Nakon ostavke Darka Stazića, Kazališno vijeće jednoglasno je odabralo Borisa Svrtana za novog ravnatelja GDK Gavella. Njegova protukandidatkinja, kazališna redateljica Snježana Banović govori o svom programu i pomno analizira rad Gavelle.          

Napravili ste ambiciozan četverogodišnji plan vođenja kazališta na 63 stranice. Analizirali ste postojeće stanje, naveli prednosti, nedostatke i prilike za poboljšanje. Što biste istaknuli kao najveće prepreke razvoju?

– Snage, slabosti, prijetnje i prilike GDK Gavella iznesene su kroz preciznu analizu, rezultati koje su, nažalost, potresni. Navest ću samo neke slabosti koje je moguće – ako se želi i zna – pretvoriti u prilike i snage: nedostatak strateškog planiranja, nedostatak prostora za programsko širenje, premali broj predstava na repertoaru, nedostatak drugih sadržaja na programu, slaba uposlenost ansambla, te nedovoljno educiran produkcijski tim.

U Gavelli je zaposlen jedan dramaturg. Predložili ste zapošljavanje dodatnih dramaturga koji bi zajedno s upravom osmišljavali program. Koji su razlozi da to nije standard?

– Rad njihova dramaturga nedovoljno je cijenjen što se vidi već po Sistematizaciji: umjesto da je član uprave, spada u grupu «ostali umjetnici». Prije nekoliko godina bila sam na masterclassu u Schauspielhaus Hamburg, sjećam se velike panike oko što hitnijeg angažiranja još dva dramaturga – bilo je naime premalo što ih imaju “samo” četvoro. Kod nas je to zanimanje potpuno marginalizirano, nema potrebe za njima jer se angažiraju redatelji – «trgovački putnici», koji sve svoje nose sa sobom pa je ravnatelj tek prometnik. Dramaturg je desetljećima bio autoritet duboko ukorijenjen u našu kazališnu praksu, još od Miletića koji ih je prvi u našem kazalištu uveo da «paze na jezik» i “literarno komentiranje” drame. Što bi npr. repertoar u zlatno doba Gavelle bio bez jednog Zvonimira Mrkonjića?

Broj gledatelja u 2013. pao je ispod 60 tisuća, manje je publike na Gavellinim večerima. Godinu 2012. pamtimo i po optužbama računovođe da vodstvo Gavelle honorare isplaćuje preko student-servisa i po nestanku nekoliko milijuna kuna. Darko Stazić to je demantirao. Gradonačelnik Milan Bandić 2014. traži reviziju poslovanja ustanova u kulturi, ali javnost rezultate nije doznala?  Koji je vaš stav o tome?

– Kvantitativni pokazatelji su nemilosrdni, no sa subvencijama Gavella ne stoji loše, loš im je vlastiti prihod. To je zato jer je političko-interesna konjunktura prepuna (o)lake probitačnosti dala Staziću i njegovima golema krila, radio je što je htio te Gavelli pridodao i ekstenziju u vidu «brijunskih ljetnih igara» koje su njihov lukrativnikumsko-obiteljski biznis za naše novce. Do danas nismo dobili objašnjenje zašto je demisionirao, ali smo dobili radno mjesto, dosad nepoznato svjetskoj kazališnoj praktici. Ravnatelj, okićen optužbama za brojne malverzacije, pretvoren je, prekonoćno i uz blagoslov gradske Skupštine u Višeg stručnog savjetnika. Dakle, unatoč odluci o zabrani zapošljavanja, promijenio je Pravilnik o radu kazališta da bi u njega uvrstio novo radno mjesto s koeficijentom 4,5 pa je raspisao natječaj za samoga sebe i po sebi. Potom je izabrana v.d. poslušnica da provede i taj i natječaj za novoga ravnatelja. U prisustvu takve gluposti i nepoštenja je ne mogu biti promatrač, između ostalog sam se i zato javila na natječaj na kojem naravno nisam imala šanse. Sve je bilo dogovoreno mjesecima prije natječaja. Ekspresno je bilo sve, kao i odluka Kazališnoga vijeća koje je za moj Program utvrdilo jedino da – «nije loš».

Vi ste i svom programu za ravnateljicu predložili donošenje strateškog plana, stalne audicije za glumce, zapošljavanje novih glumaca – trenutno ih je zaposleno 38, iako postoji 41 mjesto. Notorna je činjenica da ansambl nije dovoljno iskorišten pa tako jedna osoba glumi u sedam predstava, a velik je broj njih koji glume u samo jednoj predstavi. Kako biste uveli red s obzirom na Bandićev naputak o zabrani zapošljavanja ali i Zakon o radu?

– Sve su to podaci koji zvone na uzbunu. Novu upravu čekaju brojni izazovi, ali po meni je naprioritenije povećanje produkcije te s tim u vezi razvoj novih publika za što je npr. u EU fondu Kreativna Europa dostupno mnogo novca. U Programu sam ponudila brojne Strategije, od kojih je ključna baš ta o razvoju publika, a podrazumijeva širenje programa koji će privući onu mlađu, proširiti srednju i stariju te privući onu izvan Zagreba.

Predložili ste i zaokret od lektirnog repertoara prema suvremenom i društveno odgovornom. U četverogodišnjem repertoaru (2015.-2018.) izložili ste plan od 20 domaćih premijera i praizvedbi… Ljermontovljeva Maskerada, Maria Stewart, praizvedba nove drame S. Šnajdera Svjetlucanje kome, Horvathove Priče iz bečke šume novi su naslovi u 2015.?

