Samoiskrcavajući brod za prijevoz rasutog tereta Nov 527, koji se gradi u 3. maju, nije ni izbliza najvrjednija novogradnja koja izlazi iz hrvatskih škverova, no s obzirom na gabarite ostat će upamćena kao brod koji je državu najviše koštao. Toliko da se umjesto dovršetka broda moglo izgraditi novo brodogradilište.

Jer, utrošit će se na njegovu izgradnju više nego dvostruko od cijene za koju će se brod prodati naručitelju, a kad se i realizira prodaja i podvuče crtu, ukupan gubitak za državu mogao bi prijeći 50 milijuna eura. Priča je to koja se odvija još od 2016., kada je potpisan ugovor i državnim jamstvom pokrenut projekt gradnje novog broda, duljine 225 metara, širine 23,8 metara i nosivosti 29.300 dwt.

Vlada je potkraj rujna te 2016. odobrila jamstvo u korist Erste banke za kredit od 14 milijuna eura, čime se pokriva, kako je to standard u ugovaranju velikih projekata u brodogradilištima, 80 posto vrijednosti avansnih uplata naručitelju.

Radovi su startali, no vlasnik 3. maja, koji je formalno bio i potpisnik ugovora s Algomom, pulski Uljanik, završava u stečaju i radovi na gradnji staju. Kasnije je, kroz dražbu imovine iz stečajne mase, isposlovano da nedovršeni brod, na kojemu je bila odrađena trećina poslova, za 1 kunu kupi 3. maj. Procijenjena vrijednost 527-ice bila je nešto manje od 10 milijuna eura (74,3 milijuna kuna).

Ranije sličan posao
S izvornim naručiteljem Algomom 3. maj je već realizirao jedan sličan ranije započeti posao uz pomoć države, te je postignut dogovor i za 527-icu. Za dovršetak gradnje Vlada je odobrila jamstvo od 46,7 milijuna eura (dio cijene je ugovoren u kanadskim dolarima, dio u eurima), pritom dajući u startu do znanja da je taj iznos veći od ugovorene cijene.

No, obvezala je 3. maj na čelu s direktorom Edijem Kučanom, da iznađe način kako pokriti razliku koja će nastupiti. Radilo se o iznosu od oko 2,57 milijuna eura. Umjesto toga, direktor 3. maja se Vladi javio s novim zahtjevom za pomoći da završi brod za Kanađane, jer su, prema pojašnjenju, nastupile komplikacije na koje tvrtka nije mogla utjecati. Vlada je na kraju zahtjev prihvatila, računajući da time zatvara tu riječku priču.

Vodila se argumentima da je brod građen za specifične uvjete plovidbe sjevernoameričkim Velikim jezerima i teško da bi se našao drugi kupac na tržištu, a s druge strane davalo se vremena time i da se podigne na noge tvrtka-kći 3. maja koja će dalje nastaviti posao brodogradnje u Rijeci, kada stari i neizlječivi gubitaš 3. maj i formalno završi u stečaju.

Odobreno je tako novih 23 milijuna eura jamstava, izrijekom uvjetovanih kresanjem troškova u poslovanju i kriznim upravljanjem i, naravno, dovršetkom broda u novom ugovorenom roku. Predaja je, međutim, propala jer, po objašnjenju direktora, nije na vrijeme stigla oprema naručena iz Kine.

U međuvremenu su troškovi rasli, Algoma raskinula ugovor i uslijedila je aktivacija ugovorene naplate penala. 3. maj ostao je bez novca i bez kupca, s brodom kojeg ne može ni završiti, niti prodati. Novi ministar gospodarstva Ante Šušnjar preuzeo je zadatak pregovaranja s Algomom oko vraćanja u igru i kupnje broda od 3. maja.

Naravno, kupac je sada u boljoj pregovaračkoj poziciji i, premda se o brojkama s kojima će se prodaja zaključiti otvoreno ne govori, Vlada prošli tjedan ponovno ‘uskače’ i daje nova jamstva za 3. maj. Jedno je za uplate avansa kupca u visini od 14 milijuna eura, a drugo, u visini od 5 milijuna dolara, za garantni rok.

Dobra namjera, loša procjena
Razlika u odnosu na dosadašnje pomoći Vlade samo je u tome da ovaj put avansima u dovršetku gradnje sudjeluje naručitelj, što do sada nije bio slučaj. Kako su, pak, razriješeni odnosi zbog raskida ugovora i plaćanja ugovorenih penala, kolika je cijena po kojoj će ovaj put Algoma preuzeti brod od Riječana, o tomu niti riječi u Vladinoj odluci ili objavi 3. maja na ZSE.

Neslužbeno se ‘šuška’ da je iznos čak nekoliko milijuna eura manji od prethodne ugovorene cijene, no, čak ako i nije, gubitak koji će njegov završetak predstavljati za državni proračun je golem. Ukupan iznos pokriven jamstvima izdanim u ova tri navrata iznosi 89 milijuna eura.

Dodaju li se tomu već protestirana jamstva iz prve faze, iz vremena Uljanika kada je brod stao na 30% izgrađenosti, ukupna izloženost države prelazi 100 milijuna eura, što znači da i nakon što se realizira prodaja i vrati dio kredita pokrivenih jamstvima, državi ostaje “rupa” od preko 50 milijuna eura.

Uvijek je u velikoj hrvatskoj brodogradnji bilo minusa i desetljećima ju je obilježavalo to da se proizvodi s gubitkom, no ti gubici u pravilu nisu prelazili 10 ili 20% dogovorene cijene, što se događa u slučaju ovog broda za Algomu.

Da apsurd bude veći, posao dovršetka posla ponovno je prepušteno istoj osobi koja je vodila i uprskala slučaj gradnje 527, štoviše. Edi Kučan od Nadzornog odbora i glavne skupštine čak nije dobio niti razrješnicu za poslovanje 3. maja u prošloj godini, a svemu unatoč ne želi se povući.

Koliki će gubitak na kraju ova gradnja generirati, možda najbolje govori usporedba s podacima o ukupnim gubicima koje je s propašću Uljanika pretrpio državni proračun, a na koje, igrom slučaja i u drugom kontekstu, baš na porinuću 527-ice u Rijeci iznio sam premijer Andrej Plenković.

Ukupno je, naime, Uljanikov krah državi ‘progutao’ 600 milijuna eura danih jamstava. Plenković je proteklih godina nastojao očuvati veliku brodogradnju i dobro iskustvo koje je Hrvatska imala u toj proizvodnji, no ovaj slučaj i način kako je vođen 3. maj ilustrira upravo ono što se iz te stare prakse nikako nije smjelo očuvati i podupirati državnim sredstvima.