Potres u Agrokoru ne može se riješiti zakonom koji je donijela država jer njegov problem nije menadžerske, već sistemske prirode, ocjenjuje Luka Brkić, profesor međunarodnih ekonomskih odnosa na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Brkić se osvrnuo i na aktualnu političku krizu, a smatra da strukturnih reformi nema bez političkih.

Što mislite o "lex Agrokoru" i je li država trebala na taj način ući u Agrokor i rješavati tu situaciju?
Da li će riješiti, to ćemo tek vidjeti. Priča o "lex Agrokoru" je višedimenzionalna. Jedan aspekt je formalno-pravni u koju ne mogu ulaziti analitički kompetentnije jer nisam pravnik. Postoji i  politekonomska dimenzija u okviru političke ekonomije, a koja kazuje kakav je odnos između javnoga i privatnoga. Prema onome što je sada javno poznato u vezi s Agrokorom, ostaje jako puno dvojbi. Što je ključni problem Agrokora? Je li to samo loše upravljanje, megalomanija i bahatost Uprave ili je to naprosto sistemski problem hrvatskoga gospodarskoga modela, hrvatskih političkih elita i nečega što jedan od "čikaških momaka" Zingales opisuje kao "klijentelistički kapitalizam". Kada imate situaciju u kojoj je socijalni kapital tvrtke zbog klijentelističkog načina ponašanja i modela vladanja potrošen i tvrtku dovedete u situaciju koja je gotovo beznadežna, takva situacija onda traži upravo intervenciju države. Ono što će biti problem s Agrokorom jest ako se pokaže da je on uistinu produkt takvog modela.

A ako se pokaže?
U tom slučaju s "lex Agrokorom" ne možemo riješiti temeljni problem. I nikakvo znanje u tehničkom, menadžerskom smislu to neće moći riješiti jer je problem negdje drugdje. Ono što je također važno jest razumijevanje koliko je Agrokor solventan, odnosno insolventan. Ako je insolventan, onda je to još jedan argument u prilog tezi o kojoj sam govorio. Nemoguće je u roku jedne godine stvoriti takav gubitak da je imovina kompanije veličine Agrokora manja od obveza. U tom slučaju to je problem donošenja odluka i javnih politika u ovoj zemlji koja gradi jednu klijentelističku piramidu u koju su upetljani svi – banke, regulatori, dobavljači, svi ti silni nadzorni odbori i skupštine dioničara. To je priča koja bi jako ružno govorila o modelu koji smo ovdje gradili i po njemu radili i živjeli sve ove godine.

Vladin povjerenik u Agrokoru je već skoro dva mjeseca. Sudeći prema njegovim dosadašnjim potezima, mislite li da Vlada spašava dobavljače, Agrokor, obitelj Todorić ili možda sve zajedno?
Mislim da je i dalje u priči o Agrokoru najsnažnija pozicija banaka. Naravno, njihova potraživanja su najveća i na neki su način prioritetni, naravno ne formalno-pravno. To se može iščitati iz stava vijeća dobavljača od prije nekoliko dana gdje je prokuristica Kraša u ime svih njih izjavila da su nezadovoljni, ali i uplašeni da bi mogli biti "izigrani".

Da li Hrvatska kroz Agrokor plaća cijenu relativno loših političkih odnosa s Rusijom?
To je nešto što je također dvojbeno jer u javnosti možete čuti na tu temu različita mišljenja. Reći ću da u maloj otvorenoj ekonomiji kao što je Hrvatska i uzimajući u obzir njezin geostrateški položaj, eliminirati utjecaj egzogenih varijabli – a u ovom slučaju Rusije kao moćne sile i ruskog kapitala – bilo bi po mom sudu pogrešno. Mnoge stvari na ovom našem prostoru nisu se rješavale, ne rješavaju se niti će se rješavati bez velikih igrača sa strane, SAD-a, Rusije, NATO saveza, Kine. Kada imate kapital koji dolazi iz banaka pretežno u državnom vlasništvu, onda je jasno da na njihovu poslovnu politiku utječu i geopolitički interesi. Kada i u kolikoj mjeri u konkretnim slučajevima, to je pitanje neke minucioznije analize.

