U mjesecima, pa i godinama koje dolaze tek će se vidjeti je li stanovništvo na sjeveru Hrvatske pogođenom razornim potresima dobilo adekvatnu psihološku pomoć, koja bi spriječila razvoj ozbiljnih poremećaja koji se očekuju nakon takvih trauma.

Brojna istraživanja u svijetu pokazala su da od svih prirodnih katastrofa potres predstavlja najveću traumu, prije svega jer je nepredvidiv i iznenadan. Kod stanovništva, čak i kod onih koji nisu pretrpjeli znatnu štetu, razvijaju se razni anksiozni i depresivni poremećaji, čak do posttraumatskog stresnog poremećaja, te povećano trošenje alkohola i droge.

U nekim zajednicama, ovisno i o posljedicama potresa, bilježi se pojava PTSP-a kod većine stanovništva u tom području. Simptomi svih ovih posljedica obično dolaze nakon što utihne ona euforija solidarnosti koja se obično javlja u tim situacijama, kad stradalnici ostanu sami sa svojim mislima.

Usto, opasnost od težih posljedica na mentalno zdravlje veća je u situacijama kad nakon velikog potresa slijedi niz uzastopnih naknadnih potresa, što se upravo događa na Baniji, i moglo bi potrajati i do godinu dana.

Sve to događa se u pandemiji koronavirusa, u kojem bliski kontakti među ljudima nisu poželjni, a upravo to smatra se jednim od najučinkovitijih alata u iscjeljivanju trauma.

Pogubni naknadni potresi

“Potres ulazi u kategoriju takozvanih šok-trauma, trauma koje su posljedica potencijalno životno opasnih situacija izazvanih, između ostalog i prirodnim katastrofama. Potres je traumatsko iskustvo koje izlazi iz okvira uobičajenog ljudskog iskustva i koje je uznemirujuće za svakog.

Kad se ponavlja, ponavlja se i naša reakcija jednako intenzivno upravo zbog toga što te reakcije nisu pod našom svjesnom kontrolom. U tom kontekstu, mogli bi svaki sljedeći blagi potres nazvati retraumatizacijom jer nas podsjeća na onaj prvi koji nas je traumatizirao, ali snažniji potresi mogu biti izvori novih, još jačih trauma. A specifičnost traume je u tome što je pokreću događaji koji su toliko intenzivni da izazivaju, ne samo psihološke već i fiziološke i tjelesne promjene te čak i promjene u strukturi mozga”, ističe psihologinja Ljiljana Drenški Cvrtila.

U tom procesu dolazi do retraumatizacije, to je svaki svjesni ili nesvjesni podsjetnik na prošlu traumu koji rezultira ponovnim proživljavanjem početnog traumatskog događaja.

Psihologinja ističe da se psihološke posljedice potresa ne mogu sanirati sve dok se ne izgrade kuće i potrebna infrastruktura, jer ljudi osjećaj zaštićenosti i sigurnosti vezuju uz svoj dom. Dok nemamo dom, ne možemo se osjećati sigurnima, a time ni psihološki stabilnim. Stoga Drenški Cvrtila sasvim prihvatljivim i opravdanim drži transformaciju jada i bespomoćnosti u ljutnju.

“Jad nas pasivizira i stavlja u poziciju žrtve što nije dobro, ne samo za psihu, već i za tijelo. S druge strane, ljutnja je pokretačka sila koju možemo konstruktivno i kanalizirano upotrijebiti. Možemo vikati, galamiti kako bismo privukli pažnju onih koji nas trebaju čuti. Možemo pisati nadležnima, novinarima, udrugama, zastupnicima u Saboru ili Skupštini, objavljivati statuse na društvenim mrežama ili istražiti sve moguće načine da nas se vidi, čuje i da netko obrati pažnju”, zaključuje psihologinja.

Da je mentalno zdravlje jednako važno kao i popravak objekata pokazala su brojna istraživanja provedena na preživjelima nakon razornih potresa. Tako je jedno istraživanje koje je ispitivalo preživjele 10 katastrofa pokazalo da je čak jedna trećina imala dijagnozu nakon katastrofe, najzastupljeniji je bio PTSP (20%), slijedi depresija (16%) i poremećaj upotrebe alkohola (9 %).

Iskustva u Kaliforniji i Novom Zelandu

Pogoršanje mentalnog zdravlja zabilježeno je u brojnim nedavnim katastrofama, uključujući posljedice potresa magnitude 6,7 u Northridgeu u Kaliforniji 1994. i potresa magnitude 6,2 u Christchurchu na Novom Zelandu 2011. U oba primjera istraživači su ustanovili da posljedice na mentalno zdravlje nisu vidljive odmah nakon katastrofe.

U prvoj fazi javljaju se jake emocije koje izazivaju herojsko ponašanje i visoku razinu solidarnosti, stručnjaci to nazivaju periodom ‘medenog mjeseca’. U tom se periodu zajednica povezuje, svi svima pomažu bez obzira poznavali se ili ne, i postoji nerealna nada da se sve može brzo normalizirati.

Takav scenarij vidjeli smo nakon zagrebačkog ali još više nakon banijskog potresa, kad su se na društvenim mrežama čudili dobroti ljudi koja se u običnim danima ne vidi. Iako su se tu mnogi divili velikodušnim Hrvatima, istraživanja pokazuju da je ovakvo ponašanje svojstveno ljudskoj vrsti bez obzira na geografsko porijeklo.

Nakon medenog mjeseca kreće osvještavanje, koje se naslućivalo u brojnim porukama s Banije, kad su apelirali “nemojte nas nakon mjesec dana zaboraviti”. Ta je faza popraćena stresom, iscrpljenošću i umorom. “Faza razočaranja oštar je kontrast fazi medenog mjeseca.

Kako se optimizam pretvara u malodušnost, a stres i dalje uzima danak, negativne reakcije, poput fizičke iscrpljenosti ili upotrebe supstanci, mogu isplivati na površinu.”, kaže Američka uprava za zlouporabu opojnih droga i mentalno zdravlje. Zato je važno da dužnosnici prepoznaju nadolazeću krizu javnog mentalnog zdravlja prije nego što se dogodi katastrofa, a na žalost često se dogodi upravo to da službe zakažu. Ono što je otežalo psihološki oporavak od potresa u Christchurchu bila je neobična duljina sekvence potresa.

“Zamislite da ste imali užasan potres i nakon toga svakih 30 minuta ili nekoliko sati imate mali potres koji vas podsjeća na to koliko je taj prvi potres bio užasan”, sjeća se Sara McBride, stručnjakinja za komunikaciju koja je tada vodila krizni tim za odnose s javnošću, a u znanstvenom radu bavi se upravo pitanjem pripravnosti ljudi na potrese i rješavanjem problema kasnijih trauma.

Pokušavajući tada podići moral svojim suradnicima koji su također potonuli, McBride se snašla tako da im je dijelila kolače. “Stalno hranite ljude kolačima, jer baš ti mali trenuci suosjećanja i udobnosti, poput jako dobre torte, imaju iznenađujuć učinak”, pojasnila je McBride.