Mogao bi se 17. listopad proglasiti i danom protiv sive ekonomije. Naime, dok se u Zagrebu 17. listopada odvijala konferencija  “Neprijavljeni rad – razmjena iskustava u sprječavanju rada na crno i preporuke za prekograničnu suradnju u sprječavanju rada na crno” na kojem su bila izaslanstva iz 14 zemalja Europske unije i regije, u Frankfurtu su se na temu “Neprijavljenog rada” okupili najveći stručnjaci EU iz područja radnog zakonodavstva, okupljeni u Europskoj mreži radnog prava. No poruka ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića, nakon konferencije, vrlo je različita od mišljenja stručnjaka iz Europske unije odnosno rekla bih da pokazuje nerazumijevanje navedene teme i ponovo samo “lov na poslodavce”.

Tako je glavna poruka ministra nakon skupa u Zagrebu bila da će poslodavci morati prijaviti svakog radnika u roku od 24 sata, a  s tim u vezi proširit će se kontrola i ovlasti inspekcije rada. Dakle jasna poruka poslodavci su krivi i moramo ih zakonom još više pritegnuti. Skup u Frankfurtu imao je sasvim drugačiji pristup i poruke. Naime, neprijavljeni rad puno je širi od pukog prijavljivanja radnika isti dana na mirovinsko i zdravstveno i može se podijeliti u više kategorija. Neprijavljeni rad je prema definiciji Europske unije svaka plaćena aktivnost koje je po svojoj naravi legalna ali nije prijavljena nadležnim tijelima. Koliko je velika siva ekonomija nitko ne zna i varira od 2% do 38 % ovisno što gledamo, jer moramo razlikovati: Neprijavljeni rad u slučaju kada poslodavac radnika nije prijavio i on radi na crno; Neprijavljeni dio rada, kada poslodavac jedan dio radniku plaća uredno, a drugi dio “na crno”; Neprijavljeni samo-zaposleni; Plaćene usluge.

Pri tome se mora uzeti u obzir da su ponekad obje stranke u “neprijavljenom radu” zadovoljne sa takvom situacijom i podjednako odgovorne. Na primjer u situacijama kada poslodavac radniku dio plaće isplaćuje na crno, to odgovara i radniku jer je iznos neoporeziv i dobije više novaca. Vrlo je zanimljiv i zaključak analize tržišta sive ekonomije koja je pokazala da su države sa najmanjom razinom neprijavljenog rada one koje imaju visoki razinu BDP-a, a posljedično i  visoku razinu socijalnih doprinosa i socijalnih transfera te društvo koje je više utemeljeno na jednakosti. Dakle gospodarski rast i ovdje je temelj svega, bez jakog gospodarstva nema niti socijalne države.