Europska komisija predložila je izlazak Hrvatske iz procedure prekomjernog deficita. Je li to iznenađujući rezultat s obzirom da smo u posljednju godinu i pol imali tri Vlade?
Mislim da to nije iznenađenje. Nominalni pokazatelji, proračunski deficit i visina javnoga duga, krenuli su u pozitivnom smjeru i bilo je logično da će to dogoditi. Mi ostajemo i dalje pod svojevrsnim nadzorom koji u nekim elementima može biti i stroži od procedure prekomjernog deficita. Znamo i preporuke koja su manje-više uvijek iste – reforma mirovinskoga sustava, a u sklopu njega produženje radnoga vijeka, pa niveliranje povlaštenih mirovina, porez na nekretnine koji se sada posebno apostrofira. Ono što ne znamo, a što je najveći problem u Hrvatskoj, jest kada ćemo konačno početi raditi u skladu s tim preporukama kako bi smo ostvarili mnogo stabilniji rast i razvoj. Politika ne čini ni približno dovoljno da nas uistinu uvjeri kako kreće u te strukturne reforme. A to je alfa i omega čitave priče. Odgovor zašto to ne činimo relativno je jednostavan. Kada je riječ o strukturnim reformama, riječ je prije svega o političkim reformama i o političkom stvaranju pretpostavki za reformu drugih javnih politika, poput zdravstva, školstva, mirovinskog sustava. Postojeći odnos moći je takav kakav jest, on je nastao kroz sve ove godine, od privatizacije do članstva u EU. To je pitanje političkog sustava, izbornog zakonodavstva, predizbornih koalicija, pitanje manjina, cijeli jedan spektar pitanja koje morate demontirati, rekonstruirati, nanovo izgraditi i postaviti na nove temelje. Ako to ne činimo, a ne činimo, ne možemo očekivati drugačiji ishod.

Rekli ste da nema političkih reformi. U zadnjih godinu i pol imali smo tri Vlade, a prema svemu sudeći ove bi godine mogli dobiti i četvrtu. Da li hrvatskom gospodarstvu u stanju kakvom je sada politička nestabilnost škodi?
Nestabilnost škodi svakoj zemlji. Ali što je to politička nestabilnost? Je li to sama promjena Vlade ili je problem dublji, a to je neizgrađenost institucija. Ako tako razumijete stabilnost, tada shvaćate koliko je važan taj parametar za društveni život općenito. Ako vam funkcionira sudstvo, zdravstvo, obrazovni sustav, ako rade javna poduzeća, onda sama promjena Vlade ništa bitno ne mijenja. Kod nas to nije slučaj. Mi pri padu Vlade imamo potpunu paralizu sustava jer nemamo izgrađene institucije. Dolaskom nove Vlade morate promijeniti ekipe u javnim tvrtkama i ministarstvima do ne znam koje sve razine. To je onda opet klijentelističko-kapitalistička priča. U takvom okružju stalno se nalazite u predizbornoj kampanji što rezultira potpunom anemičnošću sustava čak i ako imate izbore svake četiri godine.

Američki Fed je započeo s ciklusom kamatnih stopa, od ECB-a se to očekuje iduće godine. Jesu li hrvatske javne financije spremne za skuplji novac?
Ako bih se htio našaliti, rekao bih da to za nas ne bilo ništa novo jer smo mi navikli na skupi novac. Zemlja koja je bremenita problemima kao što je Hrvatska treba duži vremenski horizont da se uz bitno drugačije politike pozicionira i da onda može računati na povoljnije uvjete zaduživanja. Do rasta kamatnih stopa mora doći na što upozorava i HNB na razini kreditnog zaduživanja građana. U tom kontekstu nikada ne možemo biti dovoljno pripremljeni za skuplji novac. Njemačka Bundesbanka veliki je kritičar sadašnje politike ECB-a i njegova ubrizgavanja golemih količina novca u financijski sustav. Jesu li te kritike opravdane s obzirom da monetarni poticaji nisu snažno povećali inflaciju, a njemačko je gospodarstvo jurnulo? Apsolutno su opravdane s obzirom da Bundesbanka vodi računa prije svega o interesima njemačkog gospodarstva. Sama činjenica da inflacija uz takvu monetarnu politiku nije problem ozbiljno stavlja pod znak pitanja ispravnost takvog pristupa i takve politike. Alternativno vođenje monetarne politike ne može dati rezulate ako nemate fiskalnu politiku iza sebe na razini eurozone. Ovakvo ponašanje ECB-a zadire u fiskalnu poziciju svake zemlje članice i zadire duboko u samu srž  politike i političkog. Zato Njemačka reagira na taj način.

