Mjesečna izvješća o kretanju inflacije već su dulje vremena skup dobrih i loših vijesti, ovisno o perspektivi (polupune ili poluprazne čaše). Loša vijest se ovoga puta odnosi na činjenicu kako Hrvatska, već 11. mjesec zaredom, bilježi dvoznamenkastu stopu inflacije (na godišnjoj razini).

Podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) pokazuju kako je indeks potrošačkih cijena u ožujku ove godine (u usporedbi s istim razdobljem lani) porastao za 10,7%. A dobra vijest je kako se time godišnja stopa inflacije spustila na najnižu razinu od travnja prošle godine, što znači da se stvari razvijaju, ako već ne željenom brzinom, a onda barem u željenom – smjeru. I tako četvrti mjesec zaredom.

Kamate će – rasti

Tragom modela s početka teksta, možemo onda otići i korak dalje: dobra je vijest da primjena restriktivne monetarne politike (viših kamatnih stopa središnje banke), makar u prvom redu predstavlja udar na potražnju (to tek treba doći na naplatu), daje određene rezultate.

No loša je vijest da dosadašnji potezi i intenzitet zaokreta po svemu sudeći neće biti dovoljni. Ili u prijevodu, kamatne stope Europske središnje banke vjerojatno će i dalje rasti. Poučno iskustvo nudi razvoj događaja s druge strane Atlantika, gdje je FED krenuo ranije s podizanjem ključnih kamatnih stopa i odradio puno više, a ni rezultati nisu izostali: godišnja stopa inflacije u ožujku se spustila na 5% (naspram 6,9% u Europskoj monetarnoj uniji).

Obje su brojke još uvijek prilično daleko od ciljane razine monetarnih vlasti od 2% godišnje, ali pritom svakako valja uzeti u obzir činjenicu da više kamatne stope ne djeluju jednokratno, već kroz duži vremenski period. I s određenom odgodom.

Za nas relevantne brojke puno toga otkrivaju, ali najprije svakako upada u oči krucijalna uloga cijena hrane, koju će većina, sukladno hijerarhiji potreba koju je davno osmislio Abraham Maslow, ionako najprije osjetiti.

Hrana je već dulje vremena sastavnica indeksa potrošačkih cijena koja najviše raste, pa ni ožujak nije bio nikakva iznimka: s mjesečnim rastom od 1,3%, cijene “hrane i pića” u ožujku su, u odnosu na isto razdoblje lani, porasle za čak 17,4%. Jednako kao i “restorani i hoteli”, ali će rast potonje kategorije većinu ipak ostaviti ravnodušnima.

Uostalom, u strukturi indeksa potrošačkih cijena hrana je uvjerljivo najznačajnija komponenta (od ukupno 12) na koju otpada čak 27,2% prosječne potrošačke košarice (dok restorani sudjeluju s mizernih 3,7%). Nedugo nakon što je stopa inflacije posljednji puta iskoračila iz prihvatljivih okvira i zone komfora (ispod 2%), otpočeo je i svojevrsni stampedo cijena prehrambenih proizvoda koji je posljednjih mjeseci tek donekle jenjao.

Upravo zbog toga će mnogi s nevjericom dočekati svježe brojke i vjerojatno se teško mogu složiti s preliminarnim rezultatima analize Hrvatske narodne banke prema kojima je “efekt uvođenja eura na cijene u siječnju i veljači iznosio tek 0,4 postotna boda”. Za veliki broj građana koji gotovo svakodnevno svraćaju u trgovine po nabavku prehrambenih proizvoda, stvarnost je po svoj prilici izgledala (i još uvijek izgleda) bitno drukčije. I bitno tmurnije.

Tome, uostalom, može posvjedočiti čak i rudimentarna simulacija u kojoj smo proizvoljno podigli udio hrane i pića u strukturi potrošačke košarice (i proporcionalno smanjili težinu svih ostalih komponenti), pokušavajući kvantificirati utjecaj visokih cijena hrane na kućni proračun siromašnijeg sloja stanovništva.

Osnovna premisa doima se posve logičnom – s raspoloživim dohotkom manjim od prosjeka, za pretpostaviti je kako u njihovu slučaj udio hrane u ukupnim troškovima života raste. A paralelno raste i ukupna stopa inflacije. Za početak smo podigli udio hrane i pića sa službenih 27,2% na 35% (ilustracije radi, udio “stanovanja”, druge po veličini stavke, time je smanjen sa 17,3% na 15,8%), čime se stopa inflacije na godišnjoj razini u ožujku popela (sa službenih 10,7%) na 11,5%. Podignemo li udio hrane na 40% kućnog proračuna, odnosno raspoloživog dohotka, aktualna stopa inflacije pomiče se na 12%, i dalje raste do 12,9% u hipotetskoj situaciji kada na hranu otpada točno polovica ukupne potrošačke košarice.

