optimalnog valutnog područja.  Optimalno valutno područje podrazumijeva pored eura kao zajedničke valute, veliku mobilnost radne snage i fiskalnu integraciju kako bi se ublažilo djelovanje asimetričnih  poremećaja (različito djelovanje na proizvodnju, zaposlenost i cijene zemalja članica zbog poremećaja poput financijske krize). U tom smislu eurozona je još  daleko od primjerice SAD-a, jer ima ograničenu mobilnost rada i nije fiskalno integrirana. Jedino ima zajedničku valutu.  U takvim okolnostima  prevladavanje krize u eurozoni zahtijeva određenu prilagodbu u troškovima i cijenama u zemljama članicama. Zato je danas  temeljno pitanje da li interna devalvacija putem smanjenja cijene rada može biti učinkovita.

Treba znati da korijeni eurokrize  ne leže u prekomjernim budžetskim deficitima, već u ogromnim priljevima kapitala iz centra Europe (uglavnom Njemačke) prema periferiji, što je dovelo do značajnog rasta  plaća u zemljama periferije  u odnosu na Njemačku. Prestanak priliva kapitala ionako slabim  gospodarstvima  periferije eurozone uz posljedično velike budžetske deficite,  te  strah od kolapsa eura dovelo je do snažnog pritiska na  državne obveznice periferije. Zato je  guverner  Europske centralne banke Mario Draghi  izašao sa idejom kupnje državnih dugova, jer bi na taj način spriječio tzv  „spiralu smrti“ uslijed pada cijena obveznica, kolapsa  bankovnog sektora i brzog odliva kapitala iz zemalja periferije. 

Međutim, neovisno o takvim potezima Europske centralne banke,  platnobilančni problem, koji je u suštini troškovni problem, i dalje ostaje.  Zato svako daljnje prevladavanje europske krize mora voditi  prilagodbi troškova i cijena u zemljama članicama. Takva prilagodba troškova i cijena u uvjetima zajedničke valute zahtijeva  internu devalvaciju- snažan pad u troškovima i cijenama periferije u odnosu na europski centar (Njemačku). A to je dugotrajan i bolan proces praćen značajnom nezaposlenosti. Interna devalvacija je politički teška za provedbu, a ekonomski učinak je upitan, jer zemlje koje međusobno trguju proizvode i mnoge slične proizvode. Nužno je uzeti u obzir  i ono što ekonomisti znaju pod Kaldorovim paradoksom. Naime, povijesni podaci pokazuju da često one zemlje koje su iskusile najveće smanjenje  cjenovne konkurentnosti (poput povećanja jediničnih troškova rada)  imale su najveći rast tržišnog udjela. Tome treba dodati i jedno interesantno istraživanje MMF-a koje je  pokazalo da smanjivanje troškova u značajno depresivnom gospodarstvu može  smanjiti povjerenje investitora zbog povećane brzine ekonomskog propadanja.

Fiskalna štedljivost u Europi  danas u uvjetima gospodarske krize praćene velikom nezaposlenosti  nije dobar izbor ekonomske politike.  Ona ne dovodi  do ubrzanja interne devalvacije, ali dovodi  do povećanja nezaposlenosti  i smanjenja socijalnih programa. Zato se s pravom postavlja pitanje zašto se takva politika provodi.  Pojednostavljeni odgovor sveo bi na to da značajan broj europskih političara i ekonomista  vide sadašnji problem Europe na fiskalnoj strani.
Premda je Europska centralna banka nagovijestila  kupovinu obveznica problematičnih gospodarstava periferije, što  bi bilo poželjno i zbog smirivanja financijskih tržišta, zemlje su se na neki način obvezale na fiskalnu štedljivost i pri tome kao da su  zaboravile na gotovo najveći problem-ogromnu nezaposlenost.

Iz centra Europe na krizu se često  gleda prvenstveno sa moralnog aspekta, ističući da su zemlje periferije neopravdano živjele na relativno visokom standardu i sada se suočavaju sa njegovim padom. Ali upravo su banke centra Europe (osobito njemačke banke) pri tome igrale značajnu ulogu.

