Na sastanku Vijeća Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) koji se održava ovog petka u Parizu jedna od tema bit će proširenje tog, kako se obično kaže, “elitnog kluba” koji danas okuplja 35 najrazvijenijih država svijeta, uključujući i većinu članica EU.

Ovaj put tema proširenja uključuje i pitanje otvaranja procesa pristupanja Hrvatske u punopravno članstvo, ali kako trenutno stoje stvari, Slovenija i Mađarska kao članice te organizacije već su najavile uskraćivanje potpore.

Vlade dviju susjednih zemalja su, prema mnogima očekivano, hrvatsku kandidaturu odlučile iskoristiti za diplomatske pritiske u vezi s aktualnim bilateralnim sporovima.

Slovenija se pritom poziva na hrvatsko odbijanje da provede arbitražnu presudu o hrvatsko-slovenskoj granici, a Mađarska na stanje s MOL-ovim investicijama u Hrvatskoj i odnos prema predsjedniku uprave MOL-a Zsoltu Hernadiju. To, doduše, nisu baš teme na kojima se uobičajeno uskraćuju potpore za OECD, kao što to nije ni argument zatvaranja katoličke gimnazije, što Mađari navode kao razlog nedavanja potpore ni Rumunjskoj.

Što znače najnovije diplomatske ucjene, je li njihov domet precijenjen i koliki bi hendikep za Hrvatsku bila odgoda formalne potvrde hrvatskoga puta prema punopravnom članstvu u OECD-u?

Kad je Vlada u siječnju donijela odluku o upućivanju zahtjeva o pristupanju u punopravno članstvo, premijer Andrej Plenković rekao je kako je “članstvo u OECD-u bilo iznimno korisno i dalo bi nam konačni legitimitet u smislu stanja gospodarstva, fiskalne odgovornosti i funkcioniranja pravne države.

Na pitanje punog članstva u OECD-u, s kojim Hrvatska i danas kao nečlanica surađuje putem pojedinih njegovih odbora i inicijativa, analitičari mahom ponajprije gledaju kao na statusno i reputacijsko pitanje.

Već kao takvo, naravno, ono svakako nije nevažno niti je posve bez utjecaja na percepciju investitora i procjene poslovnog i investicijskog okruženja u nekoj zemlji. Osim nekih teže opipljivih benefita, ulaskom u tu organizaciju ulazi se i u klub država u koje pojedine klase investitora uopće mogu ulagati. Jer, neki međunarodni institucionalni investitori i statutarno imaju definirano da su zona njihova ulaganja zemlje OECD-a, kaže guverner HNB-a Boris Vujčić, koji je i za nekoliko prethodnih vlada poticao na poduzimanje konkretnih koraka u smjeru pristupanja OECD-u.

Slična je stava i Ante Žigman, jedan od njegovih savjetnika. Aktualni diplomatski pritisci i ucjene za njega su, pak, i znakovitiji s aspekta mogućih barijera kod nekih drugih strateških ciljeva Hrvatske čija je važnost i znatno konkretnija. To je ponajprije pitanje pristupa jezgri EU, smatra Žigman ističući kao primjer pitanje ulaska Hrvatske u Schengen te eurozone kao projekta koji zapravo podrazumijeva Schengen. I kad je posrijedi percepcija investicijske klime, mnogi drže da je za Hrvatsku podizanje kreditnog rejtinga neposredniji izazov od toga hoćemo li baš na predstojećoj sjednici Vijeća OECD-a, na kojoj bi glavni tajnik Jose Angel Gurria trebao predstaviti prijedlog budućeg širenja, dobiti zeleno svjetlo. OECD je gotovo jedina preostala međunarodna organizacija kojoj bi Hrvatska mogla pristupiti, istaknuo je premijer prilikom siječanjske odluke o podnošenju zahtjeva, o čemu je prethodno razgovarao i s glavnim tajnikom OECD-a Gurrijom u Davosu.

Nakon što se nekoliko prethodnih vlada i šefova diplomacije nije baš jako upinjalo oko te inicijative, Plenkovićeva ekipa potaknula ju je na samom početku mandata. Međutim, to očito neće ići glatko, a još manje brzo. Čak i bez prepreka poput blokada samog otvaranja procesa, do konačnog članstva u toj organizaciji obično prođu tri-četiri godine. Toliko je tzv. road map trajao u slučaju Slovenije koja je članicom postala 2010., a slično je bilo i u slučaju Letonije kao posljednje koja ga je prošla. Dakle, u najboljem slučaju, tj. bez dodatnih komplikacija Hrvatska bi najranije 2020. mogla očekivati puno članstvo. Vladi je nesumnjivo važno da se to dogodi prije, a ne kasnije. S obzirom na niz politički osjetljivih tema s kojima je već suočena, ali i nekoliko krupnih koji je tek čekaju, neuspjeh u pokušaju otvaranja vrata prema OECD-u zasigurno bi rado izbjegla.

Ipak, osim ‘trenutka istine’ za Agrokor koji je za Vladu politički mnogo neposrednija opasnost od ishoda sjednice Vijeća OECD-a, tu su i neki vrući krumpiri koji joj također stižu veoma brzo, a pokazuju suštinu problema investicijske i poslovne klime i mimo ne-članstva u organizaciji kakva je OECD. Već za nekih dva mjeseca očekuje se, naime, presuda arbitražnog spora s Molom koja se vodi na Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu. Problem je, međutim, što Hrvatska na tom sudu kotira previsoko po broju sporova u odnosu na svoju veličinu. A prošli tjedan je toj listi sporova dodan još jedna – projekt golfa na Srđ.