Rok od 60 dana za prijave tražbina po (prvom) rješenju zagrebačkog Trgovačkog suda kojim je otvoren postupak izvanredne uprave u Agrokoru odnosno njegovim kompanijama je istekao (osim za one za koje je takvo rješenje doneseno naknadno), a tim povjerenika Ante Ramljaka iduća će se dva-tri tjedna baviti obradom i analizom tih prijava.

Kako su se u prijavljivanju tražbina postavili vjerovnici po dugu Agrokora koji je bio poduprt jamstvima pojedinih Agrokorovih kompanija, nije poznato, ali u raspredanjima o tome nerijetko se čulo kako je realno očekivati da će vjerovnici takav dug, zlu ne trebalo, prijaviti višekratno – i prema glavnom dužniku (Agrokoru) i prema tvrtkama koje su za nj preuzele jamstva.  Kao i mnogi drugi dionici kojima će kriza Agrokora značiti suočavanje s ozbiljnim gubicima, i manjinski dioničari tvrtki jamaca – u prvom redu onih koje su prema operativnom poslovanju slovile za perjanice koncerna – strepe od ishoda cijele priče. Jednako tako, poput drugih dionika koji se pokušavaju uhvatiti za svaku slamku, i njima su već neko vrijeme u glavi i tužbe.  

Nekoliko inozemnih fondova i domaćih  mirovinskih fondova koji u portfeljima imaju dionice Leda i Jamnice nedavnim su pismom izvanrednom povjereniku apelirali skidanje jamstava dajući naslutiti da razmatraju i sudsko njihovo osporavanje odnosno poništenje. Niz drugih manjinskih dioničara zasad se drži prikrajka, priželjkujući da neki od jačih igrača posegnu za pravnim instrumentima. Kakvi bi im pritom bili izgledi, teško je jednoznačno reći, ali svoju šansu, čini se, ponajprije vide u članku 552. Zakona o trgovačkim društvima. Njime se uređuje prijenos imovine društava, a pritom se za prijenos na drugoga u slučaju da se radi o imovini vrjednijoj od četvrtine temeljnog kapitala predviđa skupštinska suglasnost, i to ne obične većine već 3/4 na skupštini zastupljenih glasova.

Spomenuti članak kaže da "za valjanost ugovora kojim se društvo, osim u slučaju pripajanja, spajanja ili podjele, obvezuje prenijeti na drugoga cijelu svoju imovinu ili imovinu čija je vrijednost veća od četvrtine iznosa temeljnog kapitala, a kad bi u ovom drugom slučaju to značilo značajnu strukturnu promjenu društva, potrebna je suglasnost glavne skupštine dana odlukom donesenom na način propisan u članku 301. Zakona (koji implicira većinu od 75 posto glasova), ako se istodobno s time ne mijenja i predmet poslovanja društva". Uz to, "Statutom se može odrediti da je za donošenje takve odluke potrebna veća većina, odnosno ispunjenje dodatnih pretpostavki". Istina je da se u slučaju kompanija koncerna Agrokor, pa tako i npr. Leda u kojemu Agrokor drži 48,1 posto kapitala, o preuzimanjima jamstava za zaduženja Agrokora nije odlučivalo na skupštinama već je kod njih (prema Statutu) odluke o preuzimanju jamstava na prijedlog Uprave potvrđivao Nadzorni odbor.

Naravno, mnogi se čude kako se u konkrenom slučaju Leda i uz takvu hijerarhiju odlučivanja moglo 'nakotiti' jamstava u iznosu višestruko većem od vrijednosti kompanije čak i prije strmoglava pada njezinih dionica prije nekoliko mjeseci. Ali dogodilo se. Štoviše, nije poznato da je neki predsjednik Uprave zbog toga dao ostavku ili da je među predstavnicima manjinskih dioničara u NO bilo otpora takvim prijedlozima. Nema ni tragova da su na skupštinama kompanija u većinskom vlasništvu Agrokora manjinski dioničari propitivali ili negodovali, a kamoli nešto konkretnije poduzimali zbog izdavanja jamstava, o čemu je investicijska zajednica uredno bila obavještavana putem priopćenja na Zagrebačkoj burzi.  

Nije se, barem ne glasno i javno, postavljalo ni pitanje tzv. protučinidbe ili – kako su u nedavnom pismu apostrofirali predstavnici fondova – "mjerljive koristi" za Ledo odnosno Jamnicu u zamjenu za dana jamstva. Iako mnogo toga i u pogledu jamstava govori u prilog tome da u priči o Agrokoru "nema nevinih", manjinski dioničari misle da je pravo na njihovoj strani. Iz njihove perspektive, (i) korisnici jamstava (kreditori) morali su znati da su im ugovori s jamstvima izdanim protivno zakonskoj proceduri ništetna.  S tim u vezi, pak, vjeruju da njima na ruku ide i članak 501. ZTD-a, o odgovornosti vladajućega društva i njegovih zakonskih zastupnika.

U njemu se kaže da "potakne li vladajuće društvo ovisno društvo, s kojim nema ugovor o vođenju poslova društva, da poduzme pravne poslove ili radnje odnosno da propusti takve radnje na svoju štetu, a da štetu stvarno ne nadoknadi do kraja poslovne godine niti dade ovisnome društvu pravni zahtjev da mu se šteta nadoknadi, vladajuće društvo mora ovisnome društvu nadoknaditi svu štetu koja iz toga proizađe". Ta određba predviđa i da "zahtjev za naknadu štete mogu pojedinačno postaviti i dioničari i članovi društva bez obzira na štetu koja im je prouzročena štetom počinjenom društvu". Opće je poznato da je Agrokor kao vladajuće društvo imao ključnu ulogu u vođenju poslova ovisnih društava koja su mu u to ime i uplaćivala određeni dio prihoda (Konzum primjerice, blizu 150 milijuna kuna u 2015.). No, oni koji se danas hvataju za svaku crticu zakona, reći će kako bi    ugovori o vođenju poslova društva morali imati traga i u javnim registrima. A njih, kažu, u njima nema. Ali pravnih zavrzlama oko Agrokora ima napretek.