– Sanjajmo odgovorno! glavni je moto cijelog Programa, a naša stvarnost i njezini brojni parasustavi glavni motivi. Pritom je Glumac angažirani sudionik i glavni element predstave, Redatelj – intelektualac je motor umjetničkog djelovanja dok je Pisac njihovo glavno nadahnuće i nukleus oko kojeg se vrti energija cijeloga kolektiva. Već po ovome se vidi da – u današnjem sklopu u kojem su osnovni pokretači Interes, Grabež, Neznanje, Posluh i Strah – nisam imala nikakve šanse. O tome govori npr. Šnajderova nova, namjerno prešućena drama Svjetlucanje kome. Priče iz bečke šume pak, zamišljene kao hommage Kosti Spaiću i njegovoj režiji iz 1975., iz drugog nam vremena i prostora dobacuju isto: «Kako smo u posljednja dva desetljeća sistematski uništavani od glupih i grubih.»

U idućim sezonama pažnju privlače Shakespeareova Mjera za mjeru, Houellebeqove Elementarne čestice, Hereov Juds Kiss te Iza kulisa M. Krleže u suradnji s Eurokazom. Za sve predstave uspjeli ste dogovoriti i redatelje. Kako vam je to uspjelo u tako kratkom vremenu?

_ To da jedan David Hare, najveći živući britanski klasik nije nikada igran u najvećem dramskom kazalištu u zemlji je uvredljiva činjenica sama po sebi. U mome konceptu morala sam tim velikim tekstovima pridružiti i velike redatelje, gotovo sve odreda nedovoljno zastupljene u našim kazalištima. Sa svima sam u redovitim kontaktima, ako ništa, onda preko društvenih mreža.

Dvije predstave sami ste namjeravali režirati. Zbog čega upravo te dvije?

– Ideja je bila da poklonim «svome» kazalištu dvije režije – prvu i zadnju te tako otvorim i zatvorim mandat, a, suprotno običajima u našim kazalištima, i uštedim neka sredstva. Prva je Lettsova drama ovjenčana Pulitzerom, druga je scenski dokumentarac Pljačka.hr, autora Davora Špišića, Denisa Kuljiša i mene o dužnosnicima koji su vijoreći zastavama demokracije i reformi, gradili Hrvatsku kao Potemkin svoja lažna sela.

Od novosti koje biste uveli je razvoj male scene što je bio i dio programa Darka Stazića, no nije ostvaren. Vaša ideja je da mala scena postane mjesto za novu hrvatsku dramu?

– Druga je scena imperativ za razvoj Kazališta, glavno je mjesto rezervirano mjesta za novu hrvatsku dramu, a usto i za dramsko pismo tzv. “malih“ europskih kultura. Centar suvremenih kazališnih zbivanja u zadnjem se desetljeću preselio na kulturnu «periferiju» i u tome hrvatsko kazalište mora odigrati svoju ulogu te prezentirati rad nama nepoznatih dramatičara, od rumunjskih i moldavskih do, npr. slovenskih i turskih. To što je bivši ravnatelj planirao, ali i naplatio (pola milijuna kuna iz proračuna) je veliki građevinski zalogaj koji je trebao biti završen prošle godine, a zašto nije, to znaju valjda gradski oci i sam Viši, k tome i stručni savjetnik. Nema, naime, ni scene ni novca.

Kao dio razvoja kazališta željeli ste uvesti čitanje novih drama, razgovore s publikom povodom novih premijera te organizirano čitanje zaboravljene hrvatske drame ‘50.-ih i ‘60.-ih u suradnji s Eurokazom?

– Bez dodatnih programa i intersektorske suradnje nema ni kazališta koje želi biti prepoznatljivo i prisutno na društvenoj sceni. Gavella ima veliki broj djelatnika koji bi, uz malo više truda, u Frankopanskoj mogli kreirati relevantan intelektualno – umjetnički hub.

Zanimljiva je i ideja osnutku biblioteke Kolo oko Koste kao hommage Kosti Spajiću?

– Iz analize je vidljivo i da neće biti najavljene monografije. Propustili su to učiniti za godišnjicu kazališta prošle godine, iako je, koliko znam za taj posao plaćen urednički tim. Kolo oko Koste zamišljeno je kao suradnja s izdavačkom kućom Durieux. A što se zaboravljenog Spaića tiče vrijeme je podsjetiti da tog kazališta bez njega danas ne bi ni bilo. Naime, prešućuje se činjenica da je velika kriza do koje je došlo nakon ogorčena odlaska Branka Gavelle 1959., desetkovala gledalište. Zahvaljući upravo Spaiću, najvjernijem Gavellinu učeniku, došlo je do velikog obrata kojeg Z. Mrkonjić naziva jednim od najzanimljivijih u povijesti našeg kazališta.

Analizirali ste i prostor za marketinški proboj te konstatirali da su društvene mreže potpuno zanemarene?

– Da bih mogla dati iscrpan marketinški plan analizirala sam njihov sustav oglašavanja, prisutnost u medijima, video kanalima i na društvenim mrežama te došla do poražavajućih rezultata. Marketinški tim im je živ zakopan duboko u 20. stoljeću i ne misli prijeći u 21. I pri pogledu na web stranicu odmah se vidi da je danas Gavellino kazalište – mrtvo kazalište. Razlog tome je taj da «svako zadovoljavanje osobnih interesa na štetu kolektiva uzrokuje duboku eroziju istog». To je rečenica iz Predstavke za osnivanje ovoga kazališta a.d. 1953., a autor joj je redatelj i suosnivač Mladen Škiljan.