Najvažnije je da shvatite kako je EU sredstvo, a ne rješenje, poručuje Esko Aho, bivši finski premijer, koji je kao tridesetogodišnjak u premijerskoj fotelji između 1991. i 1995. imao tešku zadaću da zemlju izvede iz gospodarske krize nakon buma s kraja osmdesetih i nestanka golemog ruskog izvoznog tržišta, ali i da je uvede u Europsku uniju unatoč snažnom protivljenju čak i iz njegove vlastite stranke.

Uspio je u jednom i u drugom, no birači ga zbog gorkog okusa poračunskih ušteda – unatoč tome što su proračunske rezove pratila povećanja državne potrošnje u segmentima koji siguravaju budući rast, i što je poreznom reformom privukao strana ulaganja, na slijedećim izborima nisu podržali, kao ni 2000. kada se Ahu kandirao za predsjednika. Od sredine 90-ih radi na promociji važnosti ulaganja u obrazovanje, inovacije, istraživanja i razvoj, što je bio ključni element njegovih mjera za oporavak finskog gospodarstva, a danas je jedan od temelja za ostvarivanje ciljeva Europske unije do 2020. godine.

Posljednjih 15 godina Ahu je radio u Nokiji, vodio finski inovacijski fond Sitra, predaje na Harvardu… Vodio je radnu grupu koja je izradila smjernice za jačanje europskih istraživačkih i inovativnih dostignuća, na temelju čega je 2006. predstavljen izvještaj pod nazivom "Stvaranje inovativne Europe". Aho idućeg tjedna dolazi u Zagreb, gdje će biti gost na IV. Nacionalnom forumu "Može se". 

Što možete poručiti hrvatskim građanima i poduzetnicima – što je EU donio Finskoj?
Najvažnije je bilo to što smo dobili otvoreni pristup ne samo tržištu EU, nego i procesu donošenja odluka u Uniji. Istodobno, važno je shvatiti da Europa kao takva ne može riješiti naše probleme ili nam donijeti rast – to je nešto što treba napraviti na nacionalnoj razini. No, Europa može osigurati sredstva i alate za rast. Istu smo grešku napravili i po pitanju eura. Ne može se očekivati da će euro riješiti problem. Ostaje ključno kako se ponašaju nacionalne vlade i organizacije, kakvu konkurentnost i dugoročne planove možemo stvoriti. 

Koje mjere ekonomske politike smatrate ključnima?
Od dugoročnih mjera, ključno je prije svega ulaganje u obrazovanje na svim razinama. Zatim treba pojačati istraživanje i razvoj, ali ne samo kroz ulaganje nego i kroz jačanje suradnje između obrazovnih institucija, gospodarstva i države. Treće, treba osigurati financiranje za inovacije, među ostalim i kroz venture funding, za što treba osigurati potrebne alate. Drugim riječima, treba osigurati široki 'eko sustav' koji koji će poticati inovacije.  Kratkoročno, treba prije svega voditi računa o cjenovnoj konkurentnosti, odnosno održati troškove poslovanja pod kontrolom. Također, mnogo se po pitanju inovativnosti može učiniti kroz javnu nabavu: treba učiniti javnu upravu ranim korisnicima nove tehnologije. 

Spomenuli ste da treba voditi računa o cjenovnoj konkurentnosti.  
Ona je posebno važna u onim zemljama koje jako ovise o vanjskoj trgovini, gdje izvozni sektor igra veliku ulogu u ekonomiji. Važno je da se cijene, plaće i troškovi formiraju prema kapacitetu izvoznog sektora. Upravo izvozni sektor mora imati vodeću ulogu kod postavljanja troškova i postavljanja zahtjeva za konkurentnost. U zemljama koje su danas krizom najdublje pogođene problem je bio to što je razinu troškova diktirao domaći, a ne izvozni sektor, i to je dovelo do brzog rasta troškova što je spustilo konkurentnost. 

Koliko pomaže članstvo u EU? 
Europa nam može pomoći, ali ona nije rješenje, već rješenje jest i mora biti na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini. To se dogodilo i u Finskoj početkom devedesetih: finski je oporavak bio brži i snažniji upravo zato jer smo imali pristup europskom tržištu i potporu Europe. No, ključne odluke su bile donesene u Finskoj. Europa nije rješenje, Europa je sredstvo, opcija, prilika…

Mjere koje navodite uglavnom traže izdatke iz proračuna. Kako u krizi, kad javne financije uglavnom zahtijevaju uštede, povećati potrošnju?
Mnogo je primjera koji pokazuju da proračunske uštede i ulaganje u budućnost nisu kontradiktorni. Morate održati svoj javni sektor zdravim i provesti uštede tamo gdje treba, a istodobno ulagati u onim segmentima koji će osigurati rast. Upravo to vrijedi za obrazovanje. Mislim da je vrlo važno voditi računa o obrazovanju i usred krize, barem na način da svi mladi ljudi imaju pristup obrazovanju.