Ukoliko se  Europi  želi dobro, onda bi  trebalo dopustiti Europskoj centralnoj banci da napravi nužno- spasi zadužene zemlje.

Očekujete li oporavak europske potražnje koja bi mogla pomoći i hrvatskom izvozu? Općenito, smatrate li da će Europljani s krajem krize ipak biti oprezniji u tome kako troše novac?

Oko dvije trećine vanjskotrgovinske razmjene Hrvatska ima sa Europskom unijom, a naši glavni trgovački partneri (osim BiH) su u eurozoni. Zato gospodarski opravak eurozone, ceteris paribus, dovodi do povećanja hrvatskog izvoza, što doprinosi i opravku hrvatskog gospodarstva. U kojoj mjeri će doći do opravka gospodarstva eurozone u uvjetima prevladavajućeg koncepta fiskalne štedljivosti  prvenstveno ovisi, kao što je već istaknuto, o efikasnosti učinaka prilagodbe troškova, odnosno o povećanju konkurentnosti. Za sada, takva ekonomska politika ima slab učinak te posljedično značajniji opravak europske potražnje nije moguć kao ni rast hrvatskog izvoza. Neki ekonomisti zagovaraju  ideju o devalvaciju eura od oko dvadesetak posto u odnosu na američki dolar kako bi se ubrzalo povećanja europske konkurentnosti.

Štedljivost javnog i opreznost privatnog sektora su danas  još uvijek glavni ograničavajući faktor povećanja potražnje, odnosno novčanih izdataka na  kupovinu roba i usluga. Međutim, kao što sada znamo,  memorija vremenom slabi, opreznost se smanjuje, fiskalna štedljivost popušta.

Strani ulagači počeli su kupovati dionice na Zagrebačkoj burzi, prije svih Englezi i Šveđani. Znači li to i da su zbog smirivanja situacije u EU počeli ponovno gledati na tzv. frontier markets?

Stabiliziranje financijskog sustava EU i  skoro pristupanje Hrvatska EU su pozitivi signali investitorima za ulaganje u Hrvatsku. Investitori prvenstveno traže stabilnost, a ona se, što se tiče Hrvatske prvenstveno gleda sa prihvaćanjem europskih vrijednosti  i europski makroekonomskih smjernica. Na taj način se očekuje  stabilnost  hrvatskog financijskog sustava ali i stabilnijeg  gospodarstva. Na temelju takvih očekivanja investitori na  Hrvatsku mogu gledati kao na frontier market.

Koliko će po vama Hrvatska profitirati u prvih šest mjeseci do godinu dana od ulaska u EU? Što će biti najveće zamke za uloviti zamah u rastu gospodarstva po ulasku u EU?

Hrvatski ulazak u EU  bit će jedinstven i povijesni sa aspekta pristupanja jednom ogromnom tržištu.  S obzirom na značajnu vanjskotrgovinsku razmjenu Hrvatske sa zemljama članicama EU, takvu priliku hrvatsko  gospodarstvo može iskoristiti jedino ako je dovoljno konkurentno. Konkurentnost ovisi ne samo o cjenovnim nego i o necjenovnim faktorima. Poznato je  da hrvatska košarica izvoznih dobra u  ne sadrži dovoljno složene proizvode koji imaju veću dodatnu vrijednost u odnosu na  standardne proizvodi. Konkurentnost složenih proizvoda prvenstveno određuju necjenovni faktori,   standardne   relativno jednostavne proizvode imaju i ostale zemlje u Europi   sa kojima Hrvatska trguje.  Osim toga i druge neeuropske zemlje proizvode slične i jeftinije standardne  proizvode. U takvim uvjetima je teško pretpostaviti da bi  povećanje cjenovne konkurentnosti imalo značajnijeg utjecaja na hrvatski izvoz.

Povećanje necjenovne konkurentnosti je dugoročan proces koji zahtijeva provedbu strukturalnih reformi odnosno industrijskih politika (politike koje djeluju na povećanje ljudskog kapitala putem obrazovanja, izvozne politike, politike istraživanja,  i slično). Po pitanju složenosti proizvoda izvozne košarice dobara Hrvatska se ne može uspoređivati sa Njemačkom ili Finskom,  ali se može ugledati na njih.