Je li ECB s kvantitativnim popuštanjem otišao korak iznad postojećeg okvira europskih integracija?
Stavio bih to u širi kontekst monetarnih vlasti u demokratskom društvu. Prevladavajuća je paradigma da je monetarna vlast četvrta grana suverene vlasti. Ključni argument je pitanje znanja – ne možete odlučivati na referendumima kolika će biti stopa obvezne pričuve, kolika će biti primarna emisija ili kako će izgledati stvari s monetarnim agregatima. To je pitanje struke za razliku od fiskalne politike koja je pitanje političkog, nadmetanja i trgovanja. Tu nastaje ključni problem.
Središnjim bankama treba osigurati neovisnost, ali se istodobno postavlja pitanje demokratske kontrole. Novac nije samo financijsko-tehnički instrument u bilancama, nego je to sami supstrat moći. Činjenica je da netko potpuno neovisno od drugih grana vlasti može donositi odluke te težine i političke složenosti. U mladosti sam bio uvjeren da iz ničega nešto može stvoriti samo Bog. Nešto kasnije shvatio sam da to može i središnja banka.

Kada je izabran američki predsjednik Donald Trump, SAD je krenuo u redefiniranje svoje vanjske trgovine. Trump je povukao SAD iz Transpacifičkog partnerstva, ali kreću i novi pregovori o Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini (NAFTA). Je li NAFTA do sada bio toliko loš sporazum za SAD?
NAFTA je zona slobodne trgovine u kojoj bi SAD kao ekonomski najsnažnija zemlja u tom savezu s Kanadom i Meksikom trebao definitivno profitirati. Ono što je u toj priči važnije jest problem s migrantima i dolazak jeftine radne snage iz Meksika što nije samo pitanje nižih troškova već ima i niz drugih aspekata koji Ameriku muče. Argument da Amerika gubi zbog jeftinije radne snage teško bi se mogao obraniti zato što je Amerika i nastala i jest to što jest jer ima veliku količinu visokoproduktivnog rada veće dodane vrijednosti i time prednosti nad svojim konkurentima. Kod liberalizacije međunarodne razmjene najveći pomaci učinjeni su od 1950-ih do 2000-ih godina, djelovanjem GATT-a, WTO-a, ukidanjem svih carina i kvantitativnih ograničenja. Prosječna carinska stopa na svjetskoj razini ispod je četiri posto što znači da više nije stvarni problem u međunarodnoj razmjeni. U budućnosti se više neće raspravljati o međunarodnoj trgovini i njezinim prednostima već se rasprava sve više pomiče prema trgovini koja ima redistributivne efekte i koja bi se naprosto mogla nazvati pravedna trgovina za sve.

Jesu li budućnost globalne trgovine bilateralni trgovinski sporazumi ili multilateralni kao pregovori Europske unije s ASEAN-om?
Proces regionalizacije od 2. svjetskog rata jedno je od dominantnih obilježja. I u okviru GATT-a i kasnije WTO-a, carinske unije kao što je Europska unija su izuzete od načela liberalizacije međunarodne razmjene. Da li sada dolazi priča o bilateralnim odnosima gdje se pokušava izboriti više za sebe nego u multilateralnim sporazumima, treba vidjeti. Kada je riječ o bilateralnoj trgovini, dobiti i gubici raspoređeni su asimetrično između većeg i manjeg gospodarstva. Odabirom bilateralnih sporazuma radije nego multilateralne suradnje, međunarodni sustav bio bi znatno nesigurniji, svi bi bili u gubitku, no ne u jednakoj mjeri Podsjetimo, ovih dana je došla vijest da preostalih 11 članica Transpacifičkog partnerstva želi nastaviti taj sporazum.