Nobelovac Robert Mundell, koji je inspirirao razvoj eurozone, a naziva ga se i ‘ocem eura’, kreirao je i princip nemoguće trijade, prema kojoj se ne može u isto vrijeme držati pod kontrolom fiksni tečaj, dopustiti slobodni tijek kapitala i voditi neovisnu monetarnu politiku. Stoga je euro, zaključio je Mundell, jedna valuta za sve zemlje. Nemoguća trijada govori ustvari nešto više – da financije, u najširem smislu riječi, nije moguće ostaviti autopilotu: neki će kotač uvijek iskočiti.

Glavni je argument članstvu u eurozoni povećana sposobnost zemlje i financijskog sustava u suočavanju s financijskim krizama. Glavno je oruđe te povećane sposobnosti veća mogućnost jeftinijeg zaduživanja i prevladavanja proračunskih teškoća ili kolapsa banaka.

Dolijevanje ulja na vatru

Dogodilo se, međutim, da je trenutačna novčana kriza, a inflaciju je ispravno zvati upravo tako, krizom novčanog sustava u najširem smislu riječi, drukčija od prethodne financijske i ekonomske krize. Ne može se riješiti povećanim jeftinijim zaduživanjem. Upravo suprotno, moglo bi to biti dolijevanje ulja na vatru.

U eurozoni nije potpuno efikasno ni primijeniti suprotnu politiku – otežavanje zaduživanja, jer to izaziva recesiju koja najmanje treba zemljama u kojima je inflacija teškim naporima održana ili stavljena pod kontrolu. Europska centralna banka, odnosno eurozona, suočena je upravo s takvom situacijom: zemlje na Istoku, posebno Baltik, trpe zbog visoke inflacije dok je u nekolicini vrlo razvijenih zemalja Zapada kontrolabilna.

U zemljama na Istoku najviše trpe ‘najniži’ slojevi stanovništva, koje posebno pogađa rast cijena hrane i lokalnih usluga, dok bi recesija na Zapadu slične slojeve najviše ugrozila. Čak je i Svjetska banka upozorila da u suočavanju s inflacijom nije korisno gledati tek indeks potrošačkih cijena, nego analiza treba kopati dublje.

Na godišnjoj se razini, recimo, cijena energije trenutačno smiruje što pogoduje, recimo, onima koji se puno voze i spušta inflaciju mjerenu prema onoj iz godine prije, ali inercija rasta drugih cijena još je jaka, ponegdje je to čak i zamah.

Centralne banke monetarnim stezanjima i popuštanjima ne mogu izravno utjecati na cijene koje diktiraju veliki proizvođači nafte, kao ni na cijene koje su posljedica izvanrednih događaja, recimo suše ili pandemije. Zato su kreirale pojam temeljne inflacije gdje se proizvođači natječu međusobno i sa svojim dobavljačima te potencijalno izazivaju vrtlog rasta cijena. Monetarna restrikcija na to može utjecati.

No, analiza Europske centralne banke koja je uočila rast marži kao snažan generator inflacije otkriva kako ‘nekontrolabilnih’ tržišnih područja nalik monopolnima ima i na drugim tržištima, izvan cijena energije i hrane. Ustvari, čini se kao da je cijeli niz tržišta izmaknuo kontroli monetarne politike. Prije su se centralne banke uglavnom žalile da one ne mogu poticati rast, da je njihova zadaća održanje stabilnosti cijena. Sad im i to izmiče.

Cijene su bile nestabilne i prije ove inflacije cijena na malo, recimo nekretnina, a i cijene vrijednosnica su divljale. Alan Greenspan, bivši predsjednik američke centralne banke (FED) nazvao je to ‘irrational exhuberrance’ (iracionalna živost). Slična se ‘živost’ nakon pandemije otkrila i u drugim područjima. Znali smo, primjerice, i prije da su cijene telekomunikacijskih usluga u rukama tek nekoliko dobavljača, na svim tržištima. Cijene na malo su samo segment sustava relativnih cijena.

Vrhunac eksperimenta

Svede li se priča na zaključke o eurozoni, odnosno o centralnom bankarstvu u Europskoj uniji, ono je do prije koju godinu bilo mjesto konačne istine i pouzdanosti, zaštićeno neovisnošću kao principom. Danas je u situaciji da ne može samo učiniti ništa, nego se mora koordinirati s drugim sudionicima financijskog i ekonomskog sustava ali i s politikom, na europskoj i nacionalnim razinama.

Gledajući povijesno, ništa to ne čudi. Centralne banke u današnjem obliku kreirane su prije nešto više od 100 godina, kao pokušaj rješavanja onodobnih problema. U 20. su stoljeću dostigle vrhunac. Europska centralna banka je kruna tog eksperimenta, ali krune su nestabilne ako glave nisu mudre.