EU ciljeve razvoja do 2020.  temelji na R&D-u, inovacijama i obrazovanju. Jesu li ciljevi dobro postavljeni?
Glavni problem u EU nije nedostatak dobrih ciljeva. Problem je što je provedba usvojenih politika vrlo loša. Najbolji primjer je Lisabonska strategija iz 2000. – nažalost, nijedan ključni element tog programa nije proveden. Očekujem da EU zaista počne djelovati i primjenjivati što se predlaže: dovršenje izgradnje zajedničkog tržišta, ulaganja u istraživanja i razvoj, poboljšanje obrazovnog sustava, širenje mogućnosti za venture funding… To su stvari koje EU hitno treba. Stanje u EU nije takvo samo zbog kretanja na globalnom tržištu i financijske krize, nego i zbog nedostatka konkurentnosti, koja se može poboljšati. 

Koje su reforme na razini EU potrebne?
Jedan od osnovnih ciljeva je implementirati digitalno jedinstveno tržište. Mnogo smo napravili od kraja 80-ih godina kako bismo u cijelosti stvorili jedinstveno tržište, ali poslovanje, u fizičkom smislu, i digitalni sadržaj još uvijek nisu 'europski'. Primjerice, imamo 27 nacionalnih sustava za licenciranje i sustava za kontrolu. Ne treba nam totalna harmonizacija Europe. U SAD-u je federalni sustav mnogo slabiji nego što se misli. Treba nam kolaboracija, koordinacija i integracija u onim područjima koja su ključna za konkurentnost Europe. No, to ne znači da europske organizacije sve moraju kontrolirati i da sve treba biti integrirano. Mislim da je jedan od razloga zbog kojeg ljudi kritiziraju EU činjenica da se EU često miješa u područja i detalje za koje je bolje da ih kontroliraju nacionalne vlasti ili čak regionalne i lokalne vlasti. Moć EU trebala bi se koristiti za paneuropske konkretne projekte, a ne za detaljne upute kako bi Europljani trebali živjeti na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini. I mislim da su mnogi od aktualnih problema u Europi s tim blisko povezani – nije jasno shvaćanje čemu EU zapravo služi. 

Je li proces odlučivanja u EU prespor, inertan?
Uvijek se sjetim kako je, nakon 11. rujna kad je hitno trebalo pojačati suradnju na unutarnjoj sigurnosti, u samo nekoliko tjedana sve bilo riješeno. Postojala je doista hitna potreba za poboljšanjem. Mislim da je to uvelike pitanje svijesti: moramo shvatiti što je hitno u Europi i usmjeriti politički pritisak na to. Problem je što još uvijek nedostaje 'hitnosti' u mnogim ključnim područjima. Najveći problem je kako stvoriti političku volju. Ona ne dolazi iz ustava i institucija nego iz odabranih strateških ciljeva. To je politički proces koji je još uvijek preslab da bi EU mogao brzo izaći iz krize. Veliku ulogu i na nacionalnoj i na europskoj razini u tome igra vodstvo. Upravo tu Europa mora postati mnogo bolja. 

Samo alat 

Kako komentirate raspravu o opstanku Europske monetarne unije?

Vrlo važno je da se shvati kako se pravila ekonomske politike značajno mijenjaju s ulaskom u zajedničku valutu. Najveća greška je što zemlje članice – odnosno javnost – toga nisu bili svjesni. Očekivali su da će euro biti rješenje, nisu shvatili da euro samo daje opciju da se stvari rade drukčije. Kao što vidimo, neke zemlje su promijenile svoje ponašanje i profitirale od eura, a neke se nisu ponašale u skladu s novim pravilima i stoga osjećaju negativan učinak eura. Europljani moraju shvatiti da su institucije, ustavi, zajednička valuta i politika samo alati koji se mogu koristiti na dobar ili loš način, a ključno je kako funkcioniraju nacionalni, regionalni i lokalni procesi odlučivanja. Švedska je dobar primjer. Oni su odlučili ostati izvan eurozone, ali su ispunjavali sve kriterije čak i pažljivije od članica eurozone i danas Švedska ima bolje pokazatelje od Finske.