Riječ je o vrlo primitivnoj simulaciji i očito nerealističnom scenariju u kojem detaljima nismo pridavali previše pozornosti.

Drugačija (i tmurnija) stvarnost

Primjerice, u realnim bi okolnostima bilo za očekivati kako će, sukladno prioritetima definiranima hijerarhijom potreba, rastom udjela hrane u kućnom proračunu pojedine, uvjetno rečeno, luksuzne stavke, poput ranije spomenutih “restorana i hotela”, ili pak “rekreacije i kulture”, naprosto biti eliminirane, dok je u ovoj simulaciji njihov utjecaj tek proporcionalno smanjen.

No čak i tako naivne i nerealistične postavke jasnoj daju nazrijeti razmjere problema. Ako ih primijenimo retrogradno, na studeni prošle godine, za građane koji su odvajali pola svog budžeta na hranu (a drugu polovicu na sve ostalo, sukladno parametrima koje primjenjuje Državni zavod za statistiku) inflacije nije iznosila 13,5% (rekordna stopa u ovom stoljeću), već čak 15,2%!

Da stvar bude još zanimljivija, cijene žitarica na globalnoj razini bilježe sad već zamjetan pad cijene na globalnoj razini. Uostalom, indeks cijena hrane koji redovito objavljuje Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) pod okriljem Ujedinjenih naroda već se dulje vremena kreće silaznom putanjom. Štoviše, indeks je u ožujku zabilježio pad od čak 22%(!) na godišnjoj razini.

Lov u mutnome ili stare zalihe?

Istini za volju, taj isti indeks je tijekom 2021. godine uporno bilježio dvoznamenkaste stope rasta, dok je za to vrijeme rast cijena prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj na godišnjoj razini bio sveden u jednoznamenkaste okvire.

Značajni odmaci dijelom se zasigurno mogu pripisati u različitim metodologijama izračuna, no jesu li stare zalihe isključivi razlog razdvajanja dvaju cjenovnih krivulja? Imaju li temelje optužbe za lov u mutnome proizvođača i/ili maloprodajnih lanaca (na ekstra-profite)? Bez konkretnih analiza i istraživanja, o stvarnim razlozima divergencije možemo samo nagađati. Naravno, rast cijena bitno je rasprostranjeniji i obuhvaća puno više od cijena hrane.

Uostalom, promatramo li stope rasta cijena u ožujku, s poskupljenjima prednjači kategorija “odjeća i obuća”, gdje su cijene porasle za čak 10,4% (“odjeća za žene” prednjači s rastom od nevjerojatnih 15,2%). Ali ne na godišnjoj razini, već samo u odnosu na veljaču ove godine.

Koliko je inflacija uopće rasprostranjena najbolje ilustrira zbroj 12 osnovnih komponenti indeksa potrošačkih cijena ovisno o godišnjoj promjeni. Za ovu prigodu smo rast podijelili u četiri razreda: u onom prvom je zbroj udjela različitih komponenti indeksa koje su u promatranom razdoblju (od lipnja 2021. godine naovamo, otkako je stopa inflacije posljednji puta usklađena s proklamiranim ciljem središnje banke) bilježile rast manji od 2%.

Proizvoljnom su podjelom postavljeni još pragovi na 5% i 10% godišnjeg rasta, a sve kako bi dobili jasniji dojam o tome u kojoj je mjeri inflacija doista uhvatila maha. Takva kategorizacija opet nudi ponešto temelja za optimizam, jer vrhunac je dosegnut još u rujnu prošle godine, kada je gotovo 80% prosječne potrošačke košarice na godišnjoj razini bilježilo dvoznamenkasti rast cijena.

Ilustracije radi, korespondirajuća je brojka samo godinu dana ranije iznosila bitno podnošljivijih 13,3%, dok je gotovo trećina potrošačke košarice tada bilježila rast cijena manji od 2%. Sada udio tih proizvoda čini ukupno petinu košarice, što je ujedno i najbolji rezultat još od listopada 2021. godine. A to je možda i najčvršći temelj za optimizam, jer sugerira kako inflacijski pritisci ipak sve više jenjavaju.