Kremiranje pokojnika još je uvijek tabu tema za dobar dio građana, a kako se ono obavlja pojašnjava Matija Sakoman, voditelj službe groblja i krematorija u Zagrebačkom holdingu, koji opisuje preduvjete i sam postupak kremacije ističući da se provodi s pijetetom prema pokojnicima.

Prvo kremiranje u Zagrebu obavljeno je 1986. godine, a za prvih godina rada krematorija kremirano je manje od 800 pokojnika godišnje. Posljednjih godina postupak se obavlja otprilike 8000 puta godišnje.

Sakoman za Hinu kaže da je broj kremiranja u svijetu naglo porastao nakon što je Crkva izjavila da se postupak ne kosi s vjerskim uvjerenjem.

„Danas na zagrebačkom Mirogoju ima više ukopa urni nego klasičnog polaganja lijesa“, kaže Sakoman.

Zagrebački krematorij ima tri peći koje konstantno rade, osim u slučaju servisa ili neočekivanih poteškoća. Ako dođe do kvara u jednoj, preostale rade pojačano, odnosno u više smjena.

U njima se razvijaju visoke temperature – za pokojnike prosječne građe potrebno je 800 Celzijevih stupnjeva kako bi se tijelo razgradilo u pepeo. Za one veće tjelesne mase, temperatura u peći penje se i do 1100 stupnjeva.

Sakoman objašnjava da niti to nije dovoljno kako bi se tijelo skroz razgradilo pa nerijetko nakon procesa kremiranja ostanu dijelovi kosti. Zato se ostaci stavljaju u posebnu kiblu koja se polaže u mlinac, a mlinac funkcionira tako da trešnjom kible skroz usitni preostale kosti dok i one ne postanu prah.

Ne može se kremirati tijelo iznad 230 kilograma

Jedino ograničenje za postupak kremiranja pokojnika jest da tijelo ne teži više od 230 kilograma. Naime, kolica i sama peć imaju atest do spomenute težine.

I dužina kremiranja ovisi o težini preminule ili preminulog, tako da ono traje od sat i deset minuta do sat i četrdeset minuta.

Na pitanje što je s metalnim i silikonskim implantatima, Sakoman odgovara da se prije tijelo vozilo na Zavod za sudsku medicinu, gdje su ih vadili patolozi.

No, od tog postupka se odustalo zbog pijeteta prema pokojniku i obitelji. Danas se metalni dijelovi nakon kremacije vade iz kible prije nego što ju se stavlja u mlinac.

Što se pak tiče silikonskih umetaka, oni pri visokim temperaturama sagore i s njima nema dodatne manipulacije. Sakoman dodaje da se kod tako visokih temperaturama čak i zlato rastali.

Sam lijes za kremaciju nije klasičan, odnosno mora biti od nelakiranog drva, bez plastičnih i metalnih spojeva.

Također, unazad nekoliko mjeseci pokojnika se prije kremacije odijeva isključivo u pamučni talar, koji je oblikom i dužinom nalik svećeničkoj, sudačkoj ili vladarskoj tunici. Ispod glave stavlja se pamučni jastuk kako ne bi bila položena na drvo.

Sakoman naglašava da se s ostacima kremacije niti u jednom trenutku ne manipulira rukama. Njih se vadi posebnim kliještima ili hvataljkama.

Što se tiče same strukture pepela, ona se ponešto razlikuje od onog koji ostaje nakon sagorijevanja drva. Doduše, pepeo drva je neizostavan jer on ostaje nakon razgradnje lijesa.

Sakoman ističe da se s pokojnikom sve vrijeme ophodi s pijetetom, zbog čega posao zaprimanja i kremiranja tijela obavljaju osobe koje su za to posebno educirane.